Jedan od najvecih grijeha. Zlo najvecih zala. Lijepa jabuka sa okusom otrova. Predivni biser sa vrijednoscu blata, slatki kolac koji ubija onoga ko ga zagrize – to je buld,zinaluk,svaki spolni odnos nevjencanih. Pocetak mu je sladak, a kraj mu je tuga, kajanje i zalost.

U pocetku je pun slatkih sokova, ali mu je kraj ispunjen gnojem, suzama i zmijskim otrovima. Koliko je djece ubijeno zbog bluda, udavljeno, smrskano, u kantu sa otpacima baceno.Kada bi se mogao cuti njihov krik,vrisak,njihova optuzba, zatresli bi se nebesa i zemlja,a njihov jecaj uzbudio bi mrtve. Zbog cega su ubijeni, kakav su to grijeh pocinili? Ubijeni su zbog nesputanih zivotinjskih strasti njihovih roditelja. A kada na Sudnjem danu `ziva sahranjena djevojcica bude upitana – zbog kakve krivice je umorena?` (Takwir ,8.-9.) Zasto je ljudima cudno sto se pojavila bijela kuga? Zasto ljude cudi kada AIDS uzima svoj danak? Zasto im je cudna pojava sifilisa, gonoreje … i danak koji uzimaju,a ljudi su ih proizveli svojim rukama, ili bolje receno svojim zlom,bludom bez granica. Niko ne govori o moralu,o cednosti,o braku i vjernosti u njemu.Nasuprot tome, na plakatu dvoje zagrljene djece od 12-tak godina (djecak i djevojcica), a ispod njih natpis: ` Ako vec cinite gluposti, cinite ih na pravi nacin` tj. koristite kondom!!!

Sramota! Pa zar je cudno sto ovaj svijet, dunjaluk, pogadjaju takve katastrofe koje se nikad prije dogadjale nisu?! Jer,zbog onoga sto ljudi rade pojavio se nered i metez na nebesima i Zemlji, na kopnu i na moru,a najgora ili jedna od najgorih stvari koja se cini jeste blud. Zar se ne boje ljudi koji cine blud, a pri sebi imaju jos ljudskosti i ponosa, da sutra nece neko i sa njihovim kcerima neko ciniti blud? Ili sa njihovim majkama, ili najdrazom sestrom?

Dosao je Allahovom poslaniku mladic koji mu rece:`Allahov Poslanice, dozvoli mi da ucinim blud.` Ljudi kad su ovo culi pocese ga grditi ,a Allahov Poslanik s.a.w.s. mu rece:`Da li bi volio da neko sa tvojom majkom cini blud?` `Ne bih Allahov Poslanice` -odgovori mladic.`A da li bi volio da neko sa tvojom sestrom pocini blud?`-upita ga Allahov Poslanik.`Ne bih Allahov Poslanice`.`Ni drugi ljudi ne vole da se cini blud sa njihovim majkama,sestrama,tetkama` -rece mu Poslanik a.s..Nakon toga stavi plemenitu ruku na mladicevu glavu i prouci mu dovu:`Gospodaru, oprosti mu njegove grijehe,ocisti mu srce,sacuvaj mu njegov spolni organ (kako ne bi pocinio blud).` Nakon ovoga, ovaj se mladic ni za cim nije osvrtao.(Biljezi Imam Ahmed)

Stoga, ovo je dova koja se preporucuje svakom mladicu i djevojci koji zele da sacuvaju cistocu svoga srca i ljepotu svoga lica (ruznoca,gubljenje sjaja i ljepote je jedna od najizrazitijih posljedica bluda): `Rabbigfir li zenbi, ve tahir kalbi,ve hassin ferdzi.` (Gospodaru, oprosti mi grijehe, ocisti mi srce i sacuvaj mi spolni organ.`

Prenosi se od Allahovog poslanika s.a.w.s. da je rekao:`Dok sam jedne noci spavao,u snu sam vidio dvojicu ljudi koji me uzese pod ruku i povedose do nekog visokog brda,te mi rekose:`Popni se.` Ja rekoh:`Ne mogu se popeti.`Oni mi rekose:`Mi cemo ti pomoci.` Ja se popeh i kad sam bio nasred brda zacuh neke glasove. Upitah `Kakvi su ovo glasovi?` oni mi rekose `To su jauci stanovnika dzehennema`. Zatim me povedose i stigosmo do skupine ljudi od koji nikad nisam vidio deblje, niti osjetio goreg smrada od njihovog, niti vidio nikog ruznijeg od njih. Zaudarali su poput zahoda. Upitah -`Ko su ovi ljudi?` Rekose mi `To su bludnici i bludnice` (Imam El Hakim)

Prenosi se od Alije r.a. da je rekao:`Na Sudnjem danu do ljudi ce dopirati neki ruzni miris koji ce uznemiravati vjernike i nevjernike. Kada taj miris postane nepodnosljiv i kada ih gotovo potpuno zagusi, zacut ce se glas koji ce im reci` Znate li kakav je ovo smrad koji vas uznemirava?` Ljudi ce reci:`Ne znamo. Znamo da nam je postalo nepodnosljivo.` Tada ce im glas reci:`Ovaj smrad dolazi iz spolnih organa bludnika i bludnica koji su umrli,a koji se nisu pokajali.` (Ibnul Kajjim el Dzevzijje -`Uvodjenje zaljubljenih u vrt ljubavi`)

Rekao je Ibn Kajjim el Dzevzijje:`Kada bi bludnik znao kakva se slast krije u cednosti i koliki osjecaj srece i zadovoljstva ima njen nosilac u svojim grudima vidio bi da je ono sto ga je mimoislo od tih uzitaka daleko vece od uzitaka koje je dozivio cineci blud. Bludnici dozivljavaju upravo suprotno onome cemu teze. Ko god trazi uzitke ovoga svijeta u onome sto je Allah dz.s. zabranio, Allah ce ga kazniti tako da ce dozvjeti bol i patnju.` Od neizbjeznih posljedica bluda jeste siromastvo. U jednoj predaji se kaze da je Allah dz.s. rekao:`Ja sam Taj koji nistava nasilnike i koji bludnike cini siromasnim.`(Ibnul Kajjim el Dzevzijje -`Uvodjenje zaljubljenih u vrt ljubavi`)

Svijest o Gospodaru sprijecava cinjenje bluda

Govoreci o Svojim iskrenim i istinskim robovima Allah dz.s. spominje jednu od njihovih najvecih osobina – krijepost, cuvanje od bluda. Kaze Uzviseni:`Uspjeli su mu`mini … koji stidna mjesta svoja cuvaju,osim zena svojih ili onih koji su im u posjedu njihovu, oni doista prijekor ne zasluzuju…`(Mu`minun,1.,5.-6.). Na drugom jestu je rekao:`…I oni koji stidna mjesta svoja budu cuvali i zivjeli jedino sa zenama svojim ili sa onima koji su u vlasnistvu njihovu, oni doista prijekor ne zasluzuju…` (Me`aridz,29.-30.)

Znaj da je poenta i prioritet u islamu nepriblizavanje grijehu da se ne bi u njega upalo. To je osobina iskrenih vjernika, Allahovih robova, kao sto je rekao Stvoritelj:` I ne priblizavaj se bludu, je je to razvrat, kako je to ruzan put!`(Isra,32.) Vidljivo je iz ovog casnog ajeta da Uzviseni ne govori – ne cinite blud, nego:`I ne priblizavajte se bludu…` Kako se ne priblizava bludu?

Prije svega stidom,a to je jedna od najvecih i najljepsih osobina koje je Allah stvorio kod covjeka. Stid je lijep i pozitivan kod muskarca,ali je jos ljepsi kod zene. Kad nestane stifa nestalo je i vjere. Velicina vjere kod zene gleda se po velicini njenog stida. Allahov Poslanik a.s. je rekao:`Ono sto su ljudi zatekli od prvog poslanstva jesu rijeci:`Ako se ne stidis radi sta hoces.`(Buhari).U ovim rijecima je sadrzan i iskazan ukor onome (ili onoj) koji cinio zlo.Uistinu ko ostane bez stida, koga pogodi ova nesreca i musibet, nijedno zlo nije onda daleko od njega.

