- da je prihvatanje islama bilo prinudno,

- da su se oni koji su prihvatili islam isturčili,

- da su se prvo isturčili gradovi i

- da je regrutiranje janjičara bilo danak u krvi

Prihvatanje islam nije bilo prinudno

Srpski su historičari u historiografiju proturili neistinu prema kojoj je prihvatanje islama bilo prinudno. Činjenica je, međutim, da Osmanlije nisu imali nikakvog razlog za primjenu prinude u postupku prihvatanja islama od strane nemuslimana. Za njih je gubitak svakog nemuslimana značio gubitak ličnih poreza: kod zemljoradničke raje glavarine (džizje), koju su oni plaćali kao štićenici islamske države (zimmi), ali i prihoda od drugih poreza (ispendže, desetina od mošta umjesto porezna na površinu vinograda idr.), koje su nemuslimani plaćali u većem iznosu od muslimana, a kod Vlaha jednog dukata godišnje (filurije) i, ako su obrađivali zemlju, desetine. Time je država gubila značajan dio svojih prihoda. Oni koji bi prihvatili islam, imali su mogućnost da se školuju i napreduju na svim položajima. To je zadovoljavalo njihova lična htijenja.

U prilog odricanju prinude u postupku prihvatanja islama od strane nemuslimana idu mišljenja o tome brojnih historičara.

Vjekoslav Klaić je mišljenja da su patareni bosanski, vlastela i kmetovi, većinom prigrlili vjeru Muhammedovu.

O prihvatanju islama od strane bosanskog sitnog i srednje plemstva, Vasa Ćubrilović kaže sljedeće:

“Bilo je više razloga koji su govorili za to da su bosanski begovi pomoci starog bosanskog plemstva: nijedna naša država nije tako brzopodlegla Turcima kao Bosna i nigde naš narod u tolikom broju nije primio islam kao ovdje…”

Ćiro Truhelka, arheolog i historičar:

“Turci, osvajači Bosne, nisu bili onaki divljački zatornici, kako nam ih crta školska povijest. Oni nisu u osvojenim zemljama razarali domaćih institucija ni proganjali pojedina vlasteoska plemena, dapače nemamo nijednoga dokaza da bi oni za osvojenja ikome na silu narivavali islam.”

Vladislav Skarić, historičar:

“Krivo je mišljenje da se na balkanskom poluostrvu Islam širio naglo i da je službeno širen silom, ja ću istaći samo fakat da 19. vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina. Islam su širile prilike i ljudske okolnosti.”

MIljenko S. Filipović, historičar:

“Ali nije se ništa ćulo, da su muslimani išta preduzimali, da prinude nemuslimane na obraćanje, niti da su činili nasilja da otud iskorijene kršćanstvo.”

U jednom drugom radu dodao je da je prihvatanje islama bilo pojedinačno i dobrovoljno.

Vladimir Ćorović, historičar:

“Da su oni (Osmanlije, o.p.), doista imali kao državni sistem ne samo nasilnu, nego čak i postepenu islamizaciju hrišćanskog elementa, oni bi je kroz četiri stotine godina svoje neograničene vlasti mogli i provesti.”

Vasa Pelagić, revolucionar i publicista:

“Vlada Turske nije svoj jezik nametala pokorenim narodima kao što su to činile i čine ostale evropske zemlje (naglasio JM). Ona je spram drugih vjera daleko tolerantnija i čovečnija bila od mnogih hriščanskih vlada i država. Što se naroda isturčilo (naglasio JM), nije nožem ili palešem naterano, več je to bilo unekoliko dragovoljno, iz ličnih interesa. Gospoda se isturčila radi gospodstva, a sirotinja za to, da se oprosti spahija ili nekog gonjenja i stotine hiljada naroda volelo je olakšicu terea i materijalno blagostanje, sigurnost no veru svoju, te prevrnu jednu i primi drugu. Ovom je mnogo doprinela i demokratska priroda muhamedanske vere i uprave (naglasio JM). Zato i bogumili su se listom isturčili, jer su ih zbog njihove vere slobodoumne gonili i pravoslavci i katolici.”

Nakon ovoga što je navedeno, nema potrebe bilo šta drugo dodavati u cilju obaranja optužbe o prinudnoj islamizaciji.

Ovome samo, možda, treba dodati i činjenicu da su se Osmanlije strogo pridržavali islamskih propisa i poštovali sve ono što je u Kur’anu zapisano, pa i odredbi o prihvatanju islama. A jedan kur’anski ajet o tome glasi:

“U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti. Pravi put se jasno razlikuje od zablude.”

U sadržaju ovoga ajeta nalazi se i odgovor na pitanje zašto muslimani nikada nisu prisiljavali nemuslimane da prihvataju islam. A odgovor na pitanje zašto su oni koji su dolazili u dodir sa islamom i muslimanima, prihvatali islam je u ljepoti i univerzalnosti propisa koji usrečuju čovjeka na ovom svijetu (arap. dunjaluk) i daju mu nadu za uspjeh na onom svijetu (arap. ahiret).

Osmanlije nisu dirali ni u crkve i crkvena dobra. O tome Pero Slijepčević, crkveni historičar:

“Turci su bili tolerantni ne samo prema crkvi i veri nego su priznavali crkvama i manastirima pravo poseda na zemljište koje su imali.”

Prihvatanje islama nije bilo isturčivanje

Osmanlije su samo ponegdje nemuslimane koji su prihvatili islam nazivali Poturicama (naglasio JM). U Kanun-nami za Bosanski, Hercegovački i Zvornički sandžak iz 1539. godine,56 obrazloženje vezano za naplatu ličnog feudalnog poreza (kod nemuslimana ispendža, a kod muslimana resmi čift, resmi benak i resmi mudžerred), navedeno je sljedeče:

Kao ispendže, pak, neka se od nemuslimana uzima po 25 akči. Od poturice (muslimana o.p.) koji je oženjen, neka se uzme po 22 akče (resmi čift), a od poturice momka koji je punoljetan, uzima se 12 akči (resmi mudžerred).

To, međutim, ne znači apsolutno ništa, jer se bosanski muslimani nikada nisu osječali ni Poturicama ni Turcima.

Postupak prihvatanja islama srpski su historičari nazvali isturčivanjem (ispr. poturčivanje). Oni su pri tome pošli od činjenice da su pripadnici drugih vjeroispovijesti i etničkih skupina, koje su Nemanjiči silom prevodili na pravoslavlje, po obrascu pravoslavni = Srbi, bivali posrbljeni. Ali taj obrazac nije se odnosio na Vlahe, iako je večina od njih dobrovoljno prihvatila pravoslavlje, napustila rumunski i zamijenila ga srpskim. To im, pak, nije omogučilo da ih država istovremeno i posrbi. Oni su u nemanjičkim srpskim državama bili građani drugog reda, što je kralj Milutin početkom XIV stoljeća i zakonski uredio u okviru tzv. Zakona Vlaha (Zakon Vlahov), a od njega naslijeđivali drugi srpski vladari. Ovaj Zakon su od posljednje srpske države, koja je nestala nakon Bitke na rijeci Marici 1371. godine, preuzele i dvije novonastale srpske despotovine i primjenjivale ga do pada posljednje od njih pod vlast Osmanlija 1459. godine. Pravoslavizirani Vlasi iskoristit će seobe Srba u južnu Mađarsku u vrijeme Osmanlija, naseliti se na njihove zemlje i samoproglasiti se Srbima.

U slučaju prihvatanja islama u bivšem Bosanskom kraljevstvu, koje je bilo dobrovoljno, ne može se uspostaviti jednakost sa poturčivanjem (srp. isturčivanjem). Oni koji su prihvatili islam, nisu su se istovremeno i poturčili i postali Turci. Turcima su ostali zahvalni što su im omogućili da dođu u dodir sa islamom, ali im ni na kraj pameti nije bilo da budu poturčeni. To se ogledalo u dosta strogoj podvojenosti između starosjedilačkog stanovništva koje je prihvatilo islam i Turaka koji su po raznim poslovima boravili u Bosni, a neki od njih se tu i trajno nastanili. Međutim najuvjerljiviji dokaz za izrečenu tvrdnju je otpor Bošnjana da potisnu svoj jezik i prihvate turski. Za to im je stajalo na raspolaganju oko 416 godina, a za Bošnjane se ne može reći da su za učenje stranih jezika nenadareni. Pri tome treba imati u vidu da je turski jezik bio službeni u administraciji, vojsci i školstvu, što znači da je postojala veća osnova da bude naučen. A nisu ga naučili samo zato što nisu htjeli, jer su bili potpuno svjesni opasnosti od utapanja među Turke i da time za sva vremena izgube svoje narodnosno biće. Bilo im je vrlo dobro poznato da oni koji ne govore jezikom naroda po kojemu se zovu, to ne mogu ni biti. Osim toga, u Bosni se zbilo nešto što je samo Bosni osobeno, o čemu je ranije natuknuto. Ono malo nebosanskih pripadnika Osmanskog carstva, koji su se stalno nastanili u Bosni, starosjedioci su uspjeli slavizirati i među se utopiti. To je, ipak, jedinstven slučaj u historiji etničkog razvoja naroda.

