Omer: ”Odakle je brat?” Osoba: ”Ja sam iz pustinje i strana mi je ova oblast. Došao sam zatražiti pomoć od emirul mu’minin za kakvu pomoć u mojim potrebama.” Omer: ”Ko to tamo tako jauče u šatoru?” Osoba: ”Molim te,pozabavi se svojim poslom.” Omer: ”Reci mi, molim te!” Osoba: ”Ako baš želiš znati, to je moja supruga u porođajnim mukama.” Omer: ”Ima li iko još sa njom tamo da je kraj nje?” Osoba: ”Niko.”

Omer r.a. ustade i ode kući. Obrati se svojoj supruzi Umm Kulsum: “Allah želi da prospe milost svoju na tebe.” Umm Kuslum: ”Šta je to, o emirul mu’minin?” Omer: ”Siromašna žena iz pustinje je u porođajnim mukama bez ikoga da joj pomogne.” Umm Kulsum: ”Ja sam spremna da joj pomognem ako će te to zadovoljiti.” Umm Kulsum, radijallahu anha, je bila kćer Fatime, radijallahu anha, Poslanikove kćerke i s tim i njegova unuka. Kako bi mogla i razmišljati u tako odlučujućim trenucima gdje je potrebna babica, i zanijekati čak i ono što cijelo čovječanstvo žudi – Allahovu milost?

Omer: ”Ako je tako, trebaš sakupiti sve što ti treba. Uzmi sa sobom i lonac, maslo i sve ostale potrepštine koje će ti trebati za vrijeme poroda.” Umm Kuslum, r.a. je uradila kako je i rečeno i napustila kuću zaputivši se u šator u kojem se nalazila žena. Ušla je u šator a Omer r.a. je naložio vatru i zabavio se kuhanjem da bi im bar dao nešto da jedu. Nakon nekoga vremena zovnu Umm Kulsum gazdu šatora i reče: ”Emirul Mu’minin ti čestita rođenje sina!”

On se mnogo više iznenadio i našao u nezgodnoj situaciji kada je čuo da je Omer u stvari bio emirul mu’minin i shvatio poziciju osobe koja ga je služila. Ali Omer r.a. je sve to otklonuo, rekavši: ”U redu je, nema potrebe da se brineš za bilo šta.”

Stavio je zatim lonac blizu šatora pitajući ženu da ga uzme i nahrani ženu. Nahranila ju je i vratila lonac nazad. Zatim mu Omer r.a. reče:  ”Dođi sutra kod mene i vidjet ću šta mogu učiniti za tebe.”

Nakon upotpunjenja usluge Omer r.a. se vratio domu.

Ima li ijedan kralj, ili bar neka ordinarna srednjoklasna osoba koja će uzeti svoju suprugu iz topline kreveta u noći i odvesti je u smrtonosnu pustinju da porađa siromašne žene dok ih on hrani i kuha za njih? Ostavljajući bogatstvo po strani, ko bi to danas učinio? Trebamo shvatiti da sve dok i mi ne slijedimo u pravome smislu korake naših prethodnika koji su se mnogo Allaha bojali, ne možemo tražiti onu milost koju je Allah na njih prosuo.

preuzeto sa: muslimanka.net

Ummu Sulejm je žena ensarijka koju je Allah s.v.t. počastio da bude među prvim ensarijama koji su primili islam i nosili teret dave na svojim leđima. Čvrsto i odlučno je prihvatila Allahovu vjeru i nije se kolebala niti posustajala, čak ni onda kada je njen muž, idolopoklonik, stavio na izbor da bira između njega i islama. Ova iskrena Allahova robinja je izabrala vjeru, hrabro zastupajući taj svoj izbor. Njen muž se nije mogao pomiriti sa tom odlukom, te je napustio nju i desetogodišnjeg im sina Enesa bin Malika, ostavivši ih takoreći na milost i nemilost. Ummu Sulejm nije posustala pred ovim iskušenjem, već naprotiv jacala je i bodrila samu sebe znajući da ce joj Allah Svemogući dati rješenje. I zaista, nakon izvjesnog vremena zaprosi je jedan od najljepših, najbogatijih i najuglednijih medinskih momaka. Bio je to Ebu Talha. Ali, da li je to za Ummu Sulejm zaista bilo rješenje?