Bludu se ne priblizava i obaranjem pogleda i sustezanjem od zurenja u ono sto je zabranjeno – lice djevojke ili mladica. Jer ko zeli zadobiti najvecu blagodat Dzenneta, ko zeli uzivati najvecu dzennetsku nagradu – gledanje u plemenito i neopisivo lijepo lice Allaha Uzvisenoga- neka obara pogled od lica koja su mu zabranjena, a kako je to velika i divna osobina. Rekao je Uzviseni:`Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka cuvaju stidna mjesta svoja… A reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka cuvaju stidna mjesta svoja…` (Nur,30 – 31)

Rekao je Ibn Kesir po pitanju ovih ajeta:`Ovo je imperativ Allaha Uzvisenog vjernicima da obore poglede svoje od onoga sto je Allah zabranio tako da ga ne zagledaju, osim ako pogled padne iznenada. Ovo je imperativ od Allaha Uzvisenog i zenama vjernicima i Njegova briga ispred njihovih muzeva i isticanje njihovog razlikovanja od zena predislamskog perioda i postupaka mnogoboskinja.`(Tefsri ibn Kesir,str.916-917)

Ipak,najveci razlog i najznacajniji sebeb koji sprejcava blud i zaustavlja sirenje razvrata jeste svijest o Stvoritelju, Allahu dz.s. i Njegovom prisustvu koji je prisutan Svojim vidom, sluhom, znanjem i ostalim uzvisenim sifatima (svojstvima): `On je s vama gdje god bili, i sve sto radite Allah vidi.` (Hadid,4.) Upitan je Allahov Poslanik a.s.:`Muhammede, obavijesti me – sta je to ishan (dobrocinstvo)?` Odgovori:`Ihsan je da Allah obozavas kao da Ga vidis,jer ako ti Njega ne vidis, on tebe zaista vidi.` (Muslim)

Ova velika, plemenita osobina i svojstvo Allahovih evlija (sticenika, prijatelja), ljudi koji su najblizi Allahu Uzvisenom, sprijecila je Jusufa a.s. da ucini blud kada mu se ponudila i na taj nacin pozvala mlada,lijepa i ugledna zena.Vehb bin Munebbih kaze:`Namjesnikova zena rekla je Jusufu a.s.-`Udji sa mnom u

sobu.` on joj rece:`Zidovi sobe ne skrivaju me od moga Gospodara.`

Rekao je Allahov Poslanik a.s.`Sedam kategorija ljudi Allah ce sacuvati u svoj hlad na Sudnjem danu,kada drugog hlada ne bude osim Njegovog,a medju njima i covjeka kojeg pozove na blud lijepa i ugledna zena,a on odgovori:`Ja se bojim Allaha`(Buhari,Muslim)

Od Jezida ibn Mejserese prenosi da je Allah Uzviseni rekao:`O mladicu koji svoje strasti i prohtjeve radi Mene (Moga zadovoljstva) ostavljas, koji se odrices dunjaluckih uzitaka da bi postigao Moje zadovoljstvo, ti si kod Mene na stepenu nekih meleka.`(iz knjige `Uvodjenje zaljubljenih u vrt ljubavi`)

Ovo je je izvanredna nagrada za one koji zele ostati krjeposni.Prenosi se od nekog beduina da je rekao:`Izao sam jedne mrkle noci, te sretoh djevojku koja je bila poput zvjezde vodilje, pa je poceh navracati na grijeh, a ona mi rece:` Zar te tvoj razum ne odvraca od ovog ruznog djela (bluda) ako te od toga ne odvaraca tvoja vjera?` Rekoh joj:`Tako mi Allaha,trenutno nas ne vidi niko osim zvijezda iznad nas.` ona rece:`A sta je sa njihovim Stvoriteljem?` (iz knjige `Uvodjenje zaljubljenih u vrt ljubavi`)

Ibrahim b. Dzund prenosi da je neki covjek nagovarao zenu na blud,pa mu ona rece:`Ti si izucavao Kur`an i hadis Bozijeg Poslanika a.s.,ti si uceniji od mene.` on joj rece:`Zatvori vrata`.Kada ona zatvori vrata i on joj se priblizi ona mu rece:`Ostala su jos jedna vrata koja nisam zatvorila.` on je upita:`Koja su to vrata?` ona rece:`Vrata izmedju tebe i Allaha dz.s.` Nakon ovih rijeci on je ostavi i ne pocini grijeh koji je pozelio. (Iz knjige Uvodjenje zaljubljenih u vrt ljubavi)

Pripremila; Alma Kominlija Askar

Ebu – Umare r.a prenosi da je cuo Allahovog  Poslanika sallalahu alejhi ve selleme, kad kaze: Ucite Kur’an  jer ce on doci na Sudnjem danu da se zauzima (sefaat cini) za svoje ucace.
(Muslim)

Omer b. El Hattab r.a prenosi da je Vjerovjesnik sallalahu alejihi ve selleme rekao:
Zaista, Allahovm Knjigom (Kur’ana) uzdize jedan narod a ponizava drugi.
(Muslim)

Ebu Hurejre r.a prenosi da je Alahov Poslanik s.a.v.s da je rekao: kada se ljudi okupe u jednoj od Allahovih kuca (dzamija) da uce Allahovu knjigu (Kur’an) i da je medjusobno proucavaju na njih se spusti mir , prekrije ih Allahova milost, okruze ih meleki i Allaha ih spomene medju onima koji su kod Njega.
(Muslim)

Rekao je Poslanik a.s.: “Nemojte od svojih kuća praviti groblje, zaista šejtan bježi od kuća u kojima se uči sura Bekare.”
( Muslim)
—
sura bekare je 2. sura u Kur’anu

_____________________

Pripremila: Mirela T.

Islam sa njegovim uzvišenim zakonodavstvom i potpunim redom postavio je vjereniku i vjerenici pravila i propise koje ako ih se budu pridržavali i budu se njima upravljali bio bi to brak čiji je cilj međusobno razumjevanje, poštovanje, ljubav i složnost. Porodica će biti sa vrhunskim i čistim vjerovanjem, zdravim tijelom, jakim moralom, zrelim umom i duševnom smirenošću.

KAKO IZABRATI BRAČNOG DRUGA, KOJI KRITERIJI SU PRIORITET, ŠTA JE TO ŠTO TREBA DA GLEDAMO KOD SVOG BUDUĆEG SUPRUGA/SUPRUGE?

1. IZBOR NA OSNOVU VJERE
Pod tim podrazumijevamo pravilno razumjevanje islama, djelovanje i vladanje po islamskim vrijednostima, kao što podrazumijevamo i potpuno pridržavanje islamskih propisa i njegovih principa u toku cijelog života.
Stoga kada vjerenik-zaručnik ili vjerenica budu na ovom nivou razumjevanja, praktikovanja i pridržavanja islama, možemo reći da su u islamu i da su moralnog karaktera, a kada jedno od njih dvoje ne bi bilo na ovom nivou, normalno je da ćemo reći da je dotična osoba daleko od islama ma koliko se ona ljudima prikazivala dobrom i pobožnom misleći pritom i sama da je pravi musliman. Kako je lijepo bilo ono što je prakticirao pravedni halifa Omer ibn El-Hattab r.a. koji je postavio pravila u poznavanju ličnosti i otkrivanju istine o tom čovjeku. Tako mu je jednom došao neki čovjek da posvjedoći za nekog drugog;
- Poznaješ li ovog čovjeka? upita ga Omer r.a.
- Da.
- Jesi li susjed njegov koji zna gde mu je ulaz, a gdje izlaz iz kuće?
- Ne.
- Jesi li putovao s njim i upoznao njegove ćudi?
- Ne.
- Jesi li trgovao s njim i upoznao njegovu bogobojaznost?
- Ne.
Tada mu Omer reče: Vjerovatno si ga vidio kako stoji i sjedi u džamiji podiže glavu pa je zatim
- Da, odgovori ovaj.
- Idi jer ti ne poznaješ ovog čovjeka, odgovori mu Omer r.a. a zatim se okrenuo onom drugom koji ga je doveo i reče mu: Dovedi mi nekog ko te poznaje.

Omer r.a. nije dozvoljavao da se prevari spoljašnim izgledom neke osobe, a koji upućuje na njegovu pobožnost i moral, već bi došao do spoznaje pravilnim kritičkim pogledima koji su upućivali na njegovu vjeru i moral !!!

Allahov Poslanik s.a.v.s. uputio je one koji žele stupiti u braćni odnos da odabiru vjernice, koje će odgovorno obavljati svoje dužnosti bilo da se to odnosi na njenog muža, djecu ili dom, i to na način kako to islam nalaže i kako je Allahov Poslanik s.a.v.s. upućivao.
Prenose Buhari, Muslim i ostali od Ebu Hurejre r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: «Žena se uzima radi četiri stvari: radi imovine, radi roda,radi ljepote ili radi pobožnosti , prihvati se pobožne ruke ti imale»
Prenosi Taberani u “El-Evsat”od Enesa r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: «Ko se oženi radi ženina društvena položaja, Allah će mu time samo povećati poniženje, ko se oženi radi njena bogatstva, Allah će mu time povećati siromaštvo, ko se oženi radi njena roda, Allah će mu time povećati bezvrijednost, a ko se oženi ne želeći time ništa osim da sačuva pogled i spolni organ (od harama), i da bi pazio rodbinu, Allah će mu blagosloviti tu ženu, a njoj će blagosloviti njega.»
Prenosi Tirmizi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: «Ako vam dođe neko čija pobožnost i moral vam odgovaraju, oženite ga, a ako to ne budete uradili biće smutnje na zemlji, i poroka na sve strane.»
Djeca koja žive u sredini gdje vlada anarhija, grijeh i nemoral, izgradiće se u osobe niskih moralnih vrijednosti, odgojiće se za anarhiju i razvrat.

ZATO JE IZBOR BRAČNOG DRUGA NA OSNOVU VJERE I MORALA NAJVAŽNIJI ČIMBENIK KOJI ĆE DONIJETI POTPUNU SREĆU BUDUĆIM SUPRUŽNICIMA, DJECI NAJVRIJEDNIJI ISLAMSKI ODGOJ, A PORODICI ČAST I ŽELJENU STABILNOST.