Uostalom, evo šta je o bosanskim muslimanima napisao poznati arheolog i historičar Ćiro Truhelka:

“Ako se uvaži da su Slaveni koji su se naselili na jugu Evrope, bili prvi predstavnici svijetlog tipa, kome je plava kosa i modro oko, glavnom rasnom odlikom, dobiva važnost činjenica, da je čisto svijetli tip u muslimana najčešče zastupan, jer po tome bi muslimani bili najčišći Slaveni u Bosni.”

Truhelka je svakako u ovome pretjerao, jer Slaveni u Bosni nisu bili samo muslimani nego i katolici, koji, također, posjeduju navedene osobine. Pri tome je od posebne važnosti činjenica da je bosanske muslimane svrstao u Slavene i time odrekao svaku njihovu vezu s Turcima.

Bosanskim muslimanima se tepali kao braći muhamedovske veroispovesti, a onda je došlo do naglog preokreta pa su proglašeni Turcima. Ali upravo ovaj preokret predstavlja snažan dokaz protiv narečene srpske teorije o bosanskim muslimanima kao Turcima. Postavlja se pitanje: šta su onda oni muslimani koje, unatoč svemu, svojataju kao Srbe. Znači da i u Bosni ima muslimana koji nisu Turci, nego da predstavljaju Srbe muslimane. Takvih bi, možda, i moglo biti u Srbiji, ali u Bosni nikako, jer u njoj do dolaska Osmanlija nije bilo etničkih Srba, a ukoliko ih je nešto i ostalo poslije Nemanjića, činili su neznatnu manjinu. Bosanski muslimani nisu mogli biti Turci ni radi toga što su ovi bili tako malobrojni da nisu mogli naseliti ni svoju postojbinu Anadoliju, napose nakon pada u njihove ruke Bizantinskog carstva i Konstantinopolisa (preimenovanog u Istanbul) 1453. godine.

Zbog toga su puste prostore naseljavali porobljavanim narodima. Među njima značajan dio predstavljali su i etnički Srbi koji su tamo počeli pristizati kao zarobljeni vojnici još od Bitke na rijeci Marici (Bugarska) 1371. godine. Njima su se od Kosovske bitke 1389. godine počeli pridruživati zarobljeni Bošnjani i Hrvati, a nakon toga i pripadnici drugih južnoslavenskih naroda.Ovo naseljavanje Anadolije nastavljeno je sve do konačnog pada tih zemalja u osmanske ruke. Ima dosta osnova za vjerovanje da većinu tih naseljenika čine Bošnjani. Tu su prihvatali islam, ženili se i stvarali potomstvo. Mnogim naseljima dali su imena onih naselja iz kojih su tamo stigli, a sve do danas zadržali su izvorni arhaični jezik, koji nazivaju bosanskim, a sebe Bošnjacima. Pa kako su onda mogli naseliti toliko Turaka da su krajem XVI stoljeća mogli činiti glavninu stanovništva bivšeg Bosanskog kraljevstva.

Ali pošto su srpski historičari “dokazali” da je zemlja u Bosni uglavnom njihova i da su oni izvorni narod Bosne, onda Turci tu nemaju šta tražiti, pa bi bio red, ukoliko od njihovih pogroma prežive, da se vrate u Tursku odakle su i došli, a njih ostave da u miru po Bosni kao “vekovnoj srpskoj zemlji” harače. U nečemu su, ipak, pogriješili, pa im to nije pošlo za rukom.

U gradskim naseljima nisu stanovali Turci

Srpski su se historičari posebno okomili na gradska naselja u Bosni (trgove, varoši kao podgrađa tvrđava i, kasnije, kasabe), tumačeći kako u njima uopće nije bilo muslimana, nego su Osmanlije u njih naselili Turke i muslimane izbjegle iz hrvatskih zemalja i Ugarske nakon što su ih trajno izgubili. Ovo je velika podvala, jer je upravo u Hercegovini na početku osmanske vlasti bilo trgova sa više kuća od onoga broja koji su u isto vrijeme imale neke današnje evropske prijestonice i to, u dosta slučajeva, pripadnika sve tri vjerske zajednice. Treba samo napraviti uvid u prve osmanske katastarske popise trgova Hercegovine (Čajniče, Hoča/ Foča, Goražde, Jeleč, Pljevlja, Prijepolje i Ustikolina) i vidjeti o kolikom se broju kuća radilo. Ali o tome će biti riječi u poglavlju o nasatvku razvoja gradskih naselja pod Osmanlijama. Pa nisu valjda svi ti ljudi napustili svoja ognjišta da bi prepustili mjesto doseljenim muslimanima. Međutim nešto i oni moraju dokazivati. A dokazuju samo ono što se materijalnim činjenicama dokazati ne može.

Regrutiranje djece i mladića u adžami-oglane nije bio danak u krvi

Obavezi prihvatanja islama za nemuslimanske, pa prema tome i vlaške mladiće koji su, temeljem Zakona o regrutiranju nemuslimanskih mladića (Zakon devširme), regrutirani u tzv. adžami-oglane (bos. stranimladići), odnosno u janičarski korpus, srpski su historičari i drugi pisci proglasili dankom u krvi, iako to sa krvlju nema ama baš nikakve veze. Ovome je podlegao i veliki osmanista Branislav Đurdev, pa je, kao izvanredan poznavalac turskog jezika, zakon devširme poistovjetio sa dankom u krvi. Slijedili su ga i drugi osmanisti, jer je tada i danas nagrdivanje Turaka, sa kojima su poistovjećeni bosanski muslimani i svega što je tursko, odnosno muslimansko, bilo poželjno.

Iako francuski putopisac Pjer Leskalopje nije bio najbolje upućen u postupak devširme, važno je o tome iznijeti njegovo mišljenje, koje glasi:

“Od tri muškarca u jednoj kući, Turčin uzme najrazvijenijeg, hrani i obučava takvu djecu kao svoju (naglasio JM) i od njih dobija najvjernije i najkorektnije janičare.”

Leskalopje nije odgovorio na brojna pitanja koja su važna za tu njegovu tvrdnju o najvjernijim i najkorektnijim slugama među nevjernicima. A trebao je znati da je to za mnoge nemuslimanske plemiće iz predosmanskog doba i za mladiće iz reda zemljoradničke raje bilo vrlo privlačno. Također je propustio napomenuti da se radilo o dobro plaćenim vojnicima, koji su zajedno sa sultanom sudjelovali u podjeli ratnog plijena, uživali prihode od timara, čifluka i drugih vrsta zemljišnih posjeda. Po osmanskim zakonima, svaki takav obveznik, pod uvjetom da prihvati islam, sa uspjehom završi škole i potvrdi se u vojno-upravnoj službi, mogao je dostići svaki u položaj vojno-upravnoj i sudsko-administrativnoj vlasti, osim sultanskog trona, što je bilo rezervirano za pripadnike porodice osnivača osmanske države i prvog njenog sultana Osmana (1299-1326). Najsposobniji između njih, postajali su čak i veliki veziri (predsjednici središnje vlade) Osmanskog carstva. Iz bivšeg Bosanskog kraljevstva, veliki veziri bili su:

Ahmed-beg Hercegović (Štipan Stipanovič Kosača), zet sultana Bajazida II i tri puta veliki vezir: dva puta za vladavine punca Bajazida II (1481-1512 ) i jedanput za vladavine Selima I (1512-1517). Sinan-paša Borovinić, veliki vezir sultana Bajazida II (1514-1517. i Selima I 1517). Rustem-paša Opuković, brat čuvenog hercegovačkog i mostarskog vakifa zaima Muhammed-bega (Mehmed-bega), poznatog kao Karadžoz-beg, veliki vezir svoga punca Sulejmana I Zakonodavca u periodu 1552-1561. Mehmed-paša Sokolović (tur. Sokolu) Veliki, alias Bajo-Bajica Sokolovič, koji je opsluživao trojicu sultana: Sulejmana I Zakonodavca (1564-1566), Selima II (1566-1574) i Murata III (1574-1579), odnosno do njegove smrti) i ktitor kamenog mosta preko Drine u Višegradu. Salib-paša Nevesinjac bio je veliki vezir u vrijeme vladavine sultana Ibrahima (1645-1647).

Tvrdnja da je čin regrutacije nemuslimanskih mladića za vojsku pretstavljao danak u krvi, ima dosta slabih tačaka.

Prva, što bi i bez obaveze regrutiranja nemuslimanskih mladića u adžami-oglane, u početku petine (pendžik) a temeljem zakona o regrutaciji tzv. Zakon devširme jedne četvrtine svake četvrte godine, obaveza regrutiranja svih za vojsku sposobnih mladića bila svake godine, kakva je uobičajena praksa u svim uređenim državama, što je Osmansko carstvo i bilo.

Druga, što su obveznici, koji su bili jedinci u roditelja oslobađani te obaveze, ali i oni koji su išli na izučavanje zanata. Dakle, kakva strašna kazna: ako ne želi služiti vojsku, mora učiti zanat. To, razumije se, zagovornici danka u krvi ne navode.