Ebu Talha je bio mušrik, a Ummu Sulejm, iako puštenica, žena u čije srce je Allah s.v.t. duboko usadio din i ona je bila spremna da odbije ovako dobru ponudu pred kojom bi mnoga ženska srca pokleknula. Ponudio joj je veliki mehr, međutim ona mu je iznijela svoj stav riječima: «O Ebu Talha, ti si čovjek kjafir, a ja sam žena muslimanka i nije mi dozvoljeno da se udam za tebe. Ako bi primio islam, to bi bio moj mehr, i neću ti tražiti ništa drugo.» Međutim, ponosni Ebu Talha nije posustao, već joj je ponudio još veći mehr u nadi da će ona pristati. A zar njegov ponos može biti veći od njenog?! Zaista je ova iskrena muminka pokazala odvažnost i čvrstinu koja je na kraju i samog Ebu Talhu fascinirala. Na sve njegove ponude mu je konačno odgovorila: «Zar ne znaž, o Ebu Talha, da vaše božanstvo koje obožavate, pravi tesar – rob te i te porodice?! Kada biste njime zapalili vatru, izgorio bi.» Ove riječi su navele Ebu Talhu na razmišljanje. Pa zaista, Gospodar i Stvoritelj koji je dostojan obožavanja ne može izgorjeti! Nije se više dvoumio, izgovorio je šehadet i to pred Ummu Sulejm. Naravno, odmah nakon toga su sazvani svjedoci i obavljen je čin vjenčanja, jer šta bi više moglo spriječiti ovo dvoje ljudi da se uzmu. Ebu Talha je svojoj budućoj supruzi ponudio cijeli imetak kao mehr, međutim ona je uzela samo jedno, Ebu Talhu kao mumina, tj. njegov šehadet.