2. IZBOR NA OSNOVU PORIJEKLA I UGLEDA
Od pravila koje je Islam postavio u izboru supružnika, je da bude iz plemenite porodice koja je čuvena po dobru i moralu, čistog porijekla, čestita, jer se ljudi razlikuju međusobno na obične i ugledne i nadmeću se međusobno u dobru ili zlu!!! Zato je Allahov Poslanik s.a.v.s. podsticao svakog ko se htio ženiti da prilikom izbora jedan od uslova u izboru bude i porijeklo, ugled i dobrota.

Evo nekoliko hadisa koji govore o tome: Prenosi Darekutni, Askeri i Ibn Adijj od Ebu Sei’d El-Hudrija da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: «Čuvajte se zeleni na đubrištu, a šta je to zelen na đubrištu Allahov Poslaniče? -upitaše ashabi “Lijepa žena s lošim porijeklom», odgovori Allahov Poslanik s.a.w.s.

Prenosi Ibn Madže i Dejlemi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: «Izaberite gdje ćete zasijati, jer korijen utiče (na plod)»
Prenosi Ibn Adijj i Ibn Asakir od Aiše r.a.: “Izaberite gdje ćete zasaditi, jer žene rađaju porod sličan njenim braćama i sestrama.”
Svi ovi hadisi upućuju one koji su na putu ženidbe, da paze u izboru bračnoga druga da to bude onaj koji je odgojen u dobroj sredini, koji je uzrastao u kući plemenita roda poznatoj po časti i dobroti, koji je plemenita porijekla i slave koju nose njegovi pretci!

Potvrdno ovom načinu izbora odgovorio je i Omer ibn El-Hattab kada ga je jedan od njegovih sinova upitao koje su dužnosti roditelja prema svom djetetu na šta je on odgovorio: «Izbor njegove majke, davanje lijepog imena, podučiti ga Kur’anu.»

Ovakav način izbora kojem nas savjetuje Allahov Poslanik s.a.v.s. danas je dokazan i naučnim saznanjima iz pedagoške teorije.

Tako je recimo i nauka koja se bavi nasljednim osobinama (genetika) utvrdila da dijete stiče osobine svojih roditelja kako fizičke tako i psihičke (temperament, inteligencija i sl.) i to od samog rođenja, zato možemo reci da ukoliko posvetimo pažnju pri izboru bračnog druga gledajući njegov rod, čast i poštenje, bez sumnje je da će i djeca odrasti na neki način čedna, čista i poštena, a kada se kod djece sjedine faktor nasleđa i faktor odgoja onda dobijamo vrhunac morala i vjere, ono biva uvijek primjer pobožnosti, časti, kulture, moralnih vrlina.

Zato ne preostaje za one koji žele stupiti u bračnu zajednici ništa osim da pripaze u svom izboru bračnog druga, da tom izboru pristupe mudro ukoliko žele imati dobru porodicu, čisto potomstvo, djecu – iskrene Allahove vjernike!

Pripremila; Alma Kominlija Askar

Kaže Uzvišeni: „I reci vjernicama neka obore poglede svoje.“ (En-Nur,31.)

Jedna od loših posljedica koje uzrokuje neobaranje pogleda jeste mržnja koju žena može osjetiti prema svome suprugu. Naime, ukoliko žena gleda u druge muškarce, šejtan ih uljepšava u njenom oku, pa svog muža vidi ružnim i nedostojnim sebe, pogotovu ako je on uistinu osoba ružnijeg izgleda. Primjer imamo u postupku supruge Sabita b. Kajsa, kako se navodi u predaju od M’Utemira b.Sulejmana, koji prenosi od Fudajla, a on od Ebi Džerira, a on od ‘Ikrime, a on od Ibn Abbasa,da je rekao: “Prva žena koja je inicirala razvod braka u Islamu bila je supruga Sabita b.Kajsa koja je došla Vjerovjesniku, s.a.v.s.,i rekla:’Allahov Poslaniče,  Sabit i ja nikako ne možemo skupa živjeti. Jedne prilike sam podigla ćošak moga šatora,pa sam ga vidjela kako dolazi sa grupom ljudi. Bio je najtamniji od njih,najniži i najružniji u licu.“(Tefsir Ibn Kesir)

Ukoliko se žena bude suzdržavala od gledanja u druge muškarce, možda neće ni primijetiti neke mahane svoga muža.
Zar ne vidš da je oko vodič srcu tvome?
Što ti oči za se prisvoje,  srce zadovoljno postane

Pa kažem onoj ženi koja razgleda unaokolo, tražeći ljepotu, ono što je rekao Uzvišeni Allah za munafike: „Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje, a kada progovore, ti slušaš riječi njihove, međutim, oni su kao šupji naslonjeni balvani.“ (El-Munafikun,4.)

U hadisu Allahov Poslanik,s.a.v.s.,kaže:
Za ove ljude koje Allah poredi sa šupljim naslonjenim balvanima: “Oni su bili najljepšeg izgleda.“ (Muslim)

Među ashabima Allahovog Poslanika,s.a.v.s.,bilo je i onih tomanjeg rasta, ružnog izgleda, mršavih i tankih nogu, ali su te noge na vagi Sudnjega dana teže od Brda Uhud!

Gledanje žena u muškarce uveliko je prošireno i općepoznato. Svaki čovjek treba da se boji Allaha kada je u pitanju njegova žena. Njegova je dužnost da prati njene postupke i govore i da se trudi što više može da joj obezbijedi sredinu u kojo će imati dobro društvo,kako bi se pozabavila korisnim i lijepim stvarima.

Ovaj govor o gledanju žena u muškarce odnosi se samo na gledanje koje izaziva sumnju i bojazan od iskušenja i zavođenja,kao što se navodi u hadisu: „Blud očiju je pogled. “(sahih,“Sahihu-l-Džami’a“,od Albanija)
Što se tiče gledanja zbog potrebe i bez bojazni od grijeha,za to nema smetnje.

U predaji od El-Velida b. Šudža’a navodi se : “Ammar b.Muhammed mi je pričao da je čuo od El-’Ameša o riječima Uzvišenog:
„I reci vjernicama neka obore poglede svoje“, pa je rekao: “Da ne gledaju u druge ljude sem njihovih muževa.“ (Hasen,“Kitabu-l-’Ajal“, od Ebi ed-Dunja)
Pa okiti se stidom i drži se krajeva puta(kloni se mješanja sa muškarcima).
Kao i na ženu, ova oblast se, takodjer odnosi i na muškarca. Ovo je iskušenje od Allaha, i svaki čovjek koji se boji ženske fitne treba da pohiti svome Gospodaru sa dovom i da kaže:

„I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lakomislen postati.“ (Jusuf,33.)

Allah dž.š. je Kadar da ispuni tu molbu, jer se On na to obavezao kada je rekao:
„I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova. “ (Jusuf,34.)
I neka slijedi vjerovjesničku uputu kada ugleda ženu koja mu se svidi i to ostavi traga na njegovom srcu.

Džabir r.a.kaže:“Čuo sam Vjerovjesnika,s.a.v.s.,da je rekao: ‘Kada se nekome od vas svidi neka žena, pa to ostavi traga na njegovom srcu, neka se vrati kod svoje supruge i neka se sastane sa njom, to će otkloniti ono što je u njegovoj duši!“ (Muslim)

Pripremila; Alma Kominlija Askar

- da je prihvatanje islama bilo prinudno,

- da su se oni koji su prihvatili islam isturčili,

- da su se prvo isturčili gradovi i

- da je regrutiranje janjičara bilo danak u krvi

Prihvatanje islam nije bilo prinudno

Srpski su historičari u historiografiju proturili neistinu prema kojoj je prihvatanje islama bilo prinudno. Činjenica je, međutim, da Osmanlije nisu imali nikakvog razlog za primjenu prinude u postupku prihvatanja islama od strane nemuslimana. Za njih je gubitak svakog nemuslimana značio gubitak ličnih poreza: kod zemljoradničke raje glavarine (džizje), koju su oni plaćali kao štićenici islamske države (zimmi), ali i prihoda od drugih poreza (ispendže, desetina od mošta umjesto porezna na površinu vinograda idr.), koje su nemuslimani plaćali u većem iznosu od muslimana, a kod Vlaha jednog dukata godišnje (filurije) i, ako su obrađivali zemlju, desetine. Time je država gubila značajan dio svojih prihoda. Oni koji bi prihvatili islam, imali su mogućnost da se školuju i napreduju na svim položajima. To je zadovoljavalo njihova lična htijenja.

U prilog odricanju prinude u postupku prihvatanja islama od strane nemuslimana idu mišljenja o tome brojnih historičara.

Vjekoslav Klaić je mišljenja da su patareni bosanski, vlastela i kmetovi, većinom prigrlili vjeru Muhammedovu.

O prihvatanju islama od strane bosanskog sitnog i srednje plemstva, Vasa Ćubrilović kaže sljedeće:

“Bilo je više razloga koji su govorili za to da su bosanski begovi pomoci starog bosanskog plemstva: nijedna naša država nije tako brzopodlegla Turcima kao Bosna i nigde naš narod u tolikom broju nije primio islam kao ovdje…”

Ćiro Truhelka, arheolog i historičar:

“Turci, osvajači Bosne, nisu bili onaki divljački zatornici, kako nam ih crta školska povijest. Oni nisu u osvojenim zemljama razarali domaćih institucija ni proganjali pojedina vlasteoska plemena, dapače nemamo nijednoga dokaza da bi oni za osvojenja ikome na silu narivavali islam.”