Treća, obični vojnici janičarskog korpusa bili su plaćenici a nakon osvojenja pojedinih zemalja i gradova, i njima su pripadale četiri petine plijena.

Četvrta, ako se radilo o danku u krvi, čime se onda može objasniti prihvatanje islama od stanovnika čitavih pravoslavnih sela ili prevjeravanja braće, sestara i očeva velikodostojnika Osmanskog carstva nemuslimanskog porijekla. Tipični primjeri su Mustafa-paša Sokolović, osnivač Rudog, koji je na islam prevjerio sve svoje sumještane i Mehmed-paša Sokolović alias Bajo-Bajica Sokolović, koji je na islam preveo čitavu svoju užu porodicu. Ocu Dmitru nadio je ime Džemaludin, ishodio mu titulu bega, pa se zvao Džemaludin-beg i postavio ga za upravitelja (mutevelliju) svojih zadužbina (vakufa), a sestru Šemsu, čije nemuslimansko ime nije poznato, udao za Sinan-pašu Boljanića.

Peta, koja u potpunosti dovodi u pitanje opredjeljenje regrutacije nemuslimanskih mladića za janičarski korpus kao danka u krvi, jeste molba muslimana upućena sultanu da i njihova djeca budu regrutirana u adžami-oglane i uključivana u janičarski korpus. U svojoj molbi naglasili su da njihova djeca ginu, a djeca nemuslimana koji su prihvatili islam, zauzimaju sve položaje u državi, uključujući i položaj velikog vezira. Sul­tan Bajazid II (1481-1512) ovu je njihovu želju uslišio, ali samo pod dva uvjeta: prvog, da njihovo stupanje u janičarski korpus bude dobrovoljno i, drugog, da imaju navršenih 18 godina. Da li su još za njegovog života u vrijeme vladavine Bajazidovog sina sultana Selima I (1512-1520). Prema tome, tvrdnja Safvet-bega Bašagića da je još u Jajcu takva molba bila upućena sultanu Mehmedu II Osvajaču i da ju je on uslišio (Kratka uputa, n.dj., 19), u pisanim spomenicima nema materijalnog utemeljenja.

Biografija

Ibn tejmije je rodjen 1263 godine u Harranu iz poznate familije teologa i umro je u Damasku i sahranjen je van muslimanskog groblja. Njegov djed, Abu al-Barkat Majd ad-deen ibn Taymiyyah al-Hanbali (d. 1255) je bio poznati ucitelj Hanbelijskog fikha. Takdojer ucenjacka iskustav Ibn Tejmijinog oca Shihab al-deen ‘Abd al-Haleem ibn Taymiyyah (d. 1284) su bile poznate. Zbog Mongolske invaazije Ibn Tejmijina familija se seli u Damask koji je pod vladavinom Egipatskih Mameluka. Njegovo otac je predavao sa minbera Ummjadske Dzamije i Ibn Tejmija je slijedio oceve stope studirajuci sa ucenjacima tog vremena. Neki su tvrdili da je on Kurdskog porijekla ali za takve tvrdnje nisu inmali dokaza.
Ibn Tejmije je upoznao sebe sa sekularnim i religijskim naukama njegovog vremena. On je predavao p[aznju Arapskoj literaturi i leksikografiji studirajuci matematiku i kaligrafiju.

Pored religijskih nauka studirao je jurisprudenciju od njegovog oca i postao je pravim predstavnikom Hanbelijske skole i misljenja. Mada je on ostao vjeran toj skoli, cijom je doktrinom ovladao, on se takodje upoznaje sa otslaim znanjem Islamskih disciplina Kur’ana i Hadisa. On takodjer studira teologiju (kelam), filozofiju i Sufizam. On je bio poznat po njegovom pobijanju mnogih mislenja Sufija, Siija i krscana. Njegovo student Ibn Kajim el Dzevzije je napisao poznatu poemu “O kristovi obozavaoci” gdje je ispitana dogma trojstva izlozena od mnogih Krscanskih sekti.

Njegov problem sa vladom je pocela kad je on optisao sa delegacijom Uleme da razgovara sa Ghazan Khanom da zaustavi njegove napada na muslimane. Izvjesteno je da se Ulema nije usudila nista reci Ghazan Khanu osim Ibn Tejmije.

Ibn Tejmije je bio hapsen nekoliko puta zbog konflikta sa Idzmom odnosno pravnicima i teolozima tog vremena. On je proveo njegovih zadnjih petnaest godina u Damasku. Najpoznatiji njegov studenti i Ibn Kajim su bili na udaru obnovljenih progona. Od avgusta 1320 do 1321 Ibn Tejmija je bio zatvoren po naredbi iz Kaira u citadeli u Damasku zbog podrzavanja doktrine smanjenja lakoce kojom bi jedan muslimana mogao raastaviti svoju zenu.

Smrt

Kad mu je zabranjeno posjedovati bilo koje knjige, papire i penkalo za vrijeme njegovog koancnog zatvaranja Ibvn Tejmije posvjecuje svo vrijeme u molitvi i ucenju Kur’ana. Ibn Tejmije je umro u zatvoru 22 zul-kade 728 godine po Hidzri odnsono 27 septemebra 1328 godine. Al Bazar je rekao: Kad je narod cuo za njegovu smrt nijedna osoba u Damasku koja je bila u stanju prisustvovati molitvi, trazila ga je dok se on ne pojavi. Kao rezultata marketi u Damasku su bili zatvoreni i svaka trgovina je bila obustavljena. Guverneri, sefovi, ucenjaci, pravnici su izasli na ulice

Nije imao premca u poznavanju nauke o hadisima, njihovim značenjima, tajnama i suptilnostima. Značajan doprinos je imao u islamskom pravu (fikhu), metodologiji islamskog prava (usulu) i arapskom jeziku.

Bio je, Allah mu se smilovao, tihe naravi, visokoh principa. Ibn Kesir, koji mu je bio drug, opisao ga je na sledeći način:“Lijepo je govorio i ponašao se. Bio je prisan s ljudima. Nikome nije zavidio i niti je koga zlostavljao. Bio sam mu od najbližih i najdražih ljudi. Ne znam da ke iko na ovom dunjaluku u naše vrijeme bio veći pobožnjak od njega. Namaz je klanjao veoma dugo, zadržavajući se na rukuu i sudžudu više od drugih.“

Ibn Kajjim je bio dakle čovjek od ibadeta, noćnih ibadeta i krajnje dugih namaza. Privlačio ga je zikr i prepuštanje dovama. Nekoliko puta je bio hapšen i maltretiran. Posljednji je put bio zatvoren sa Šejhul-islamom Tekijjuddinom ibn Tejmijom u Kuli, odvojeno od njega. Pušten je tek nakon smrti njegovog šejha. Tokom zatvorskih dana zanimao se učenjem Kur’ana, razmišljanjem i udubljivanjem u smisao ajeta. Allah mu je podario smisao za shvaćanje duha i stila Kur’ana. Zbog toga se posvetio kritici raznih naučnih disciplina i pojašnjavanju njihovih nejasnoća.

Obavio je hadždž, Allah mu se smilovao, nekoliko puta. Odsjedao je u Mekki. Mekkelije su bili svjedoci njegove začuđujuće privrženosti ibadetu i tevafu dok je boravio u tom gradu.

Od njega je mnogo ljudi preuzelo znanje. Sve do smrti bio je od koristi ljudima. Značajni su ga ljudi mnogo cijenili.

Ostavio nam je, Allah mu se smilovao, veliki broj djela, od kojih navodimo samo neka:

• I’lamul-muwekkiine an Rabbil-alemin

• Et-turukul –hukmijja fis-sijasetiš-šer’ijja

• Šifaul-alil fi masailil-kadai vel-kader vel-hikmeti vet-ta’lil

• Miftahu daris-seade

• Zadul-mead fi hedji hajril-ibad

• Medaridžus-salikin

• Tefsirul-Muavvizetejn

• El-Fevaid

• Er-Ruh

• El-fevaidul-muševvikatu ila ulumil-Kur’an ve ilmil-bejan

Kadi Burhanuddin Zer’i kaže:“Pod nebeskim svodom nema učenijeg insana od njega.“

Hafiz Ibn Redžeb el-hanbeli kaže:“ … nisam sreo učenijeg od njega, niti čovjeka koji bolje poznaje tefsir, sunnete i imanskih načela. Ne kažem da je on nepogrešiv, ali u njegovoj struci nema učenijeg čovjeka od njega“.

Zehebi u Muhtesaru kaže:“Bio je posvećen hadisu, njegovom tekstu i prenosiocima. Zanimao se fikhom i bio veoma vješt u njegovom raščlanjivanju. Odlično je poznavao sintaksu i izvore.“

Šejh Ibn Kajjim rahimehullah je na ahiret preselio 751 h. godine u Damasku.