Tako je Ebu Talha sebebom Ummu Sulejm prihvatio Allahov din koji vodi u vječnu sreću, odrekavši se idolopoklonstva koje upropaštava čovjeka na ovom i vodi u vječnu propast na onom svijetu. Ovo je Allahova milost koja je obasula Ebu Talhu, a milost Stvoritelja je i to što ga je počastio tako hrabrom, bogobojaznom i razboritom ženom koja mu je bila saputnica čak i u džihadu. Divan li je primjer koji o njoj pripovijeda njen sin Enes bin Malik r.a. On prenosi da je jednom kada je Ebu Talha bio odsutan od kuće preselio im sin, a on to nije znao. Ummu Sulejm, ta divna i hrabra žena, majka tog djeteta, nije željela da odmah na pragu dočeka muža sa tužnom i bolnom viješću, već je spremila večeru i posebno lijepo se dotjerala za njega. Tu noć su imali i odnos, nakon čeka je saopštila mužu o smrti njihovog sina. Obratila mu se riječima: «Šta misliš kada bi narod uzeo pozajmicu članova porodice i oni budu tražili tu svoju pozajmicu, da li imaju pravo da im je zabrane?» Ebu Talha, ne sluteći šta mu želi reći, odgovori: «Nemaju.» Ummu Sulejm mu je zatim rekla: «Onda mirno podnesi gubitak svoga sina.» Ebu Talhu pogodi ta vijest i ne mogavši razmišljati o mudrosti njenog postupka naljuti se i reče joj: «Pustila si me da budem džunub, a onda si me obavijestila o mom sinu», te je izasao i srdit se uputio Poslaniku s.a.v.s. Ispričao mu je šta se desilo na što je Poslanik s.a.v.s. rekao: «Allah vas blagoslovio u vašoj protekloj noći!» Allah Uzvišeni je uslišao Poslanikovu s.a.v.s. dovu i učinio da Ummu Sulejm zanese. Kada se trudnoća bližila kraju i nazirao porod, odlučna i hrabra Ummu Sulejm zanemari svoje stanje i krene skupa sa Ebu Talhom, Poslanikom s.a.v.s. i ostalim mudžahidima u džihad protiv neprijatelja islama. Možda je i bila voljna da ostane u Medini i čeka porod, međutim znala je koji su plodovi borbe na Allahovom putu. Strpljivo je podnijela cijeli put i nije razmisšjala o porodu, međutim pred samom Medinom je zadese žestoki porođajni bolovi. I kako je postupila u tim trenucima ova predivna muminka? Ono što nijedna žena danas ne bi bila spremna učiniti. Strpila se i rekla mužu da su je prošli bolovi, te da nastave dalje i to sve iz želje da se vrate u Medinu u društvu sa Allahovim Poslanikom s.a.v.s. Odmah po dolasku u Medinu rodila je sina. I prije nego je zadojila dijete zovnula je Enesa i rekla mu: «O Enese! Niko ga neće zadojiti sve dok ne odeš s njime do Allahovog Poslanika s.a.v.s.» Pa kaže Enes: «Našao sam ga a u ruci je držao željezo za žigosanje deva. Pošto me ugledao, rekao je: «Da se nije Ummu Sulejm porodila?» Rekao sam: «Jeste», te je on ostavio željezo, a ja sam prišao i stavio mu dijete u krilo. Poslanik s.a.v.s. je zatražio jednu medinsku hurmu, te ju je žvakao u ustima dok se nije smekšala, a zatim je stavio u usta djeteta, a ono se oblizivalo. Poslanik s.a.v.s. je tada rekao: «Pogledajte kako ensarije vole hurme.» Pomilovao ga je i nadio mu ime Abdullah.»

Zar nije divan primjer ove mudžahide koja nije pridavala značaj visokoj trudnoći i napornom stanju pred sami porod?! Veličanstvena su njena djela i borba na Allahovom putu. Poput lavice se zalagala u svim momentima da Allahova riječ bude gornja, pa čak i onda kada je trebalo uzeti mač i štit u ruke. Prenosi se da je ona u bitku na Hunejnu sa sobom ponijela handžar, pa kada je Poslanik s.a.v.s. ugledao, upitao je zašto nosi handžar, a ona mu je na to ponosno odgovorila: «Uzela sam ga u slučaju da mi se približi neki mušrik. Rasporila bih njime njegov stomak!» (Muslim)

Koliko li je samo žednih usta u džihadu napojila i ranjenih mudžahida previla. Ulijetala je sa majkom pravovjernih, Aišom r.a. u žariste borbe, probijala sa ispod usijanih sablji, noseći vodu kako bi mudžahidi gasili zeđ. Enes r.a. o tome pripovijeda: «Vidio sam Aišu bint Ebi Bekr i Ummu Sulejm. One su, zaista, bile brze, jer vidio sam njihove halhale. Na svojim leđima su nosile mješine koje su praznile pojeći narod, zatim bi se vraćale i punile ih, pa bi ponovo dolazile i praznile ih pojeći narod.» (Buhari, Muslim)

Divim ti se o Ummu Sulejm! Divim se tvom iskrenom imanu, tvom tevekkulu, tvom džihadu!

Gospodaru, približi me djelima koje je činila Tvoja predivna robinja Ummu Sulejm! Podaj mi da okusim makar dio slasti njenog imana!

Gospodaru, tako ti Tvoje veličine smiluj mi se!

preuzeto sa: muslimanka.net

Nedugo nakon što je Muhammed savs. poslan kao poslanik, Ebu Bekir ga prihvata i slijedi. Bio je to prvi čovjek koji je primio islam. Nakon toga on odlazi kod svoje žene Ummu Rumman i poziva je da prihvati islam. Zatražio je od nje da ne obznani svoju vjeru dok im to Allah dž.š. ne kaže. Zbog ovoga, Poslanik savs. je mogao mirno da ostane u njihovoj kući i mogao ih je posjetiti bilo kad i bilo gdje bez razloga i sustezanja. Ostala je Ummu Rumman sa svojim mužem cijelo vrijeme patnje u doba kada su svi muslimani prolazili kroz teško vrijeme mučenja i torture.