Vladislav Skarić, historičar:

“Krivo je mišljenje da se na balkanskom poluostrvu Islam širio naglo i da je službeno širen silom, ja ću istaći samo fakat da 19. vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina. Islam su širile prilike i ljudske okolnosti.”

MIljenko S. Filipović, historičar:

“Ali nije se ništa ćulo, da su muslimani išta preduzimali, da prinude nemuslimane na obraćanje, niti da su činili nasilja da otud iskorijene kršćanstvo.”

U jednom drugom radu dodao je da je prihvatanje islama bilo pojedinačno i dobrovoljno.

Vladimir Ćorović, historičar:

“Da su oni (Osmanlije, o.p.), doista imali kao državni sistem ne samo nasilnu, nego čak i postepenu islamizaciju hrišćanskog elementa, oni bi je kroz četiri stotine godina svoje neograničene vlasti mogli i provesti.”

Vasa Pelagić, revolucionar i publicista:

“Vlada Turske nije svoj jezik nametala pokorenim narodima kao što su to činile i čine ostale evropske zemlje (naglasio JM). Ona je spram drugih vjera daleko tolerantnija i čovečnija bila od mnogih hriščanskih vlada i država. Što se naroda isturčilo (naglasio JM), nije nožem ili palešem naterano, več je to bilo unekoliko dragovoljno, iz ličnih interesa. Gospoda se isturčila radi gospodstva, a sirotinja za to, da se oprosti spahija ili nekog gonjenja i stotine hiljada naroda volelo je olakšicu terea i materijalno blagostanje, sigurnost no veru svoju, te prevrnu jednu i primi drugu. Ovom je mnogo doprinela i demokratska priroda muhamedanske vere i uprave (naglasio JM). Zato i bogumili su se listom isturčili, jer su ih zbog njihove vere slobodoumne gonili i pravoslavci i katolici.”

Nakon ovoga što je navedeno, nema potrebe bilo šta drugo dodavati u cilju obaranja optužbe o prinudnoj islamizaciji.

Ovome samo, možda, treba dodati i činjenicu da su se Osmanlije strogo pridržavali islamskih propisa i poštovali sve ono što je u Kur’anu zapisano, pa i odredbi o prihvatanju islama. A jedan kur’anski ajet o tome glasi:

“U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti. Pravi put se jasno razlikuje od zablude.”

U sadržaju ovoga ajeta nalazi se i odgovor na pitanje zašto muslimani nikada nisu prisiljavali nemuslimane da prihvataju islam. A odgovor na pitanje zašto su oni koji su dolazili u dodir sa islamom i muslimanima, prihvatali islam je u ljepoti i univerzalnosti propisa koji usrečuju čovjeka na ovom svijetu (arap. dunjaluk) i daju mu nadu za uspjeh na onom svijetu (arap. ahiret).

Osmanlije nisu dirali ni u crkve i crkvena dobra. O tome Pero Slijepčević, crkveni historičar:

“Turci su bili tolerantni ne samo prema crkvi i veri nego su priznavali crkvama i manastirima pravo poseda na zemljište koje su imali.”

Prihvatanje islama nije bilo isturčivanje

Osmanlije su samo ponegdje nemuslimane koji su prihvatili islam nazivali Poturicama (naglasio JM). U Kanun-nami za Bosanski, Hercegovački i Zvornički sandžak iz 1539. godine,56 obrazloženje vezano za naplatu ličnog feudalnog poreza (kod nemuslimana ispendža, a kod muslimana resmi čift, resmi benak i resmi mudžerred), navedeno je sljedeče:

Kao ispendže, pak, neka se od nemuslimana uzima po 25 akči. Od poturice (muslimana o.p.) koji je oženjen, neka se uzme po 22 akče (resmi čift), a od poturice momka koji je punoljetan, uzima se 12 akči (resmi mudžerred).

To, međutim, ne znači apsolutno ništa, jer se bosanski muslimani nikada nisu osječali ni Poturicama ni Turcima.

Postupak prihvatanja islama srpski su historičari nazvali isturčivanjem (ispr. poturčivanje). Oni su pri tome pošli od činjenice da su pripadnici drugih vjeroispovijesti i etničkih skupina, koje su Nemanjiči silom prevodili na pravoslavlje, po obrascu pravoslavni = Srbi, bivali posrbljeni. Ali taj obrazac nije se odnosio na Vlahe, iako je večina od njih dobrovoljno prihvatila pravoslavlje, napustila rumunski i zamijenila ga srpskim. To im, pak, nije omogučilo da ih država istovremeno i posrbi. Oni su u nemanjičkim srpskim državama bili građani drugog reda, što je kralj Milutin početkom XIV stoljeća i zakonski uredio u okviru tzv. Zakona Vlaha (Zakon Vlahov), a od njega naslijeđivali drugi srpski vladari. Ovaj Zakon su od posljednje srpske države, koja je nestala nakon Bitke na rijeci Marici 1371. godine, preuzele i dvije novonastale srpske despotovine i primjenjivale ga do pada posljednje od njih pod vlast Osmanlija 1459. godine. Pravoslavizirani Vlasi iskoristit će seobe Srba u južnu Mađarsku u vrijeme Osmanlija, naseliti se na njihove zemlje i samoproglasiti se Srbima.

U slučaju prihvatanja islama u bivšem Bosanskom kraljevstvu, koje je bilo dobrovoljno, ne može se uspostaviti jednakost sa poturčivanjem (srp. isturčivanjem). Oni koji su prihvatili islam, nisu su se istovremeno i poturčili i postali Turci. Turcima su ostali zahvalni što su im omogućili da dođu u dodir sa islamom, ali im ni na kraj pameti nije bilo da budu poturčeni. To se ogledalo u dosta strogoj podvojenosti između starosjedilačkog stanovništva koje je prihvatilo islam i Turaka koji su po raznim poslovima boravili u Bosni, a neki od njih se tu i trajno nastanili. Međutim najuvjerljiviji dokaz za izrečenu tvrdnju je otpor Bošnjana da potisnu svoj jezik i prihvate turski. Za to im je stajalo na raspolaganju oko 416 godina, a za Bošnjane se ne može reći da su za učenje stranih jezika nenadareni. Pri tome treba imati u vidu da je turski jezik bio službeni u administraciji, vojsci i školstvu, što znači da je postojala veća osnova da bude naučen. A nisu ga naučili samo zato što nisu htjeli, jer su bili potpuno svjesni opasnosti od utapanja među Turke i da time za sva vremena izgube svoje narodnosno biće. Bilo im je vrlo dobro poznato da oni koji ne govore jezikom naroda po kojemu se zovu, to ne mogu ni biti. Osim toga, u Bosni se zbilo nešto što je samo Bosni osobeno, o čemu je ranije natuknuto. Ono malo nebosanskih pripadnika Osmanskog carstva, koji su se stalno nastanili u Bosni, starosjedioci su uspjeli slavizirati i među se utopiti. To je, ipak, jedinstven slučaj u historiji etničkog razvoja naroda.

Uostalom, evo šta je o bosanskim muslimanima napisao poznati arheolog i historičar Ćiro Truhelka:

“Ako se uvaži da su Slaveni koji su se naselili na jugu Evrope, bili prvi predstavnici svijetlog tipa, kome je plava kosa i modro oko, glavnom rasnom odlikom, dobiva važnost činjenica, da je čisto svijetli tip u muslimana najčešče zastupan, jer po tome bi muslimani bili najčišći Slaveni u Bosni.”

Truhelka je svakako u ovome pretjerao, jer Slaveni u Bosni nisu bili samo muslimani nego i katolici, koji, također, posjeduju navedene osobine. Pri tome je od posebne važnosti činjenica da je bosanske muslimane svrstao u Slavene i time odrekao svaku njihovu vezu s Turcima.

Bosanskim muslimanima se tepali kao braći muhamedovske veroispovesti, a onda je došlo do naglog preokreta pa su proglašeni Turcima. Ali upravo ovaj preokret predstavlja snažan dokaz protiv narečene srpske teorije o bosanskim muslimanima kao Turcima. Postavlja se pitanje: šta su onda oni muslimani koje, unatoč svemu, svojataju kao Srbe. Znači da i u Bosni ima muslimana koji nisu Turci, nego da predstavljaju Srbe muslimane. Takvih bi, možda, i moglo biti u Srbiji, ali u Bosni nikako, jer u njoj do dolaska Osmanlija nije bilo etničkih Srba, a ukoliko ih je nešto i ostalo poslije Nemanjića, činili su neznatnu manjinu. Bosanski muslimani nisu mogli biti Turci ni radi toga što su ovi bili tako malobrojni da nisu mogli naseliti ni svoju postojbinu Anadoliju, napose nakon pada u njihove ruke Bizantinskog carstva i Konstantinopolisa (preimenovanog u Istanbul) 1453. godine.