Muhammed, to je particip pasivni od glagola “hamede” što znači hvaliti. On je Muhammed, to jest, onaj koji je hvaljen i ime mu potpuno odgovara jer ima puno osobina zbog kojih je hvaljen. Ovo ime ima pojačano značenje u odnosu na ime Mahmud, jer je “Mahmud” izvedenica od čistog (samog) trilitera, a “Muhammed” od izvedenog trilitera koji ima pojačano značenje. On je taj koji je više hvaljen od ostalih ljudi. Ovim imenom je spomenut u Tevratu zbog mnogobrojnih pohvalnih svojstava kojima su opisani on, njegova vjera i njegov ummet, tako daje Musa, a.s., poželio da bude jedan od njih.

Ime Ahmed je elativ izveden iz istog glagola. Ljudi se razilaze oko toga da li ono ima značenje participa aktivnog ili pasivnog. Jedna skupina kaže da ono ima značenje participa aktivnog to jest, njegova zahvala Allahu je veća od zahvale drugih ljudi, i značenje imena bi bilo: “Najveći zahvaljivač svome Gospodaru”.

Ime El-Mutevekkil se spominje u hadisu kojeg bilježi Buhari od Abdullaha ibn Amra, r.a., da je rekao: “Čitao sam u Tevratu opis Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem:

‘Muhammed, Allahov Poslanik, Moj rob i Moj Poslanik. Dao sam mu ime Mutevekkil (onaj koji se uzda u Allaha), nije grub niti osor, ne galami po pijacama (trgovima), niti na zlo uzvraća zlim, nego je ljubazan i prašta. Neću ga usmrtiti sve dok njime ne ispravim iskrivljenu vjeru i dok (ljudi) ne budu govorili: La ilahe illallah (Nema boga osim Allaha).’”(Buhari,8/450 i Ahmed u Musnedu 2/174)

On je najzaslužniji da nosi ovo ime, jer se on prilikom uspostavljanja vjere oslonio na Allaha kao niko drugi.

Imena El-Mahi, El-Hašir, El-Mukaffi i El-Akib, ona su pojašnjenja u hadisu Džubejra ibn Mut’ima.

El-Mahi (Brisač) je onaj kojim Allah briše nevjerstvo. Nijednim stvorenjem nije izbrisano toliko kufra kao što je to učinjeno s Vjerovjesnikom sallallahu alejhi ve sellem. Kada je on poslan, skoro svi stanovnici zemlje su bili nevjernici, osim malog broja sljedbenika Knjige. Većina stanovnika su bili ili obožavaoci kipova, ili jevreji na koje se Allah rasrdio, ili zalutali kršćani, ili bezbožnici koji ne poznaju Gospodara niti Dan povratka, ili obožavaoci zvijezda, vatre, ili filozofi koji ne poznaju zakone vjerovjesnika niti ih priznaju. Sve ove vrste nevjerništva Allah je pobrisao svojim Poslanikom tako da se Allahova vjera uzdigla nad svim drugim vjerama. Njegova vjera je dospjela u sve predjele do kojih dopire noć i dan, i njegov poziv se proširio na sve što sunce obasjava.

Ime El-Hašir (Sabirač), on je taj kod čijih će se nogu sabirati ljudi, pa on kao da je poslan da okupi ljude.

El-Akib (Posljednji), onaj koji je došao poslije svih vjerovjesnika. Poslije njega nema vjerovjesnika, jer El-Akib je zadnji i on je poput pečata.

Ime El-Mukaffi, njegovo značenje je “onaj koji je poslan za tragovima onih koji su bili ispred njega”. Allah ga je poslao za tragovima prethodnih poslanika. Ovaj izraz je izveden iz riječi “kafv”. Kaže se “kafahu, jakfuhu”, to jest, došao je iza njega. El-Mukaffi je onaj koji je došao za prethodnim poslanicima. On je zadnji i pečat je svih poslanika koji su bili prije njega.

Nebijjut-tevbeti (Vjerovjesnik pokajanja), on je onaj kojim je Allah otvorio vrata pokajanja za stanovnike zemlje. Allah im je oprostio oprostom kakav se nije desio na Zemlji prije njega. On je najviše tražio oprosta i kajao se više od svih drugih ljudi, tako da su mu znali izbrojati na jednom sijelu stotinu puta riječi:

“Gospodaru, oprosti mi i smiluj mi se jer Ti primaš pokajanje i Samilostan si.”(Hadis bilježe: Tirmizi 3430,Ebu Davud 1516,Ibn Madža 3814,Ahmed 2/84 i Ibn Hibban 2459)

Govorio bi:

“Ljudi, činite tevbu svome Gospodaru. Ja dnevno stotinu puta učinim tevbu Allahu.”(Hadis bilježe Muslim 2702 i Ebu Davud 1515)

Isto tako, tevba njegovog ummeta je potpunija od tevbi ostalih naroda, brže se prima i lakše se obavlja. Tevbe ranijih naroda su bile jedna od najtežih stvari. Tako se tevba kod sinova Israilovih, nakon što su se pokajali za obožavanje teleta, sastojala od međusobnog ubijanja. Tevba ovog ummeta se, zbog počasti koje ima kod Uzvišenog Allaha, sastoji od sustezanja od grijeha i pokajanja.

Ime Nebijjul-melhameti (Vjerovjesnik krvavog boja), on je poslan i naređena mu je borba protiv Allahovih neprijatelja. Nijedan poslanik i njegov ummet nisu se borili kao što se borio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov ummet. Prije njega nije bilo tako velikih, krvavih bitki kao bitke koje su bile, i koje se još uvijek dešavaju, između njegovog ummeta i nevjernika. Njegov ummet se neprestano bori protiv nevjernika na svakom prostoru zemaljske kugle, i nanijeli su im teške poraze, što ranijim narodima nije uspijevalo.

Njegovo ime je i Nebijjur-rahmeti (Vjerovjesnik milosti). On je taj kojeg je Allah poslao kao milost svjetovima. Njime se smilovao svim stanovnicima zemlje: vjernicima i nevjernicima. Vjernici su dobili najveći dio milosti, a nevjernici, odnosno, sljedbenici Knjige su bezbjedno živjeli u njegovoj zaštiti. Što se tiče onog kojeg su on i njegov ummet ubili, oni su ga time samo prije poslali u vatru i spasili su ga dugog života u kojem bi samo još veću kaznu zaslužio.

Ime El-Fatih, on je taj pomoću kojeg je Allah otvorio i proširio vrata Upute, nakon što su bila uska. Njime je otvorio slijepe oči, gluhe uši i učahurena srca. Allah je njime oslobodio nevjerničke zemlje, otvorio je džennetske kapije, puteve korisnog znanja i dobrih djela, dunjaluk i ahiret, srca, uši, oči i mnoge teritorije.

On je El-Emin (Povjerljivi) i on je najzaslužniji da nosi ovo ime. On je Allahov povjerenik za Njegovu Objavu i Njegovu vjeru. On je povjerenik onih na Nebu i povjerenik onih na Zemlji, zato su ga i prije poslanstva prozvali El-Emin.

Što se tiče njegovih imena Ed-Dahuk (koji se mnogo smije) i El-Kattal (koji je poguban), ona su dva neraskidiva imena, ne mogu se odvojiti jedno od drugog. On se puno smije pri susretu s vjernicima i nije namršten ni grub. Međutim, on je poguban za Allahove neprijatelje i ne boji se ničijeg prijekora zbog njih.

Ime El-Bešir (donosilac radosne vijesti), onoga ko mu bude pokoran, on obveseljava nagradom, a onoga ko mu bude nepokoran, opominje kaznom. Uzvišeni Allah ga je nazvao “Svojim robom” na nekoliko mjesta u Kur’anu, kao što su Njegove riječi: “A kada je Allahov rob ustao da mu se pomoli…” (El-Džinn, 19) i riječi: “Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kuran” (El-Furkan, 1). Zatim, riječi: “I objavio robu Njegovu ono što je objavio’ (En-Nadžm, 10), i riječi: “A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome…” (El-Bekara, 23).

U Sahihu je zabilježeno da je on rekao: “Ja ću na Sudnjem danu biti prvak Ademova potomstva, i to nije isticanje.”(Hadis bilježe Tirmizi 3618,Ibn Madža 4308 i Ahmed 3/2)

Allah ga je nazvao Bliješteća svjetiljka (Siradžen munira) a sunce je nazvao bukteća (plamteća) svjetiljka.

El-Munir (onaj koji osvjetljava), on osvjetljava bez sagorjevanja za razliku od bukteće svjetiljke (vehhadž) u kojoj ima vid uništenja i gorenja.

Pčela i med u Kur’anu

PČELA
“I objavio je Gospodar tvoj pčeli: “Pravi u brdima kuće i u drveću i u onom šta usprave,Zatim jedi od svih plodova, i slijedi puteve Gospodara svog ponizno. Iz trbuha njihovih izlazi napitak različitih boja njegovih, u njemu je lijek za ljude. Uistinu, u tome je znak za ljude koji razmišljaju.”(Kur’an, 16:68,69) Općenito je poznato da je med fundamentalni izvor hrane za ljudsko tijelo, a ipak vrlo malo ljudi zna nešto o izvanrednim osobinama njegovog proizvođača, pčele. Kao što je poznato, nektar je izvor hrane za pčele, a on se zimi ne može naći. Iz ovog razloga pčele kombinuju nektar koji sakupe u toku ljeta sa naročitim sekretima svoga tijela, i proizvedu novu hranljivu supstancu, med, i skladište je za nadolazeće zimske mjesece. Važno je primjtiti da je količina meda kojeg uskladište pčele daleko veća od njihovih stvarnih potreba. Pitanje koje nam se nameće jeste čemu ovolika pretjerana proizvodnja, koja izgleda kao gubljenje vremena i energije? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u ajetu, gdje kaže da je pčela tako “poučena” od svog Gospodara.

