Tajanstveni kanali

O tome je prvi počeo raspravljati talijanski astronom Giovanni Schiaparelli kad je u ljeto 1877. na Marsu uočio niz tamnih linija iza kojih je naslućivao žljebaste ustroje i jarke. Nalazili su se između tamnih područja planeta koje je opisao kao mora. Jarke je nazvao „canali“, što je zbog značenja te riječi na talijanskom protumačeno kao mogućnost postojanja čovjeku sličnih bića na Marsu – smatralo se, naime, da su kanali umjetne tvorevine.

Raspad molekula

Iznad 100 C velike organske molekule raspadaju se u manje. Pri temperaturi od nekoliko hiljada stepeni Celzija opstaju još samo pojedini atomi. S druge strane, na temperaturama mnogo nižim od tačke smrzavanja biohemijski se procesi tako brzo usporavaju da aktivan život više nije moguć. Najpovoljnije su temperature između 25 i 45 C. Tjelesna temperatura većine visokorazvijenih živih bića upravo je unutar tog temperaturnog raspona i takvom se održava nizom složenih upravljačkih sistema.

Začudo, posebni uvjeti okoliša poput kisika u atmosferi ili mnogo vode nisu neophodni peduvjeti za život. Mnogi sićušni živi organizmi mogu preživjeti i u najokrutnijim uvjetima u okolišu.

Kad je riječ o nastanku života, često se spominju pokusi Stanleyja L. Illera sa Univerziteta u Čikagu obavljani tokom 1953. On je u svom labaratoriju dokazao da u „praatmosferi“ načinjenoj od vodika, vodene pare, metana i amonijaka uz električna pražnjenja ili energijom bogatog ultraljubičastog zračenjanastaju aminokiseline, glavni sastojci molekula bjelančevina. Naučnici se slažu da je proces kojim se aminokiseline spajaju u veće molekule i živuće tvari u načelu moguć i na drugim planetima.

Barrie Jones i Nick Sleep, britanski astrofizičari s Otvorenog univerziteta u Milton Keynesu, također vjeruju da su pomoću svojih računalnih programa u svemiru pronašli zone pogodne za život. Sistem zasad najsličniji našem udaljen je „samo“ 46 svjetlosnih godina, a riječ je o zvjezdanom sistemu na kartama označen brojem 47 u sazviježđu Velikog Medvjeda.

Ekosfera slična Zemljinoj

Ta je zvijezda nešto toplija od Sunca, a njezina ekosfera, u kojoj može biti vode u tekućem stanju, seže daleko od nje. I u tom planetnom sistemu moguće su stabilne planetne staze – temeljni preduvjet za evoluciju . „47 Velikog mjedvjeda zasigurno je sistem u kojem se potraga za planetima sličnim Zemlji i životu sigurno isplati“, izjavio je Barrie Jones.

Pretpostavimo li da izvanzemaljski inteligentni ustroji odnosno bića zaista postoje, nastali bi prema istimnačelima i na isti evolucijski način kao i ljudi.

Problem goriva

U svakoj od oko 100 milijardi galaksija koje  možemo vidjeti najvećim teleskopima postoji oko 100 milijardi zvijezda. Putovanje do najbliže zvijezde trajalo bi mnogo godina, čak i da smo razvili tehnologiju putovanja brzinom svjetlosti. Svemirski bi brodovi u tom slučaju toko 10 000 godina mogli istražiti samo oko stotinku zvjezdanik sistema unutar vlastite galaksije. Svakome bi od svemirskih brodova, čak i kad bi bio pokretan atomskim pogonom, trebali milioni tona goriva. Koliko bi dakle dragocjene energije u takav poduhvat morali uložiti eventualni inteligentni vanzemaljci. Ali njihov je planet možda mnogo veći od Zemlje pa raspolažu golemim zalihama energije?

Ali to zasigurno ne može biti tako. Planet sa nekoliko hiljada puta većom masom od Zemljine, dakle oko 10 do 20 puta većeg promjera, već bi imao izgled zvijezde. Drugim riječima, ovisno o raspoloživom materijalu započinjanjem nuklearnih reakcija bi se u središtu jako zagrijao ili bi se poput bijelog patuljka sažeo i imao vrlo mali promjer. U oba slučaja život na njegovoj površini ne bi bio moguć.

Preslaba sila teže

Planeta izvanzemaljaca ne može biti ni mnogo manja od Zemlje jer bi njena sila teže bila preslaba pa bi s površine izgubila sve plinove i vodu, osnovni preduvjet za početak života iz prajuhe. Stoga, ako u svemiru igdje postoji neka izvanzemaljska civilizacija, vjerovatno živi na planetu veličinom sličnom Zemlji.

Veličina planeta izravno utiče na izgled i tjelesne mogućnosti njegovih stanovnika. Tako bi na velikom planetu mogla opstati samo mala i niska bića jer bi sila velika teža bića jako privlačila prema tlu. S druge strane, na malom bi se planetu mogla razviti vitka i nježna stvorenja i ona bi mogla jako narasti u visinu.

Mnogi naučnici smatraju da naša svemirska braća – ako imaju vrlo naprednu tehnologiju koja im u najmanju ruku omogućuje putovanja unutar svoje galaksije – imaju dovoljno pameti da spoznaju uzaludnost poduzimanja ekspedicija u potrazi za drugim živim bićima.

Uspostavljanje kontakta

Znači li to da s njima ne možemo uspostaviti nikakav kontakt? Ni slučajno. Naravno, veliki je problem što se s njima mora komunicirati na udaljenosti od mnogo milijardi i biliona kilometara. Kako ćemo mi ljudi sebe učiniti vidljivima i kako ćemo uhvatiti i prepoznati signale drugih civilizacija?

Za posmatrača iz udaljenih dijelova svemira naša planeta je jedva vidljiva tačka pokraj blještavog svijetlog Sunca (a pitanje je može li je kraj toliko sjajnije zvijzde uopće vidjeti, premda njeno postojanje neizravno može ustanoviti). Ima li, dakle, izgleda da će iko saznati nešto više o posebnostima Zemlje? Naučnici sa Princentonskog univerziteta tragaju za postpukom kojim bismo mogli provjeriti ima li nastanjenih planeta oko drugih sunaca. Nešto, naime, ipak odaje naš planet kao svijet bića: pomalo treperavo plavo svjetlo. Dok Mars i Venera svijetle prilično ujednačeno, sjaj se Zemlje stalno mijenja. Uslijed njezina okretanja Sunčeve sunčeve zrake naizmjence obasjavaju pustinje, šume, oblake i oceane koji ih zatim na različit način reflektuju u svemir. Te promjene sjaja iznenađujuće su jasne i mnogo govore o našem planetu.