Zbog toga su puste prostore naseljavali porobljavanim narodima. Među njima značajan dio predstavljali su i etnički Srbi koji su tamo počeli pristizati kao zarobljeni vojnici još od Bitke na rijeci Marici (Bugarska) 1371. godine. Njima su se od Kosovske bitke 1389. godine počeli pridruživati zarobljeni Bošnjani i Hrvati, a nakon toga i pripadnici drugih južnoslavenskih naroda.Ovo naseljavanje Anadolije nastavljeno je sve do konačnog pada tih zemalja u osmanske ruke. Ima dosta osnova za vjerovanje da većinu tih naseljenika čine Bošnjani. Tu su prihvatali islam, ženili se i stvarali potomstvo. Mnogim naseljima dali su imena onih naselja iz kojih su tamo stigli, a sve do danas zadržali su izvorni arhaični jezik, koji nazivaju bosanskim, a sebe Bošnjacima. Pa kako su onda mogli naseliti toliko Turaka da su krajem XVI stoljeća mogli činiti glavninu stanovništva bivšeg Bosanskog kraljevstva.

Ali pošto su srpski historičari “dokazali” da je zemlja u Bosni uglavnom njihova i da su oni izvorni narod Bosne, onda Turci tu nemaju šta tražiti, pa bi bio red, ukoliko od njihovih pogroma prežive, da se vrate u Tursku odakle su i došli, a njih ostave da u miru po Bosni kao “vekovnoj srpskoj zemlji” harače. U nečemu su, ipak, pogriješili, pa im to nije pošlo za rukom.

U gradskim naseljima nisu stanovali Turci

Srpski su se historičari posebno okomili na gradska naselja u Bosni (trgove, varoši kao podgrađa tvrđava i, kasnije, kasabe), tumačeći kako u njima uopće nije bilo muslimana, nego su Osmanlije u njih naselili Turke i muslimane izbjegle iz hrvatskih zemalja i Ugarske nakon što su ih trajno izgubili. Ovo je velika podvala, jer je upravo u Hercegovini na početku osmanske vlasti bilo trgova sa više kuća od onoga broja koji su u isto vrijeme imale neke današnje evropske prijestonice i to, u dosta slučajeva, pripadnika sve tri vjerske zajednice. Treba samo napraviti uvid u prve osmanske katastarske popise trgova Hercegovine (Čajniče, Hoča/ Foča, Goražde, Jeleč, Pljevlja, Prijepolje i Ustikolina) i vidjeti o kolikom se broju kuća radilo. Ali o tome će biti riječi u poglavlju o nasatvku razvoja gradskih naselja pod Osmanlijama. Pa nisu valjda svi ti ljudi napustili svoja ognjišta da bi prepustili mjesto doseljenim muslimanima. Međutim nešto i oni moraju dokazivati. A dokazuju samo ono što se materijalnim činjenicama dokazati ne može.

Regrutiranje djece i mladića u adžami-oglane nije bio danak u krvi

Obavezi prihvatanja islama za nemuslimanske, pa prema tome i vlaške mladiće koji su, temeljem Zakona o regrutiranju nemuslimanskih mladića (Zakon devširme), regrutirani u tzv. adžami-oglane (bos. stranimladići), odnosno u janičarski korpus, srpski su historičari i drugi pisci proglasili dankom u krvi, iako to sa krvlju nema ama baš nikakve veze. Ovome je podlegao i veliki osmanista Branislav Đurdev, pa je, kao izvanredan poznavalac turskog jezika, zakon devširme poistovjetio sa dankom u krvi. Slijedili su ga i drugi osmanisti, jer je tada i danas nagrdivanje Turaka, sa kojima su poistovjećeni bosanski muslimani i svega što je tursko, odnosno muslimansko, bilo poželjno.

Iako francuski putopisac Pjer Leskalopje nije bio najbolje upućen u postupak devširme, važno je o tome iznijeti njegovo mišljenje, koje glasi:

“Od tri muškarca u jednoj kući, Turčin uzme najrazvijenijeg, hrani i obučava takvu djecu kao svoju (naglasio JM) i od njih dobija najvjernije i najkorektnije janičare.”

Leskalopje nije odgovorio na brojna pitanja koja su važna za tu njegovu tvrdnju o najvjernijim i najkorektnijim slugama među nevjernicima. A trebao je znati da je to za mnoge nemuslimanske plemiće iz predosmanskog doba i za mladiće iz reda zemljoradničke raje bilo vrlo privlačno. Također je propustio napomenuti da se radilo o dobro plaćenim vojnicima, koji su zajedno sa sultanom sudjelovali u podjeli ratnog plijena, uživali prihode od timara, čifluka i drugih vrsta zemljišnih posjeda. Po osmanskim zakonima, svaki takav obveznik, pod uvjetom da prihvati islam, sa uspjehom završi škole i potvrdi se u vojno-upravnoj službi, mogao je dostići svaki u položaj vojno-upravnoj i sudsko-administrativnoj vlasti, osim sultanskog trona, što je bilo rezervirano za pripadnike porodice osnivača osmanske države i prvog njenog sultana Osmana (1299-1326). Najsposobniji između njih, postajali su čak i veliki veziri (predsjednici središnje vlade) Osmanskog carstva. Iz bivšeg Bosanskog kraljevstva, veliki veziri bili su:

Ahmed-beg Hercegović (Štipan Stipanovič Kosača), zet sultana Bajazida II i tri puta veliki vezir: dva puta za vladavine punca Bajazida II (1481-1512 ) i jedanput za vladavine Selima I (1512-1517). Sinan-paša Borovinić, veliki vezir sultana Bajazida II (1514-1517. i Selima I 1517). Rustem-paša Opuković, brat čuvenog hercegovačkog i mostarskog vakifa zaima Muhammed-bega (Mehmed-bega), poznatog kao Karadžoz-beg, veliki vezir svoga punca Sulejmana I Zakonodavca u periodu 1552-1561. Mehmed-paša Sokolović (tur. Sokolu) Veliki, alias Bajo-Bajica Sokolovič, koji je opsluživao trojicu sultana: Sulejmana I Zakonodavca (1564-1566), Selima II (1566-1574) i Murata III (1574-1579), odnosno do njegove smrti) i ktitor kamenog mosta preko Drine u Višegradu. Salib-paša Nevesinjac bio je veliki vezir u vrijeme vladavine sultana Ibrahima (1645-1647).

Tvrdnja da je čin regrutacije nemuslimanskih mladića za vojsku pretstavljao danak u krvi, ima dosta slabih tačaka.

Prva, što bi i bez obaveze regrutiranja nemuslimanskih mladića u adžami-oglane, u početku petine (pendžik) a temeljem zakona o regrutaciji tzv. Zakon devširme jedne četvrtine svake četvrte godine, obaveza regrutiranja svih za vojsku sposobnih mladića bila svake godine, kakva je uobičajena praksa u svim uređenim državama, što je Osmansko carstvo i bilo.

Druga, što su obveznici, koji su bili jedinci u roditelja oslobađani te obaveze, ali i oni koji su išli na izučavanje zanata. Dakle, kakva strašna kazna: ako ne želi služiti vojsku, mora učiti zanat. To, razumije se, zagovornici danka u krvi ne navode.

Treća, obični vojnici janičarskog korpusa bili su plaćenici a nakon osvojenja pojedinih zemalja i gradova, i njima su pripadale četiri petine plijena.

Četvrta, ako se radilo o danku u krvi, čime se onda može objasniti prihvatanje islama od stanovnika čitavih pravoslavnih sela ili prevjeravanja braće, sestara i očeva velikodostojnika Osmanskog carstva nemuslimanskog porijekla. Tipični primjeri su Mustafa-paša Sokolović, osnivač Rudog, koji je na islam prevjerio sve svoje sumještane i Mehmed-paša Sokolović alias Bajo-Bajica Sokolović, koji je na islam preveo čitavu svoju užu porodicu. Ocu Dmitru nadio je ime Džemaludin, ishodio mu titulu bega, pa se zvao Džemaludin-beg i postavio ga za upravitelja (mutevelliju) svojih zadužbina (vakufa), a sestru Šemsu, čije nemuslimansko ime nije poznato, udao za Sinan-pašu Boljanića.

Peta, koja u potpunosti dovodi u pitanje opredjeljenje regrutacije nemuslimanskih mladića za janičarski korpus kao danka u krvi, jeste molba muslimana upućena sultanu da i njihova djeca budu regrutirana u adžami-oglane i uključivana u janičarski korpus. U svojoj molbi naglasili su da njihova djeca ginu, a djeca nemuslimana koji su prihvatili islam, zauzimaju sve položaje u državi, uključujući i položaj velikog vezira. Sul­tan Bajazid II (1481-1512) ovu je njihovu želju uslišio, ali samo pod dva uvjeta: prvog, da njihovo stupanje u janičarski korpus bude dobrovoljno i, drugog, da imaju navršenih 18 godina. Da li su još za njegovog života u vrijeme vladavine Bajazidovog sina sultana Selima I (1512-1520). Prema tome, tvrdnja Safvet-bega Bašagića da je još u Jajcu takva molba bila upućena sultanu Mehmedu II Osvajaču i da ju je on uslišio (Kratka uputa, n.dj., 19), u pisanim spomenicima nema materijalnog utemeljenja.