Pčele instiktivno proizvode med, ne samo za sebe, nego i za ljude. Činjenica je da pčele, kao i mnoga druga stvorenja na zemlji rade za čovjeka, kao što kokoš leže najmanje jedno jaje na dan, mada joj nije potrebno, ili kao što krava daje daleko više mlijeka, nego što je njenom teletu potrebno. Pčele koriste heksagonalnu strukturu milionima godina za izradu saća (nađeni fosil pčele star je oko 100 miliona godina). Čudo je zašto su pčele izabrale heksagonalnu strukturu, a ne petougao ili osmougao? Odgovor daje matematika. Šestougaona struktura je najpogodniji geometrijski oblik za maksimalno iskorištenje jedinice površine. Da su ćelije saća konstruisane u nekom drugom obliku, bilo bi dosta izgubljenog prostora te bi se na taj način manje meda moglo uskladištiti i pčele bi se manje time okoristile. Ako bi dubine bile iste, trouglaste ili kvadratne ćelije sadržavale bi istu količinu meda kao i šestougaone. Međutim, između svih tih geometrijskih oblika šestougaonik je taj, koji ima najmanji obim. Dok oni svi imaju istu zapreminu, količina voska potrebna za šestougaone ćelije je manja od potrebne količine za trougaone ili četverougaone ćelije. Zaključak je da šestougaona ćelija zahtijeva minimalnu količinu voska za svoju konstrukciju, dok istovremeno može uskladištiti najveću količinu meda. Ovaj rezultat dobijen nakon mnogih geometrijskih kalkulacija sigurno nisu izračunale same pčele. Ove sićušne životinjice koriste heksagonalni oblik urođeno, samo zbog toga što su poučene i nadahnute od njihovog Gospodara.
Allah dž.š. nam kaže da pčela proizvodi različite vrste hrane! Ovo je istina, obzirom da pčela ima jedinstven stomak, koji proizvodi hranu (med), koji je različitih boja i ukusa. Allah se, također, obraća pčelama u ženskom rodu umjesto u muškom, što je na arapskom jeziku izraženo rječju“kuuli”(jedi) i “feslluki” (te slijedi)! Rod pčela dijeli se na tri vrste: matice, trutovi (muške pčele) i radilice, koje su obavezno ženskog roda. Radilice su te koje grade košnice, hrane maticu, sakupljaju polen i nektar i štite košnicu. Allah dž.š. se obraća radilicama i to je razlog što su u Kur’anu glagolski oblici izraženi u ženskom rodu.

ČUDO OD MEDA

“Zatim jedi od svih plodova, i slijedi puteve Gospodara svog ponizno. Iz trbuha njihovih izlazi napitak različitih boja njegovih, u njemu je lijek za ljude. Uistinu, u tome je znak za ljude koji razmišljaju.”(Kur’an, 16:69)

Med je sastavljen od šećera kao što su: glukoza, fruktoza i minerala kao što su magnezijum, kalij, kalcij, soda, hlor, sumpor, gvožđe i fosfat. Tu su B1, B2, C, B6, B5 i B3 vitamini, koji se mijenjaju s kvalitetom nektara i polena. Pored toga u njemu se mogu naći bakar, jod i u manjim količinama cink. Takođe je u njemu prisutno nekoliko vrsta hormona.Kao što je navedeno u Kur’anu, med ima osobinu da “liječi ljude.”Danas su apikultura i pčelinji proizvodi postali novom granom za istraživanje u zemljama gdje je nauka uznapredovala. Koristi od meda su slijedeće: med je niskokaloričan. Kad se uporedi sa istom količinom šećera, on daje 40% manje kalorija nego šećer. Mada tijelu daje veliku energiju, on mu ne povećava težinu.Lahka probavljivost. Zbog toga što se molekule šećera u medu lahko pretvaraju u druge vrste šećera (fruktoza i glukoza) med se lahko probavlja kod većine ljudi uprkos tome što ima veliku koncentraciju kiseline. Takođe pomaže bubrezima i crijevima da bolje funkcionišu.Brzo ulazi u krv. Kada se rastvori u blagoj vodi, med ulazi u krvotok u roku od sedam minuta. Slobodne molekule šećera u njemu čine da mozak funkcioniše lakše.Pomaže nastanak krvi. Med daje značajan dio energije koji je tijelu potreban za proizvodnju krvi. Sem toga on pomaže čišćenju krvi. Ima pozitivne efekte u regulisanju i olakšavanju cirkulacije krvi. Takođe on djeluje kao značajna zaštita od kapilarnih problema i arterioskleroze. Suzbija bakterije. Osobina ubijanja bakterija naziva se “inhibicijski efekat.” Eksperimenti provedeni na medu pokazuju da se njegova osobina ubijanja bakterija dva puta povećava kada se med razblaži vodom. Vrlo interesantno je primijetiti da se mlade pčele hrane medom razblaženim od strane pčela koje su odgovorne za njihov nadzor – kao da one znaju za ovu osobinu meda. Žele rojal je supstanca koju proizvode pčele radilice unutar košnice. Unutar ove hranljive supstance nalazi se šećer, proteini, masnoće i mnogi vitamini. Jasno je da je med, koji se proizvodi u daleko većim količinama nego što je to potrebno pčelama, stvoren da koristi ljudima. Takođe je jasno da pčele takav nevjerovatan posao ne bi mogle raditi same od sebe.

“Mi u u Kur’anu objavljujemo ono što je milost i lijek vjernicima” (El-Isra,82)

Posljednji Božji Poslanik,s.a.w.s., je rekao, preneseno preko vjerodstojnog lanca prenosilaca u hadisu: “U čorokotu ima lijeka za svaku bolest osim za smrt.” ( bilježi ga Buhari ).

Šta je Nigella sativa ili čorokot?

Latinski naziv: Nigella sativa

Engleski naziv: Black seed oil/Black cumin oil

Mnogostruke upotrebe crnog sjemena su dovele do toga da ga se naziva „blagosljovljeno sjeme.“

Prehrambene vrijednosti

Nigella sativa je bogata prehrambenim vrijednostima:

• Monosaharidima ( jedno-molekularni šećer ) u formi glukoze, rhamnoze, xyloze, and arabinoze, koji su nađeni u sjemenu.

• Nigella sativa sadrži ne-škrobne polisaharidne komponente što je koristan izvor dijetalnih vlakana.

• Bogato je masnim kiselinama, posebno nezasićenim i esencijalnim masnim kiselinama ( Linol i Linolna kiselina ).Esencijalne masne kiseline se ne mogu proizvesti u ljudskom tijelu i time se moraju unositi u organizam putem hrane.

• Petnaest ( 15 ) amino-kiselina čine proteinski sastav crnog sjemena, uključujući osam od devet esencijalnih amino-kiselina.Esencijalne amino-kiseline se ne mogu sintetizirati unutar ljudskog tijela u dovoljnim količinama i time je potreban unos putem hrane.

• Nigella sativa sadrži Arginin koji je esencijalan za rast djece.

• Kemijske analize su dalje otkrile da Nigella sativa sadrži karoten, koji se u jetri pretvara u vitamin A, vitamin koji je poznat po svojim anti-tumorskim sposobnostima.

• Nigella sativa je također izvor kalcija, željeza, natrija i kalija.Ljudsko tijelo ima manju potrebu za ovim elementima, ali im je glavna funkcija da djeluju kao esencijalni ko-faktori u cijelom nizu enzimskih funkcija.

Nigella sativa – klinički podaci

Nigella sativa – klinički podaci Nigella sativa se koristi za tretman pri sljedećim indikacijama:

-Probavne tegobe i nadimanje usljed nedovoljnog lučenja žuči uključujući grčeve u želucu, zatvor i hemoroide, pospješuje lučenje mokraćne kiseline ( u liječenju uloga ), oslabljenje funkcija jetre, migrena, jačanje vitalnosti organizma, protiv iscrpljenosti, poboljšanje otpornosti organizma posebno u bolesnim i rekonvalescentnim stanjima, protiv upala, poboljšanje probave i apetita, pospješuje znojenje i obara tjelesnu temperaturu, protiv proljeva, odstranjuje gliste, protiv bakterijskih, gljivičnih i virusnih oboljenja, liječenje glavobolje, hipotenziv, protiv krvarenja ( epistaksa i hemofilija ), protiv kancerogenih oboljenja, liječenja oboljenja trakavice, smanjuje nivo šećera u krvi, diuretik, pospješuje lučenje mlijeka kod dojilja, reguliše hormone rasta, liječenje nekontrolisanog mokrenja, liječenja čira želuca i dvanaestnjaka, za snižavanje holesterola u krvi i triglicerida, afrodizijak.