Kada je Poslanik savs. zaručio Aišu r.a. Ummu Rumman je bila presretna tim činom. U Medini, Poslanik savs. je izvršio obrede svadbe i Aiša mu postaje suprugom. Kako su godine prolazile, tako je i Aiša bila  potvorena za nevaljalštinu. Ummu Rumman nije rekla svojoj kćerki o glasinama i potvorama. Sve što je činila jeste da je molila Allaha da razotkrije laži na njenu kćerku. Bilo kako bilo, kada je Aiša r.a. saznala za glasine otišla je svojoj majci kriveći je za to što je nije obavijestila. Sve što joj je njena majka Ummu Rumman rekla, bilo je: ”Kćeri, ne brini se zbog toga! Tako mi Allaha, najljepša i najvoljenija žena bila svome mužu pa je najglasnije ljudi ogovarali.“

Poslije toga, Allah je objavio nevinost Aiše r.a. u časnom ajetu:

11. Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru.*

Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki od njih bit će kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika.

12. Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: “Ovo je očita potvora!” (En Nur)

U to doba Ummu Rumman se razboljela a Aiša r.a. ju je njegovala i pazila sve dok joj majka nije odselila kod Gospodara Svjetova. Neka Allah bude zadovoljan sa Ummu Rumman! Poslanik savs. joj je činio dovu, govoreći:” O Allahu, Ti znaš dobro šta je Ummu Rumman propatila za Tvoju istinu i za Tvoga Poslanika…”

preuzeto sa: muslimanka.net

Ona se prvi puta udaje za Mes’uda ib Amr Es Sekafij prije objave islama. No međutim, često je posjećivala njenu sestru Ummul Fadl od koje uči obrazovanje o islamu i vijesti islamske pobjede na Bedru i Uhudu što je dirnulo njeno srce. Kada su se muslimani vratili pobjednički iz bitke na Hajberu, ona se zatekla u kući njene sestre.

Bila je tako sretna zbog pobjede. Kada j otišla kući, pronašla je svoga muža potištenog i turobnog. Tada su se posvađali i rastali jedno od drugog. Preselila se u El Abbasovu kuću. Kada su muslimani i Poslanik savs. došli da ostanu u Mekki za period od tri dana da obave svoje rituale kao što je navedeno u Hudejbijskom primirju, ušli su u Mekku tiho na dan dogovoreni dan.

Zatim su glasno zaučili ‘lebbejke allahume lebbejk. Lebbejke la šerike leke lebbejk.’ Svi dijelovi Mekke su odgovorili na ovu buku i zemlja je zadrhtala ispod nogu nevjernika. Utočište su potražili u planinama i brežuljcima tako da ne vide kako se Muhammed savs. vraća u Mekku jak. Neki muškarci i žene od onih koji nisu obznanili svoju vjeru javno su stajali u Mekki vjerujući da dan pobjede dolazi. Mejmuna je bila među takvima koji nisu obznanili svoju vjeru. Kako god, nije bila zadovoljna svojim skrivenim vjerovanjem. Stoga ona javno obznanjuje svoj islam. Dalje iznijela je svoje želje da bi željela da se priključi Poslanikovoj porodici. Rekla je to svojoj sestri Ummul Fadl.