Biografija

Ibn tejmije je rodjen 1263 godine u Harranu iz poznate familije teologa i umro je u Damasku i sahranjen je van muslimanskog groblja. Njegov djed, Abu al-Barkat Majd ad-deen ibn Taymiyyah al-Hanbali (d. 1255) je bio poznati ucitelj Hanbelijskog fikha. Takdojer ucenjacka iskustav Ibn Tejmijinog oca Shihab al-deen ‘Abd al-Haleem ibn Taymiyyah (d. 1284) su bile poznate. Zbog Mongolske invaazije Ibn Tejmijina familija se seli u Damask koji je pod vladavinom Egipatskih Mameluka. Njegovo otac je predavao sa minbera Ummjadske Dzamije i Ibn Tejmija je slijedio oceve stope studirajuci sa ucenjacima tog vremena. Neki su tvrdili da je on Kurdskog porijekla ali za takve tvrdnje nisu inmali dokaza.
Ibn Tejmije je upoznao sebe sa sekularnim i religijskim naukama njegovog vremena. On je predavao p[aznju Arapskoj literaturi i leksikografiji studirajuci matematiku i kaligrafiju.

Pored religijskih nauka studirao je jurisprudenciju od njegovog oca i postao je pravim predstavnikom Hanbelijske skole i misljenja. Mada je on ostao vjeran toj skoli, cijom je doktrinom ovladao, on se takodje upoznaje sa otslaim znanjem Islamskih disciplina Kur’ana i Hadisa. On takodjer studira teologiju (kelam), filozofiju i Sufizam. On je bio poznat po njegovom pobijanju mnogih mislenja Sufija, Siija i krscana. Njegovo student Ibn Kajim el Dzevzije je napisao poznatu poemu “O kristovi obozavaoci” gdje je ispitana dogma trojstva izlozena od mnogih Krscanskih sekti.

Njegov problem sa vladom je pocela kad je on optisao sa delegacijom Uleme da razgovara sa Ghazan Khanom da zaustavi njegove napada na muslimane. Izvjesteno je da se Ulema nije usudila nista reci Ghazan Khanu osim Ibn Tejmije.

Ibn Tejmije je bio hapsen nekoliko puta zbog konflikta sa Idzmom odnosno pravnicima i teolozima tog vremena. On je proveo njegovih zadnjih petnaest godina u Damasku. Najpoznatiji njegov studenti i Ibn Kajim su bili na udaru obnovljenih progona. Od avgusta 1320 do 1321 Ibn Tejmija je bio zatvoren po naredbi iz Kaira u citadeli u Damasku zbog podrzavanja doktrine smanjenja lakoce kojom bi jedan muslimana mogao raastaviti svoju zenu.

Smrt

Kad mu je zabranjeno posjedovati bilo koje knjige, papire i penkalo za vrijeme njegovog koancnog zatvaranja Ibvn Tejmije posvjecuje svo vrijeme u molitvi i ucenju Kur’ana. Ibn Tejmije je umro u zatvoru 22 zul-kade 728 godine po Hidzri odnsono 27 septemebra 1328 godine. Al Bazar je rekao: Kad je narod cuo za njegovu smrt nijedna osoba u Damasku koja je bila u stanju prisustvovati molitvi, trazila ga je dok se on ne pojavi. Kao rezultata marketi u Damasku su bili zatvoreni i svaka trgovina je bila obustavljena. Guverneri, sefovi, ucenjaci, pravnici su izasli na ulice

Nije imao premca u poznavanju nauke o hadisima, njihovim značenjima, tajnama i suptilnostima. Značajan doprinos je imao u islamskom pravu (fikhu), metodologiji islamskog prava (usulu) i arapskom jeziku.

Bio je, Allah mu se smilovao, tihe naravi, visokoh principa. Ibn Kesir, koji mu je bio drug, opisao ga je na sledeći način:“Lijepo je govorio i ponašao se. Bio je prisan s ljudima. Nikome nije zavidio i niti je koga zlostavljao. Bio sam mu od najbližih i najdražih ljudi. Ne znam da ke iko na ovom dunjaluku u naše vrijeme bio veći pobožnjak od njega. Namaz je klanjao veoma dugo, zadržavajući se na rukuu i sudžudu više od drugih.“

Ibn Kajjim je bio dakle čovjek od ibadeta, noćnih ibadeta i krajnje dugih namaza. Privlačio ga je zikr i prepuštanje dovama. Nekoliko puta je bio hapšen i maltretiran. Posljednji je put bio zatvoren sa Šejhul-islamom Tekijjuddinom ibn Tejmijom u Kuli, odvojeno od njega. Pušten je tek nakon smrti njegovog šejha. Tokom zatvorskih dana zanimao se učenjem Kur’ana, razmišljanjem i udubljivanjem u smisao ajeta. Allah mu je podario smisao za shvaćanje duha i stila Kur’ana. Zbog toga se posvetio kritici raznih naučnih disciplina i pojašnjavanju njihovih nejasnoća.

Obavio je hadždž, Allah mu se smilovao, nekoliko puta. Odsjedao je u Mekki. Mekkelije su bili svjedoci njegove začuđujuće privrženosti ibadetu i tevafu dok je boravio u tom gradu.

Od njega je mnogo ljudi preuzelo znanje. Sve do smrti bio je od koristi ljudima. Značajni su ga ljudi mnogo cijenili.

Ostavio nam je, Allah mu se smilovao, veliki broj djela, od kojih navodimo samo neka:

• I’lamul-muwekkiine an Rabbil-alemin

• Et-turukul –hukmijja fis-sijasetiš-šer’ijja

• Šifaul-alil fi masailil-kadai vel-kader vel-hikmeti vet-ta’lil

• Miftahu daris-seade

• Zadul-mead fi hedji hajril-ibad

• Medaridžus-salikin

• Tefsirul-Muavvizetejn

• El-Fevaid

• Er-Ruh

• El-fevaidul-muševvikatu ila ulumil-Kur’an ve ilmil-bejan

Kadi Burhanuddin Zer’i kaže:“Pod nebeskim svodom nema učenijeg insana od njega.“

Hafiz Ibn Redžeb el-hanbeli kaže:“ … nisam sreo učenijeg od njega, niti čovjeka koji bolje poznaje tefsir, sunnete i imanskih načela. Ne kažem da je on nepogrešiv, ali u njegovoj struci nema učenijeg čovjeka od njega“.

Zehebi u Muhtesaru kaže:“Bio je posvećen hadisu, njegovom tekstu i prenosiocima. Zanimao se fikhom i bio veoma vješt u njegovom raščlanjivanju. Odlično je poznavao sintaksu i izvore.“

Šejh Ibn Kajjim rahimehullah je na ahiret preselio 751 h. godine u Damasku.

Muhammed, to je particip pasivni od glagola “hamede” što znači hvaliti. On je Muhammed, to jest, onaj koji je hvaljen i ime mu potpuno odgovara jer ima puno osobina zbog kojih je hvaljen. Ovo ime ima pojačano značenje u odnosu na ime Mahmud, jer je “Mahmud” izvedenica od čistog (samog) trilitera, a “Muhammed” od izvedenog trilitera koji ima pojačano značenje. On je taj koji je više hvaljen od ostalih ljudi. Ovim imenom je spomenut u Tevratu zbog mnogobrojnih pohvalnih svojstava kojima su opisani on, njegova vjera i njegov ummet, tako daje Musa, a.s., poželio da bude jedan od njih.

Ime Ahmed je elativ izveden iz istog glagola. Ljudi se razilaze oko toga da li ono ima značenje participa aktivnog ili pasivnog. Jedna skupina kaže da ono ima značenje participa aktivnog to jest, njegova zahvala Allahu je veća od zahvale drugih ljudi, i značenje imena bi bilo: “Najveći zahvaljivač svome Gospodaru”.

Ime El-Mutevekkil se spominje u hadisu kojeg bilježi Buhari od Abdullaha ibn Amra, r.a., da je rekao: “Čitao sam u Tevratu opis Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem:

‘Muhammed, Allahov Poslanik, Moj rob i Moj Poslanik. Dao sam mu ime Mutevekkil (onaj koji se uzda u Allaha), nije grub niti osor, ne galami po pijacama (trgovima), niti na zlo uzvraća zlim, nego je ljubazan i prašta. Neću ga usmrtiti sve dok njime ne ispravim iskrivljenu vjeru i dok (ljudi) ne budu govorili: La ilahe illallah (Nema boga osim Allaha).’”(Buhari,8/450 i Ahmed u Musnedu 2/174)

On je najzaslužniji da nosi ovo ime, jer se on prilikom uspostavljanja vjere oslonio na Allaha kao niko drugi.

Imena El-Mahi, El-Hašir, El-Mukaffi i El-Akib, ona su pojašnjenja u hadisu Džubejra ibn Mut’ima.

El-Mahi (Brisač) je onaj kojim Allah briše nevjerstvo. Nijednim stvorenjem nije izbrisano toliko kufra kao što je to učinjeno s Vjerovjesnikom sallallahu alejhi ve sellem. Kada je on poslan, skoro svi stanovnici zemlje su bili nevjernici, osim malog broja sljedbenika Knjige. Većina stanovnika su bili ili obožavaoci kipova, ili jevreji na koje se Allah rasrdio, ili zalutali kršćani, ili bezbožnici koji ne poznaju Gospodara niti Dan povratka, ili obožavaoci zvijezda, vatre, ili filozofi koji ne poznaju zakone vjerovjesnika niti ih priznaju. Sve ove vrste nevjerništva Allah je pobrisao svojim Poslanikom tako da se Allahova vjera uzdigla nad svim drugim vjerama. Njegova vjera je dospjela u sve predjele do kojih dopire noć i dan, i njegov poziv se proširio na sve što sunce obasjava.