- Liječenje upala nosnih šupljina, ekspektorant, liječenje suhog kašlja, liječenje bronhijalne astme i gripe, alergija, bronhitisa, emfizema, kongestije.

- Liječenje tinije stopala i noktiju, psorijaze, ekcema, lišaja i reumatizma Kod alergijskih stanja, Nigella sativa može imati anti-histaminske efekte.Za Nigellu sativa je mišljeno da ima imunološko-zaštitne efekte. Preliminarni dokazi sugerišu da može pomoći minimizirati kemoterapijom izazvane padove u vrijednostima hemoglobina i leukocita. Nigella sativa može biti korisna i kao anti-tumorski agent. Prema studijama, u potpunosti uništava stomačne tumore, karcinome i Ehrlich ascites karcinom.

Raznoliki sadržaj ulja djeluju tako fascinantno zajedno, da se može mirno reći da je ulje čorokota “lijek za sve”.

U ranijim stoljećima, ulje je bilo poznato u našoj okolini.Bio je primjenjivan protiv nadutosti, žutice, dizenterije, problema stomaka i pluća, protiv problema sa mokrenjem.Nadalje je korišten kod trudnica i rodilja za poboljšavanje veće proizvodnje mlijeka. Na žalost dolaskom kemijskih sredstava ulje čorokota je palo u zaborav.

Međutim danas doktori sve više preporučuju upotrebu ulja čorokota.

Postoji vise vrsta curukota i nisu sve lijecive, neke su manje lijecive, neke nemaju nikakvo djelovanje na izlijecenje, a jedna vrsta curukota (“Nigella garidella“) je cak otrovna. Najlijecivija vrsta curukota je egipatski curukot i nosi latinski naziv “Nigella sativa“. Moze se kupiti kao sjemen koji se kuha i pije kao caj. Isto se to sjemenje moze i samljeti na mlin za kahvu i koristiti kao zacin u hrani. Isto tako postoji i ulje od curukota koje se moze stavljati npr. u salatu, a moze se pored caja jos na kozu mazati kod koznih bolesti ili cak i na ranu, jer curukot ima dezinfekciono djejstvo.

Efekti i nacini upotrebe:

Sjeme čurokota je neškodljivo i efikasno i može ga koristiti svako. Njegovi efekti se postižu kroz ustrajanu upotrebu. Ukoliko se upotrebljava na odgovarajući način i uz ispravno doziranje, neće izazvati bilo kakve iritacije, niti neželjene popratne efekte. Sjeme čurokota se može koristiti takodje u liječenju diabetes Mellitus-a i dijabetisa uzrokovanog alergijom, ali je preporučljivo da se tretman odvija pod kontrolom ljekara, jer derivati čurokota spuštaju nivo šećera u krvi. Trudnicama se ne preporučuje korištenje ovog lijeka.

Bismillahir-Rahmanir-Rahim- U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Neka je hvala Allahu subhanehu ve te’ala koji je svjetlom Svoje knjige osvijetlio tamu dunjalučkog mraka, koji je s njom uputio zalutala srca, pa ih učinio spokojnim i smirenim u dušama iskrenih vjernika. Neka je najbolji salavat i selam na onoga koji je poslat kao milost svim svjetovima, čije su riječi i djela naš uzor na ovoj prolaznosti. Neka je mir i spas na njegovu časnu porodicu i ashabe radijallahu anhum, ali i na sve one koji koračaju njihovim putem, žive islam i upućuju druge ka uputi sve do Sudnjeg dana. Zaista je najbolji govor Allahov subhanehu ve te’ala govor, a najbolja uputa je uputa Njegova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Najgore stvari su novotarije u vjeri, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi ka vatri. O vi, koje je Allah subhanehu ve te’ala odabrao Svojim robovima i pomagačima Njegove vjere!Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

O moj buduci muzu, budi postojan u prolaznim dunjaluckim iskušenjima!

Uzviseni Allah kaze:’’O vjernici,bojte se Allaha iskrenom bogobojaznoscu i umirite samo kao muslimani!(Ali-IMran,102.)

Tebi moj buduci muzu najvrednija je odlika vjernika i vjernice je duboko vjerovanje u Allaha subhanehe ve te’ala,njihovo jasno ubjedjenje da sve sto se desava ljudima,desava se Allahovom odredbom,voljom-kadrom te sve sto zadesi covjeka nije ga moglo zaobici ,a sve sto ga zaobidje nije ga moglo zadesitit.Insanu na ovom dunjaluku i zivotu na njemu, ne preostaje nista drugo do da sljedi put spasa-Allahov put,put dobra,da cini dobra djela u svojoj vjeri dok je jos samo kao putnik na dunjaluku(odmori se malo u hladu dunjaluka i krene ka ahiretu),te vjernik i vjernica sa iskrenom bogobjaznoscu se u svim svojim iskusenjima istinski oslanjaju na Allaha subhanehu ve te’ala,te da mu ibadet u svakom pogledu cine,da bi Allah subhanehu ve te’ala bio zadovoljan i da bi mi kao vjernici bili spaseni i zadovoljni.

Jedan dio ibadeta u islamu je brak!

Uzviseni Allah kaze:’’Udavajte neudate i zenite neozenjene i cestite robove i robinje svoje.’’(Nur,32.)Vjera ustanovljuje cvrste temelje instituciji porodice:Brak treba da je sklopljen u islamu naravno (I sa partnerima razlicitog spola)koji imaju zajednicke poglede na zivot u islamu na dunjaluku i ahiretu te teznji samo Allahovog subhanehu ve te’ala zadovoljstva i medjusobnog takodje!Znaci postoje izrazeni principijalni stavovi a pravilo je u Kur’anu izrazeno rijecima Uzvisenog Allaha :’’Nevaljale zene se udaju za nevaljale muskarce,a nevaljali muskarci za nevaljale zene’’,dok’’Vrijedne i cestite zene za vrijedne i cestite muskarce i vrijedni i cestit muskarci za vrijedne i cestite zene.’’(An-Nur,26.)

Brak ima veliku vaznost u zivotu kako pojedinca,a tako i ummeta.Zivjeti u paru je neophodnost za svako bice.Nauka je danas spoznala da uistinu nema zivog bica bez svoga para i da se cak i jednocelijski organizmi razmnozavaju cijepanjem na dva dijela.Zivjeti u paru je i dokaz gdje Uzviseni kaze: I od dokaza je Njegovih da vam Stvori od vas samih druzice da se uz njih smirite i Uspostavi medju vama ljubav i samilost.’’(Rum,21.)Te je takodje brak je sunnet svih Allahovih Poslanika kako veli Uzvieni u Ku’ranu:’’I poslasmo Poslanike prije tebe i dadosmo im supruznice i potomstvo.’’(Rad,38.)

Brak je najbolji put za ocuvanje cednosti i zadovoljavanje strasti kroz medjusobni uzitak medju supruznicima.Kaze Poslanik sallahu alejhi ve sellem:’’Dunjaluk je uzitak,a najbolji uzitak je ispravna zena.’’(Muslim)

Moj buduci, putem braka povecava se bogobojaznost i sirenje islamskog ummeta cime se stiti od potvore,fitne i ponizenosti.Brak vodi istovremeno upotpunjenju muzevnosti i zenstvenosti kod supruznika,i on je tvrdjava protiv nemoralnog nacina zivota,gdje rece Allahov Poslanik sallahu alejhi ve sellem:’’O mladici neka se zene oni, koji medju vama mogu izdrzavati supruge,zato sprecavajte oci od gledanja na svjetlucavo zlo i cuvajte se nemorala.’’(Sahihi Muslim)

Allahov Poslanik sallahu alejhi ve sellem je jednom na hudbi rekao:’’Bojte se Allaha u vasem ophodjenju sa zenama,one su vama pomagacice i uzeli ste ih na Allahov emanet i postase vam dopustene njihove stidnice Rijecju Allahovom,a na vama je njihovo izdrzavanje i odijevanje koliko je uobicajno.’’(Prenosi Muslim,Ebu Dawud,Tirmizi)

Mom buducem muzu, buducem ocu moje djece insaAllah, njihovom odgajatelju ahlaka. Pišem ti ovo pismo kako se jednog dana ne bi razočarao što si pronašao životnog partnera poput mene, punog nedostataka.

Moj budući muzu, pišem ti ovo pismo kako bi bolje razumio put kojim ćemo hodati i kuda idemo kao Allahova stvorenja koja su na ovom prolaznom svijetu iskušana od Svemogućeg, kako bi bolje razumili jedno drugo, zajedno suosjećali i bili zahvalni Allahu na Njegovoj odredbi za našu porodicu.

Moj budući muzu , ti vjerovatno već znaš kojim putem ja hodim i kakav život želim. Nadam se da ćeš ti biti saputnik koji je ugodan na ovom svijetu kako bi ja mogao očuvati svoju ustrajnost na Allahovom putu.