Njena sestra je rekla svome mužu El Abbasu i ovlastila ga za njenu udaju. Tako je iza toga jednom otišao El Abbas kod Poslanika savs. i ponudio mu da se oženi sa Mejmunom. Poslanik savs. je prihvatio prijedlog i dao joj četiri stotine dirhema kao miraz. U drugoj verziji stoji da ;je Mejmuna bila ta koja je ponudila sebe Poslaniku savs. da je oženi. Iza toga Allah je objavio : El Ahzab 50 Nakon što je Poslanik savs. ostao tri dana u Mekki kao što je dogovoreno na Hudejbijskom ugovoru, ljudi Kurejša su zatražili da napusti. Poslanik savs. ih blago upita : » Hoćete li me pustiti da se vjenčam kod vas a ja ću vas pozvati na svadbeno veselje ? Ali oni su oporo odgovorili : »Mi ne trebamo tvoju hranu, sve što želimo je da napustiš. » Mušrici su se prepali Poslanikovog ostanka među njima jer su znali njegov jak uticaj na srca ljudi. Kao primjer, Mejmuna nija samo prihvatila islam već je cak i ponudila sebe Poslaniku savs. da je ozeni.

Nakon toga Poslanik savs. je dao nalog za napuštanje i nije upotpunio svoje vjenčanje sa Mejmunom. Nakon stizanja do Saraf (mjesto) deset milja od Mekke, prvi put se satao sa svojom ženom u mjesecu Ševalu, sedme godine po hidžri. Kada je Mejmuna stigla u Medinu priključila se harmoničnoj Poslanikovoj porodici kao jedna dostojanstvena žena i majka vjernika. Vodila je život pokornosti i iskrenosti sa svojim mužem . Nakon što je Poslanik savs. umro živjela je nakon njega oko pedeset godina, sve godine pune odanosti , pobožnosti i lojalnosti prema Poslanikovom sjećanju.

Ibn Ata’ kaže : » Kada je Mejmuna preselila, otišao sam sa El Abbasom koji mi je rekao:” Ne okreći je do polahko i budi njezan sa njom , ona je tvoja majka ! » Aiša r.a je također rekla : » Oh Mejmuna je prošla. Tako mi Allaha, bila je tako pobozna i očuvala je dobre nazive sa svojom dobrotom. Neka joj se Allah smiluje ! »

Umm Fatima

preuzeto sa : muslimanka.net

Uzvišeni Allah je ovoj izrazito brižnoj i u stavu čvrstoj ženi rasprostranio prsa za Njegov din. Odabrao je da preuzme težak i odgovoran zadatak širenja Allahove s.v.t. istine dini islama, istovremeno joj podarivši slast uživanja u borbi za nagradom Svevišnjeg Stvoritelja. A zadatak širenja Allahove vjere nije bilo kakav zadatak niti bilo kakva obaveza. To je zavjet na odricanje u ime Allaha s.v.t., zavjet na strpljenje i ustrajnost na iskušenjima sa kojima se Allahov daija svakodnevno susreće. A kako li su tek na razna iskušenja nailazili prvi nosioci ove počasti, prvi sljedbenici Kur´ana i suneta među kojima je i Nusejba r.a.?! Nema tih riječi koje bi mogle opisati hrabrost i požrtvovanje Allahove robinje Ummu Ammare, požrtvovanje pred kojim se čovjek grčevitim bolom u duši divi. Grčevitim bolom jer su veličanstvena djela i i džihad ove muminke nedostižni.

Preostaje nam samo divljenje i divljenje…

U bici na Uhudu je bila među onima koji su u posljednjim momentima sakupili posljednje iskre snage i odlučno stali da svojim tijelima štite Allahovog Poslanika s.a.v.s. kada su se muslimani našli u mušričkom obruču. Ostavila je posao zbrinjavanja ranjenika koji je do tada radila zajedno sa grupom vjernica i isukala sablju hitro mašući njome odbijajući tako mušrike od Poslanika s.a.v.s. Pa kaže Allahov miljenik s.a.v.s. : «Nisam se okrenuo ni lijevo ni desno, a da pored sebe nisam vidio Ummu Ammaru kako se bori.» Njen sin, učesnik i sudionik bitke na Uhudu nam prepričava jedan dio borbe vezan za njega i njegovu majku, pa kaže: «Toga dana sam bio ranjen u lijevu stranu. Udario me je čovjek koji je bio