Ime El-Hašir (Sabirač), on je taj kod čijih će se nogu sabirati ljudi, pa on kao da je poslan da okupi ljude.

El-Akib (Posljednji), onaj koji je došao poslije svih vjerovjesnika. Poslije njega nema vjerovjesnika, jer El-Akib je zadnji i on je poput pečata.

Ime El-Mukaffi, njegovo značenje je “onaj koji je poslan za tragovima onih koji su bili ispred njega”. Allah ga je poslao za tragovima prethodnih poslanika. Ovaj izraz je izveden iz riječi “kafv”. Kaže se “kafahu, jakfuhu”, to jest, došao je iza njega. El-Mukaffi je onaj koji je došao za prethodnim poslanicima. On je zadnji i pečat je svih poslanika koji su bili prije njega.

Nebijjut-tevbeti (Vjerovjesnik pokajanja), on je onaj kojim je Allah otvorio vrata pokajanja za stanovnike zemlje. Allah im je oprostio oprostom kakav se nije desio na Zemlji prije njega. On je najviše tražio oprosta i kajao se više od svih drugih ljudi, tako da su mu znali izbrojati na jednom sijelu stotinu puta riječi:

“Gospodaru, oprosti mi i smiluj mi se jer Ti primaš pokajanje i Samilostan si.”(Hadis bilježe: Tirmizi 3430,Ebu Davud 1516,Ibn Madža 3814,Ahmed 2/84 i Ibn Hibban 2459)

Govorio bi:

“Ljudi, činite tevbu svome Gospodaru. Ja dnevno stotinu puta učinim tevbu Allahu.”(Hadis bilježe Muslim 2702 i Ebu Davud 1515)

Isto tako, tevba njegovog ummeta je potpunija od tevbi ostalih naroda, brže se prima i lakše se obavlja. Tevbe ranijih naroda su bile jedna od najtežih stvari. Tako se tevba kod sinova Israilovih, nakon što su se pokajali za obožavanje teleta, sastojala od međusobnog ubijanja. Tevba ovog ummeta se, zbog počasti koje ima kod Uzvišenog Allaha, sastoji od sustezanja od grijeha i pokajanja.

Ime Nebijjul-melhameti (Vjerovjesnik krvavog boja), on je poslan i naređena mu je borba protiv Allahovih neprijatelja. Nijedan poslanik i njegov ummet nisu se borili kao što se borio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov ummet. Prije njega nije bilo tako velikih, krvavih bitki kao bitke koje su bile, i koje se još uvijek dešavaju, između njegovog ummeta i nevjernika. Njegov ummet se neprestano bori protiv nevjernika na svakom prostoru zemaljske kugle, i nanijeli su im teške poraze, što ranijim narodima nije uspijevalo.

Njegovo ime je i Nebijjur-rahmeti (Vjerovjesnik milosti). On je taj kojeg je Allah poslao kao milost svjetovima. Njime se smilovao svim stanovnicima zemlje: vjernicima i nevjernicima. Vjernici su dobili najveći dio milosti, a nevjernici, odnosno, sljedbenici Knjige su bezbjedno živjeli u njegovoj zaštiti. Što se tiče onog kojeg su on i njegov ummet ubili, oni su ga time samo prije poslali u vatru i spasili su ga dugog života u kojem bi samo još veću kaznu zaslužio.

Ime El-Fatih, on je taj pomoću kojeg je Allah otvorio i proširio vrata Upute, nakon što su bila uska. Njime je otvorio slijepe oči, gluhe uši i učahurena srca. Allah je njime oslobodio nevjerničke zemlje, otvorio je džennetske kapije, puteve korisnog znanja i dobrih djela, dunjaluk i ahiret, srca, uši, oči i mnoge teritorije.

On je El-Emin (Povjerljivi) i on je najzaslužniji da nosi ovo ime. On je Allahov povjerenik za Njegovu Objavu i Njegovu vjeru. On je povjerenik onih na Nebu i povjerenik onih na Zemlji, zato su ga i prije poslanstva prozvali El-Emin.

Što se tiče njegovih imena Ed-Dahuk (koji se mnogo smije) i El-Kattal (koji je poguban), ona su dva neraskidiva imena, ne mogu se odvojiti jedno od drugog. On se puno smije pri susretu s vjernicima i nije namršten ni grub. Međutim, on je poguban za Allahove neprijatelje i ne boji se ničijeg prijekora zbog njih.

Ime El-Bešir (donosilac radosne vijesti), onoga ko mu bude pokoran, on obveseljava nagradom, a onoga ko mu bude nepokoran, opominje kaznom. Uzvišeni Allah ga je nazvao “Svojim robom” na nekoliko mjesta u Kur’anu, kao što su Njegove riječi: “A kada je Allahov rob ustao da mu se pomoli…” (El-Džinn, 19) i riječi: “Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kuran” (El-Furkan, 1). Zatim, riječi: “I objavio robu Njegovu ono što je objavio’ (En-Nadžm, 10), i riječi: “A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome…” (El-Bekara, 23).

U Sahihu je zabilježeno da je on rekao: “Ja ću na Sudnjem danu biti prvak Ademova potomstva, i to nije isticanje.”(Hadis bilježe Tirmizi 3618,Ibn Madža 4308 i Ahmed 3/2)

Allah ga je nazvao Bliješteća svjetiljka (Siradžen munira) a sunce je nazvao bukteća (plamteća) svjetiljka.

El-Munir (onaj koji osvjetljava), on osvjetljava bez sagorjevanja za razliku od bukteće svjetiljke (vehhadž) u kojoj ima vid uništenja i gorenja.

Pčela i med u Kur’anu

PČELA
“I objavio je Gospodar tvoj pčeli: “Pravi u brdima kuće i u drveću i u onom šta usprave,Zatim jedi od svih plodova, i slijedi puteve Gospodara svog ponizno. Iz trbuha njihovih izlazi napitak različitih boja njegovih, u njemu je lijek za ljude. Uistinu, u tome je znak za ljude koji razmišljaju.”(Kur’an, 16:68,69) Općenito je poznato da je med fundamentalni izvor hrane za ljudsko tijelo, a ipak vrlo malo ljudi zna nešto o izvanrednim osobinama njegovog proizvođača, pčele. Kao što je poznato, nektar je izvor hrane za pčele, a on se zimi ne može naći. Iz ovog razloga pčele kombinuju nektar koji sakupe u toku ljeta sa naročitim sekretima svoga tijela, i proizvedu novu hranljivu supstancu, med, i skladište je za nadolazeće zimske mjesece. Važno je primjtiti da je količina meda kojeg uskladište pčele daleko veća od njihovih stvarnih potreba. Pitanje koje nam se nameće jeste čemu ovolika pretjerana proizvodnja, koja izgleda kao gubljenje vremena i energije? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u ajetu, gdje kaže da je pčela tako “poučena” od svog Gospodara.

Pčele instiktivno proizvode med, ne samo za sebe, nego i za ljude. Činjenica je da pčele, kao i mnoga druga stvorenja na zemlji rade za čovjeka, kao što kokoš leže najmanje jedno jaje na dan, mada joj nije potrebno, ili kao što krava daje daleko više mlijeka, nego što je njenom teletu potrebno. Pčele koriste heksagonalnu strukturu milionima godina za izradu saća (nađeni fosil pčele star je oko 100 miliona godina). Čudo je zašto su pčele izabrale heksagonalnu strukturu, a ne petougao ili osmougao? Odgovor daje matematika. Šestougaona struktura je najpogodniji geometrijski oblik za maksimalno iskorištenje jedinice površine. Da su ćelije saća konstruisane u nekom drugom obliku, bilo bi dosta izgubljenog prostora te bi se na taj način manje meda moglo uskladištiti i pčele bi se manje time okoristile. Ako bi dubine bile iste, trouglaste ili kvadratne ćelije sadržavale bi istu količinu meda kao i šestougaone. Međutim, između svih tih geometrijskih oblika šestougaonik je taj, koji ima najmanji obim. Dok oni svi imaju istu zapreminu, količina voska potrebna za šestougaone ćelije je manja od potrebne količine za trougaone ili četverougaone ćelije. Zaključak je da šestougaona ćelija zahtijeva minimalnu količinu voska za svoju konstrukciju, dok istovremeno može uskladištiti najveću količinu meda. Ovaj rezultat dobijen nakon mnogih geometrijskih kalkulacija sigurno nisu izračunale same pčele. Ove sićušne životinjice koriste heksagonalni oblik urođeno, samo zbog toga što su poučene i nadahnute od njihovog Gospodara.
Allah dž.š. nam kaže da pčela proizvodi različite vrste hrane! Ovo je istina, obzirom da pčela ima jedinstven stomak, koji proizvodi hranu (med), koji je različitih boja i ukusa. Allah se, također, obraća pčelama u ženskom rodu umjesto u muškom, što je na arapskom jeziku izraženo rječju“kuuli”(jedi) i “feslluki” (te slijedi)! Rod pčela dijeli se na tri vrste: matice, trutovi (muške pčele) i radilice, koje su obavezno ženskog roda. Radilice su te koje grade košnice, hrane maticu, sakupljaju polen i nektar i štite košnicu. Allah dž.š. se obraća radilicama i to je razlog što su u Kur’anu glagolski oblici izraženi u ženskom rodu.