Kasnije će možda biti jako puno iskušenja, poteškoća, prepreka na koje ćemo nailaziti u našem braku, kao ljudska bića možda uzdahnemo, zaplačemo, izjadamo se na poteškoće. Ali budi siguran, da su to sve iskušenja koja nas učine potpunim ljudskim bićima i koja nas čine postojanim u svim vremenima i uslovima. Nema insana na ovom dunjaluku da nemaju kusnje! Neko ima vise a neko manje…

Uzvišeni Allah kaže:

„Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive.“ (El-Bekara, 155)

Moj buduci muzu, ako jednog dana ne budem bila u mogućnost učiniti te sretnim, oprosti mi. Truditi nam se svima da usrecimo prvo Uzvisenog a onda jedni druge! Nekad nas bolesti smore, nekad kusnje pa se povlacimo u ibadet , nekada okolina… Ali, kao tvoja buduća supruga obećavam ti, uvijek ću dati sve od sebe da budem najbolja, u izvrsavanju Allahovoj naredbi i tebi u pokornosti, usluzi i u ispunjavanju tvojih prava.  Zato, pomozi mi u realizaciji toga pa makar samo svojim osmijehom, razumijevanjem…

Moj buduci muzu, ako jednog dana odes daleko i ne vratis se dugo, čuvat cu ti tvoju imovinu, čuvat toju čast kao svoga muža, biti cu poput onih muslimanki čija su srca povezana sa Džennetom, koje čuvaju svoje poglede kad su same i u društvu, pa da mozes biti miran, ostavljajući ženu koja čuva ono što je ostalo iza njenog muža.

Moja buduci muzu, ti znaš da ja ni u čemu nisam savršena osoba i nema savrseni sem Allaha Uzvisenog. Stoga pomozi mi da budem bolja, sa tvojim savjetima, kritikama, poducavanjem u vjeri i svim onim što može svakodnevno uvećati pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku. Učini našu porodicu takvom da je spremna prihvatiti istinu makar ona dolazila i iz usta malog djeteta. Jer istina se ne prepoznaje po tome ko govori, nego po onome što je rečeno.

I na kraju, moj buduci muzu, učini da naša djeca (ako nam Allah podari insaAllah) jednoga dana budu poput lavova, da se ne boje da brane istinu i da su uvijek izdržljiva u sred burne oluje.

Možda očekujem previše od tebe, previše zahtijevam i tražim od tebe nešto što će biti preteško za tebe. Ali vjeruj mi, ja kao zena ću dati sve od sebe da budem dobar ti saputnik, savijetnik i odani slušalac tvojih riječi i savjeta.

Pišem ovo pismo sa svim svojim slabostima, svim svojim greškama, kako bi shvatio s kim ćeš živjeti ovaj život, jer brak nije uvijek med i mlijeko…

Prije nego se sretnemo kao muž i žena, upućujem uvijek dovu;

”O Allahu Uzviseni podari mi muza koji je Tvoj odani rob, sa kojim si ti zadovoljan, podari mi ga koji je hajr -dobro za moju vjeru na oba svijeta, koji je hajr za mene, moj dunjlauk i Ahiret, onoga sa kojim ces me Svojom Milosti uvesti u Dzennet Firdevs”-amin

O Allahu, Ti si Sveznajući! O Allahu! Učini ljubav vječnom! Pokaži nam puteve! Ispuni ova srca Tvojim nurom koji nikad ne trne! Smiri naša srca blagoslovom čiste vjere u Tebe i ljepotom oslanjanja samo na Tebe hodajući Tvojim putem.

Molim Allaha da usliša moju i tvoju dovu i ujedini nas u hladu Svoje milosti, i učini nas odanim Njemu!

Od mene, tvoje buduće supruge, inšaAllah…

Posvećeno s ljubavlju mom budućem mužu.

Alma Kominlija

Muslimanka uvijek i u svakoj situaciji mora da se drzi Kur’ana i suneta i nikada sebi ne smije dozvoliti da uzme vise prava nego sto joj pripada ili da drugima predstavlja poteskoce, vec naporotiv, ona ce biti ta koja ce koristiti svaku priliku da svima oko sebe olaksa ulazak u Dzennet. Muslimanka mora da ima poseban odnos prema svojoj snahi i da se prama njoj ponasa kao prema vlastitoj kcerci, jer onaj ko nema rahmeta prema drugima…

Allah, dželle šanuhu, ce mu uskratit Svoj rahmet u onome danu kada mu niko drugi nece moci pomoci. Iako zbog velike razlike u godinama, razlicitim odgojima i mentalitetima, cesto dolazi do velikih i malih razmirica izmedju snehe i svekrve, one se moraju razlikovati od razmirica izmedju dzahila ili nemuslimana, jer muslimani imaju uputstvo kroz Kur’an i sunet kako rijesiti svaki problem, pa i te odnose izmedju snahe i svekrve.

Majka, svekrva koja ima daleko vece iskustvo od mlade zene koja je dosla, iz svoje kuce u kojoj je citav svoj zivot provela, u neku nepoznatu, potpuno novu sredinu, mora da olaksa svojoj snahi sto brze privikavanje i prihvatanje pravila i obicaja u novoj kuci u kojoj treba citav svoj zivot da provede. Ta ista majka najbolje poznaje svog sina, a samim tim i puteve do osvajanja njegovog srca, pa ce imati veliku nagradu za svoje savjete upucene snahi, Allahovom robu, koja ima zadatak da zadovolji svog muza, koji ima najvece pravo nad njom, a nad njim njegova majka.

Ni slucajno ne smije da se desi da majka zlupotrebljava svoje pravo nad sinom te mu otezava ispunjavanje zadace i duznosti prema svojim roditeljima. Ona ce na najblazi nacin da savjetuje svoju snahu, da se prema njoj postavi kao prema kcerki, prema svojoj prijateljici, jer, ipak, koliko god vlastitih kcerki imala, sve one idu svojim kucama i same su necije snahe te imaju obaveze prema svojim porodicama, dok je snaha ona sa kojom ce najveci dio svog zivota provesti i koja ce joj u starosti najcesci pomgac biti.

Svekrva muslimanka, ce iskoristit sve svoje mudrosti da pridje ka srcu te mlade, neiskusne, uplasene zene i posavjetovati je kako da se sto lakse prilagodi zivotu u njihovoj porodici. Ona ce imati stpljenja i razumjevanja cak i ako je ta mlada zena potpuno neiskusna ili odgajana suprotno od odgoja koji se u novoj kuci ocekuje, jer mora da zna da svako dijete svoje roditelje vidi savrsenim odgojiteljima i jako je tesko prihvatit da je neko drugi, mozda puno bolje organizovao zivot u svojoj porodici od onoga na koji je ona navikla.

Draga sestro, svekrvo, prisjeti se vremena kada si ti dosla u tudju kucu. Prisjeti se prvog jutra kada si ustala ne znajuci cak ni vrijeme ustajanja tvojih novih ukucana, ne znajuci ni kakavu oni kahvu vole, razmisljajuci kako izgleda njihov pocetak dana…

Prisjeti se sestro moja, koliko je bilo stida i straha u tvom srcu! Prisjeti se treme koju si tih dana imala! Koliko neizvjesnosti i poteskoce da zadovoljis sve oko sebe, ne znajuci da li ce da te prihvate ili odbace!? Sjeti se tvoje samoce uprkos svima oko tebe! Tvoga straha od svih novih obaveza i mogucnosti da ih neces moci zadovoljit !Sjeti se skrivenih suza od tuge za porodicom! Koliko je to samo tesko vrijeme za mladu zenu koja je do juce bila dijete kojoj su u njenoj kuci lako nalazili opravdanja, a danas u novoj kuci svi od nje ocekuju da bude savrsena snaha, kuharica, domacica, ljubavnica, komsinica… a sve su to za nju potpuno nova iskustva koja su odjednom dosla u jednom novom danu.

Olaksaj joj draga sestro, olaksaj svojoj snahi te poteskoce. Razumi njenu nervozu, njen stid i strah koji u ocima vidis. Ne krivi je ako suti i malo prica. Ne pripisuj joj to u „nekulturu ponasanja“ vec u stid koji je ukras zene muslimanke i strah da ne kaze nesto cime necete biti zadovoljni ili da ce te pogresno protumaciti.

Ne prigovaraj joj da je spora i nesposobna jer ona nema dugogodisenje iskustvo koja ti imas i nije naucila raspored poslova u vasoj kuci. Olaksaj joj svojim savjetima i pomozi joj da na vrijeme zavrsi svoje obaveze. Neka ti ne bude tesko da kroz salu i smijeh gulis krompir i luk i pripremas ostale namirnice potrebne za rucak koji ce spremiti. Neka ti cini zadovoljstvo da sa njom dijelis poslove kako su to radile mnoge zene pravovjerne koji su nasi uzori. Olaksaj svom dragom sinu pocetak novog zivota i ni slucajno nemoj da stavljas pred njega izbor izmedju njegove supruge i tebe kao majke, jer to je ubistvo za njegovo srce i dusu. Tezak je zivot izmedju dvije vatre (majke i supruge) pa ti kao starija i iskusnija pronadji puteve do snahinog srca.