poput visoke palme. Prošao je pored mene, ne osvrćući se, a krv je tekla bez prestanka. Ugledavši me, Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: «Previj svoju ranu.» Zatim je prišla moja majka koja je kod sebe imala zavežljaj pripremljen za previjanje rana, te mi je povezala ranu. Kada je završila sa povezom rekla je: «Sine moj, idi i bori se!», na što joj je Poslanik s.a.v.s. uzvratio: «Ko još moze podnijeti ono što ti podnosiš o Ummu Ammare?!»

Zatim se prema njima uputio čovjek koji je udario Nusejbinog sina, pa joj je Poslanik s.a.v.s. rekao: «Ovaj je udario tvoga sina.» A onda je ona hrabro skočila i udarila ga po koljenu, te je kleknuo. Ugledala je zatim Allahovog Poslanika s.a.v.s. kako se smije toliko da mu je mogla vidjeti kutnjake, pa joj se on ponovo obratio riječima: «Osvetila si se Ummu Ammare.» Međutim Ummu Ammare i sama zadobi ranu, te pokleknu. Ugledavši je, Allahov Poslanik s.a.v.s. zovnu njenog sina upućujući ga na majku riječima:

«Tvoja majka, tvoja majka,… Previj njenu ranu. Allah vas blagoslovio. Mjesto tvoje majke bolje je od tog i tog.»

A Ummu Ammare, ta hrabra i uvijek razborita muminka čuvši riječi Poslanika s.a.v.s. uzvrati riječima: «Ja Resulullah, moli Allaha da budemo tvoji pratioci u džennetu.» Pa je Poslanik s.a.v.s. učinio dovu Allahu s.v.t.: «Allahu moj, učini ih mojim pratiocima u džennetu.» Na što je Ummu Ammare zadovoljno dodala: «Zaista mi je svejedno šta ce me snaći na dunjaluku.»

Ummu Ammare je u bici na Uhudu zadobila dvanaest rana, od kojih su bile rane od uboda kopljem i udarca sabljom. To su ožiljci džihada koje je nosila na svome tijelu do kraja života. To su ožiljci koje je ona željela i išla im u susret znajući da će ti ožiljci svjedočiti za nju na Sudnjem danu. Pa zaista, ko ovako postupa ako ne onaj koji žudi u susret svome Gospodaru, onaj koji je založio svoj dunjaluk za ahiret, onaj čije je srce u potpunosti ispunjeno ljubavlju prema Uzvišenom Stvoritelju i Njegovom miljeniku, Muhammedu s.a.v.s., onaj čiji je cilj Allahovo zadovoljstvo i Njegova nagrada?

Bitka na Uhudu nije kraj Ummu Ammarine borbe na Allahovom putu, naprotiv tek početak. Borila se ova mudžahida u mnogim bitkama u prvim redovima. Allah s.v.t. je odlikovao ne samo čvrstom vjerom nego takvom hrabrošću i ustrajnošću da je bila primjer mnogim ashabima. Posebno se ističe slučaj u bici na Hunejnu kada je njen primjer ulio snagu muškarcima. Primjetivši da slabi snaga i moral kod pojedinih boraca, glasno je povikala: «Šta je s vama, zašto bježite?», a zatim je skočila noseći sa sobom oružje koje je sama od željeza napravila, te je udarila neprijateljskog vojnika usmrtivši ga. Ashabi su bili zadivljeni podvigom ove muminke, njihovog primjernog suborca.