ČUDO OD MEDA

“Zatim jedi od svih plodova, i slijedi puteve Gospodara svog ponizno. Iz trbuha njihovih izlazi napitak različitih boja njegovih, u njemu je lijek za ljude. Uistinu, u tome je znak za ljude koji razmišljaju.”(Kur’an, 16:69)

Med je sastavljen od šećera kao što su: glukoza, fruktoza i minerala kao što su magnezijum, kalij, kalcij, soda, hlor, sumpor, gvožđe i fosfat. Tu su B1, B2, C, B6, B5 i B3 vitamini, koji se mijenjaju s kvalitetom nektara i polena. Pored toga u njemu se mogu naći bakar, jod i u manjim količinama cink. Takođe je u njemu prisutno nekoliko vrsta hormona.Kao što je navedeno u Kur’anu, med ima osobinu da “liječi ljude.”Danas su apikultura i pčelinji proizvodi postali novom granom za istraživanje u zemljama gdje je nauka uznapredovala. Koristi od meda su slijedeće: med je niskokaloričan. Kad se uporedi sa istom količinom šećera, on daje 40% manje kalorija nego šećer. Mada tijelu daje veliku energiju, on mu ne povećava težinu.Lahka probavljivost. Zbog toga što se molekule šećera u medu lahko pretvaraju u druge vrste šećera (fruktoza i glukoza) med se lahko probavlja kod većine ljudi uprkos tome što ima veliku koncentraciju kiseline. Takođe pomaže bubrezima i crijevima da bolje funkcionišu.Brzo ulazi u krv. Kada se rastvori u blagoj vodi, med ulazi u krvotok u roku od sedam minuta. Slobodne molekule šećera u njemu čine da mozak funkcioniše lakše.Pomaže nastanak krvi. Med daje značajan dio energije koji je tijelu potreban za proizvodnju krvi. Sem toga on pomaže čišćenju krvi. Ima pozitivne efekte u regulisanju i olakšavanju cirkulacije krvi. Takođe on djeluje kao značajna zaštita od kapilarnih problema i arterioskleroze. Suzbija bakterije. Osobina ubijanja bakterija naziva se “inhibicijski efekat.” Eksperimenti provedeni na medu pokazuju da se njegova osobina ubijanja bakterija dva puta povećava kada se med razblaži vodom. Vrlo interesantno je primijetiti da se mlade pčele hrane medom razblaženim od strane pčela koje su odgovorne za njihov nadzor – kao da one znaju za ovu osobinu meda. Žele rojal je supstanca koju proizvode pčele radilice unutar košnice. Unutar ove hranljive supstance nalazi se šećer, proteini, masnoće i mnogi vitamini. Jasno je da je med, koji se proizvodi u daleko većim količinama nego što je to potrebno pčelama, stvoren da koristi ljudima. Takođe je jasno da pčele takav nevjerovatan posao ne bi mogle raditi same od sebe.

“Mi u u Kur’anu objavljujemo ono što je milost i lijek vjernicima” (El-Isra,82)

Posljednji Božji Poslanik,s.a.w.s., je rekao, preneseno preko vjerodstojnog lanca prenosilaca u hadisu: “U čorokotu ima lijeka za svaku bolest osim za smrt.” ( bilježi ga Buhari ).

Šta je Nigella sativa ili čorokot?

Latinski naziv: Nigella sativa

Engleski naziv: Black seed oil/Black cumin oil

Mnogostruke upotrebe crnog sjemena su dovele do toga da ga se naziva „blagosljovljeno sjeme.“

Prehrambene vrijednosti

Nigella sativa je bogata prehrambenim vrijednostima:

• Monosaharidima ( jedno-molekularni šećer ) u formi glukoze, rhamnoze, xyloze, and arabinoze, koji su nađeni u sjemenu.

• Nigella sativa sadrži ne-škrobne polisaharidne komponente što je koristan izvor dijetalnih vlakana.

• Bogato je masnim kiselinama, posebno nezasićenim i esencijalnim masnim kiselinama ( Linol i Linolna kiselina ).Esencijalne masne kiseline se ne mogu proizvesti u ljudskom tijelu i time se moraju unositi u organizam putem hrane.

• Petnaest ( 15 ) amino-kiselina čine proteinski sastav crnog sjemena, uključujući osam od devet esencijalnih amino-kiselina.Esencijalne amino-kiseline se ne mogu sintetizirati unutar ljudskog tijela u dovoljnim količinama i time je potreban unos putem hrane.

• Nigella sativa sadrži Arginin koji je esencijalan za rast djece.

• Kemijske analize su dalje otkrile da Nigella sativa sadrži karoten, koji se u jetri pretvara u vitamin A, vitamin koji je poznat po svojim anti-tumorskim sposobnostima.

• Nigella sativa je također izvor kalcija, željeza, natrija i kalija.Ljudsko tijelo ima manju potrebu za ovim elementima, ali im je glavna funkcija da djeluju kao esencijalni ko-faktori u cijelom nizu enzimskih funkcija.

Nigella sativa – klinički podaci

Nigella sativa – klinički podaci Nigella sativa se koristi za tretman pri sljedećim indikacijama:

-Probavne tegobe i nadimanje usljed nedovoljnog lučenja žuči uključujući grčeve u želucu, zatvor i hemoroide, pospješuje lučenje mokraćne kiseline ( u liječenju uloga ), oslabljenje funkcija jetre, migrena, jačanje vitalnosti organizma, protiv iscrpljenosti, poboljšanje otpornosti organizma posebno u bolesnim i rekonvalescentnim stanjima, protiv upala, poboljšanje probave i apetita, pospješuje znojenje i obara tjelesnu temperaturu, protiv proljeva, odstranjuje gliste, protiv bakterijskih, gljivičnih i virusnih oboljenja, liječenje glavobolje, hipotenziv, protiv krvarenja ( epistaksa i hemofilija ), protiv kancerogenih oboljenja, liječenja oboljenja trakavice, smanjuje nivo šećera u krvi, diuretik, pospješuje lučenje mlijeka kod dojilja, reguliše hormone rasta, liječenje nekontrolisanog mokrenja, liječenja čira želuca i dvanaestnjaka, za snižavanje holesterola u krvi i triglicerida, afrodizijak.

- Liječenje upala nosnih šupljina, ekspektorant, liječenje suhog kašlja, liječenje bronhijalne astme i gripe, alergija, bronhitisa, emfizema, kongestije.

- Liječenje tinije stopala i noktiju, psorijaze, ekcema, lišaja i reumatizma Kod alergijskih stanja, Nigella sativa može imati anti-histaminske efekte.Za Nigellu sativa je mišljeno da ima imunološko-zaštitne efekte. Preliminarni dokazi sugerišu da može pomoći minimizirati kemoterapijom izazvane padove u vrijednostima hemoglobina i leukocita. Nigella sativa može biti korisna i kao anti-tumorski agent. Prema studijama, u potpunosti uništava stomačne tumore, karcinome i Ehrlich ascites karcinom.

Raznoliki sadržaj ulja djeluju tako fascinantno zajedno, da se može mirno reći da je ulje čorokota “lijek za sve”.

U ranijim stoljećima, ulje je bilo poznato u našoj okolini.Bio je primjenjivan protiv nadutosti, žutice, dizenterije, problema stomaka i pluća, protiv problema sa mokrenjem.Nadalje je korišten kod trudnica i rodilja za poboljšavanje veće proizvodnje mlijeka. Na žalost dolaskom kemijskih sredstava ulje čorokota je palo u zaborav.

Međutim danas doktori sve više preporučuju upotrebu ulja čorokota.

Postoji vise vrsta curukota i nisu sve lijecive, neke su manje lijecive, neke nemaju nikakvo djelovanje na izlijecenje, a jedna vrsta curukota (“Nigella garidella“) je cak otrovna. Najlijecivija vrsta curukota je egipatski curukot i nosi latinski naziv “Nigella sativa“. Moze se kupiti kao sjemen koji se kuha i pije kao caj. Isto se to sjemenje moze i samljeti na mlin za kahvu i koristiti kao zacin u hrani. Isto tako postoji i ulje od curukota koje se moze stavljati npr. u salatu, a moze se pored caja jos na kozu mazati kod koznih bolesti ili cak i na ranu, jer curukot ima dezinfekciono djejstvo.

Efekti i nacini upotrebe:

Sjeme čurokota je neškodljivo i efikasno i može ga koristiti svako. Njegovi efekti se postižu kroz ustrajanu upotrebu. Ukoliko se upotrebljava na odgovarajući način i uz ispravno doziranje, neće izazvati bilo kakve iritacije, niti neželjene popratne efekte. Sjeme čurokota se može koristiti takodje u liječenju diabetes Mellitus-a i dijabetisa uzrokovanog alergijom, ali je preporučljivo da se tretman odvija pod kontrolom ljekara, jer derivati čurokota spuštaju nivo šećera u krvi. Trudnicama se ne preporučuje korištenje ovog lijeka.