Cak ako ti ona nepravdu ucini, ti se pouzdaj u Allaha, dželle šanuhu, i znaj da ce biti svako nagradjen ili kaznjen prema onome sto radi. Ali ti nemoj da budes uzrok svadja i razmirica izmedju tvog sina i snahe i ne daji sebi prava vise nego sto ti pripada. Ne dozvoli da im se petljas u zivot ili ulazis u njihovu intimu i nikada sebi ne smijes dozvoliti da prisluskujes njihove razgovore ili ih uhodis, jer to je veoma ruzna osobina koja vodi u dzehenemsku vatru.

Allah, dželle šanuhu, je dao najljepsi recept za postavljanje prema onima koji ti nepravdu cine pa kaze: “Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati pa ce ti dusmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postici samo strpljivi, to mogu postici samo srecni!“

Draga sestro muslimanko, ne dozvoli da ti sejtan pridje pa da zbog ljubomore na svoju snahu koja je osvojila srce tvog sina, postanes nepravedna ili da se koristis lazima i potvorama na to slabasno bice koje se lomi izmedju ceznje za roditeljima i starim nacinom zivota i zeljom da zadovolji i usreci svog muza i sve one koje on voli. Laz nije osobina vjernika i vjernik nikada ne moze da bude lazac. Ne dozvoli sejtanu, l.a., da unisti sva tvoja dobra djela i da te zaslijepi pa da zaboravis da je tvoje mjesto u sinovom srcu posebno i da ga niko i nikada ne moze oduzeti, ali ga ti svojim losim ponasanjem mozes zauvjek izgubiti i biti sebeb sinovog ulaska u Dzehenem.

Zato poslusaj sta te tvoj Sveznajuci Gospodar, dželle šanuhu, upozorava:
„…i kada govorite, da krivo ne govorite, pa makar se ticalo i srodnika..“… “i kada ljudima sudite, da pravicno sudite.“ Sestro draga, iskoristi blagodati svekrve(majke), postupaj blago i mudro. Nauci prastati i saburiti jer to su osobine onih koji su na ipsravnom putu, onih koji mnogo prastaju i pravedno postupaju nadajuci se oprostu i Milosti Onoga koji pravedno racune svidja.

Olaksaj svom sinu ispunjavanje obaveza prema majci! Budi na usluzi svojoj snahi u ispunjavanju duznosti prema muzu. Vidjet ces da ce se tvoj sabur i trud isplatiti i da ce ti tvoja snaha u kojoj vidis neprijatelja, uskoro postati najprisnija prijateljica.

Pripremila: Alma Kominlija

Imam Sibli ugleda jednog briznika kako place pa ga upita : ” O covjece uplakanih ociju, zasto places? Covjek mu rece : ” O sejhu svijeta imao sam jednu ljubav cija je ljepota davala dusu mojoj dusi. Toliko je bila lijepa da joj je lice licilo na narov cvijet… medjutim umrla je! I ja od tuge umirem evo po stoti put. Zbog ceznje za njom, svijet je u mom oku izgubio boju… niti je za tren mogu zaboraviti, niti se mogu sastaviti sa njom. Hazreti sejh svoje svijetle oci uperi u covjekove oci i rece : ” Kada ti je vec dusa zbog toga unistena i kada si zbog toga izvan sebe, cemu ova tuga, ovaj plac??? Zaljubi se ponovo, svoju dusu podari takvoj ljubavi koja nikada nece umrijeti pa tako ni ti neces zapasti u brige koje nosi rastanak… da,voli svoga Gospodara i nikad ne padaj u tugu rastanka!!!

Pripremila; Alma Kominlija

Kada sam bio student prve godine na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, jedan nam je profesor prilikom ispita napisao na tabli velikim slovima „Ko nas vara – nije od nas”. Naime, radi se o hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je zabilježio imam Muslim. Svima je bilo jasno da je to napisao kako bi nam dao do znanja da je zabranjeno prepisivati i da je prepisivanje na ispitima, zapravo, grijeh. Međutim, studenti uglavnim nisu obratili pažnju na to i nastavili su s praksom prepisivanja (varanja i laganja). Ova je praksa uveliko prisutna na fakultetima širom planete, a nažalost i na islamskim fakultetima, u svijetu i kod nas. Čak, na internetu možete naći najnovije oblike varanja i kopiranja na ispitima. Naravno, studenti koji nemaju ni vjere ni morala, samo će se nasmijati ako ih upozorite da ne prepisuju, jer njih interesuje isključivo materijalna korist. Njima je cilj da što prije završe fakultet kako bi došli do odgovarajućeg zaposlenja. Njih uopće ne zanima kako i na koji će način ostvariti taj cilj. U tom slučaju, dakle, cilj ne bira sredstvo.

A šta je sa studentima koji su muslimani i koji tvrde da žive moralnim životom, i još pri tome, što je još opasnije, pozivaju u islam i u moral?! Njihov bi cilj, pored želje za boljim zaposlenjem, valjda trebao biti uzvišeniji i veličanstveniji od cilja koji imaju nemuslimani. Da li je prepisivanje, tj. varanje i laganje, u skladu sa prvim riječima Objave?! Trebali bi odgovoriti na ovo pitanje. Međutim, oni će, vjerovatno, kazati kako nije problem to što oni prepisuju na ispitima, jer oni nemaju vremena da dovoljno uče, budući da su zauzeti rješavanjem pitanja ummeta. Ili će se, pak, braniti tvrdnjom kako se zapravo radi o njihovom snalaženju, a nikako varanju i laganju. Kada je riječ o islamu i intencijama Kur’ana i sunneta, jasno je da cilj bira sredsvo, tj. da bi se došlo do ispravnog i plemenitog cilja, neophodno je da i sredstva budu ispravna i dopuštena. Ovdje je cilj veličanstven, da veličanstveniji ne može biti – sticanje znanja radi Boga. Zašto onda, možda i nesvjesno, skrvnarimo i obeščašćujemo taj cilj?! Zar prepisivanje na ispitima nije čisto varanje, laganje, ali i krađa?! Na primjer, ukoliko student nije naučio traženo gradivo, ali od kolege prepiše i dobije tu šesticu, zar on time nije prevario i slagao?! Koga je prevario? Pored toga što je prevario profesora, zapravo je, u suštini, prevario sam sebe, jer kad-tad, na ovom ili budućem svijetu, ta će mu se šestica „obiti o glavu”. Da ovdje ne govorimo o tome koliko je nepravedan prema svome kolegi koji je noći provodio u učenju dok je ovaj spavao do podne jer je do jutra bio na Facebook-u. Kao da ne čitamo Božije riječi: “Allah neće ukazati na pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.” (Gafir, 28) Da li nam je na umu upozorenje Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: “Klonite se laži, jer ona zaista vodi u griješenje, a griješenje vodi u Džehennem. Čovjek će lagati i stalno težiti laganju sve dok ne bude kod Allaha upisan kao lažac.” (El-Buhari i Muslim).Fetva našeg fetva-i-emina je jasna: varanje na ispitima je zabranjeno, što dalje znači da je ta diploma stečena na haram način, pa je i svaka dalja aktivnost (zaposlenje…) koja se kalemi na haramu nezakonita. U istu se ravan može dovesti, npr. vožnja gradskim prijevozom bez karte ili varanje poslovođe na poslu, ali o tome nećemo ovdje i sada. U islamskoj je literaturi poznato da imam El-Buhari nije prihvatio hadis od čovjeka koji je varao magarca. Čini se nevjerovatno, ali je istinito. Da li bi on, i njemu slični, prihvatili nešto od onoga koji vara svoga profesora, alima, šejha? A šta je tek sa onima koji to rade na predmetima poput Kirata, Tefsira ili Hadisa! Razmišljaju li oni o tome da je, ipak, nelogično to što će oni sutra biti imami, hatibi, muallimi, daije i profesori, a na nezakonit su i nepošten način došli do diploma koje im to omogućuju!? Oni će ljudima vaziti da ne varaju, ne lažu i ne kradu, a sami su to činili onda kada to nikako nisu smjeli. Kakvog li apsurda?! Stoga je poruka svjesnim i savjesnim studentima, koji su se klonili ovog grijeha, da u tome ustraju, to će im se sigurno isplatiti i Allah će ih nagraditi. Međutim, oni su dužni da mudro i lijepim savjetom utiču na svoju okolinu, kako bi cijeli ummet imao koristi od njih. Čak bi bilo poželjno da prijave svoje nesavjesne kolege profesorima, jer bi time učinili dobro i za ummet i za svoga kolegu. Možda bi bilo korisno i to da profesor razgovara u četiri oka sa studentom koji prepisuje i da mu na lijep način ukaže na pogubnost njegove prakse. Kada su posrijedi studenti koji još uvijek varaju i lažu na ispitima, bilo bi bolje za njih da se što prije, odmah sada, klone takvih postupaka.

„A ti opominji, jer opomena, uistinu, koristi vjernicima!” (Ez-Zarijat, 55.)

(Preuzeto iz “Preporoda” br. 20/959, 1.11.2011.)