Zadivljujući je primjer ove muminke u bici na Jemami. Ona u ovoj bici nije bila samo borac, već majka osvetnica. Žudila je za svoga života da osveti sina kojeg je samoproglašeni lažni poslanik, Musejlema krvnički ubio otkidajući mu komad po komad mesa. Srce ove majke je bilo ranjeno i želilo je osvetu. Zaista joj je Allah s.v.t. uslišao dove koje mu je upućivala. Dao joj je da bude svjedokom njegove smrti. Vahsi je Musejlemu u ovoj bici probo kopljem, a sabljom ga presjekao Ummu Ammarin drugi sin Abdullah r.a.. Ummu Ammare r.a. je tokom ove bitke izgubila ruku i zadobila mnogo teških rana, međutim srce joj se ispunilo smirajem jer je njen sin osvećen ubistvom prokletnika Musejleme.

Hrabra i ponosna muminka Ummu Ammare nastavila je da se bori do kraja svog života, nailazeći redovno na mnoga teška iskušenja kojima Allah s.v.t. kuša vjernike na dunjaluku, kako bi ih za strpljenje nagradio obilatom nagradom na ahiretu.

Preuzeto sa : muslimanka.net

Nalazila se u redovima muslimanske vojske u bici na Uhudu. Njegovala je ranjene vojnike i služila ratnike. Kada su muslimani počeli da se povlače sa bojnog polja, podigla je jedno koplje i mahala prema njihovim licima, govoreći: ’Zar ćete ostaviti Poslanika, a.s. samog !?’

Kada je čula da je njen brat, Hamza bin Abdul-Muttalib ubijen sa leđa i razmrcvaren nakon smrti, ostala je strpljiva i pouzdana. ‘Allahu ćemo se svi vratiti’, je bio njen jedini komentar. Tada je uputila Allahu dovu da mu oprosti grijehe.

Ima još jednu herojsku akciju u svojoj povijesti a to je u bici na Hendeku. Tada je jedan Jevrejin pokušao da se približi ženskom kampu. Za njih je bi zadužen čuvar Hassan ibni Thabit, Allah mu se smilovao. Gledajući toga Jevrejina kako kruži oko kvarta, Safijja se odjednom obrati Hassanu riječima: ’Smatram da tog čovjeka, jer nam može donijeti nesreću, trebaš ubiti!’ Hassan je odgovorio: ’Allah ti oprostio, ja ne mogu to učiniti.’

Ona je nakon toga ipak odlučila da se riješi toga špijuna. Obukla se, podigla veliko koplje i izašla iz kvarta. Iznenada ga je udarila u potiljak glave nekoliko puta i on je umro. Zatim se vratila nazad zadovoljna smaknućem špijuna koji je kružio oko ženskog kvarta i tako zaštitila žene.

Učestvovala je u bici na Khajberu tako što je hrabrila muslimansku armiju i njegovala ranjenike. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pohvalio njihov trud i dodijelio im dio ratnog plijena.

Činjenica je, da je Safijja, radijallahu anha, živjela životom punim požrtvovanja i uspjeha, sve dok nije umrla u eri vladavine khalife, Omera ibnul-Khattaba, Allah mu se smilovao. Imala je tada oko sedamdeset godina. Allah joj se smilovao i uveo je u džennet!

preuzeto sa: muslimanka.net

Islam, kao religija koja, za razliku od kršćanstva, odbija pripisivanje spolne pripadnosti Bogu i koja nikad nije propagirala postavljanje muškog duhovnika na mjesto posrednika između stvorenja i Stvoritelja, započinje svoj život sa ubijeđenjem da,pošto su muškarac i žena već prirodno predodređeni za uloge upotpunjavanja a ne sličnosti, onda tu nema govora o duhovnoj (intelektualnoj) nadmoći muškog roda nad ženskim. Kao rezultat ovog vjerovanja, zajednica Muslimana je bila sretna da, kako muškarcu tako i ženi, povjeri društveni položaj i zadatke isto vrijedne u očima Gospodara.

Ova činjenica samo, može da objasni zašto je bilo moguće baš u okrilju Islama da se razvije tako ogroman broj istaknutih žena učenjaka koje su velikim dijelom kroz svoje zdravo rasuđivanje i svjedočenje uspjele da razviju Islam u jednu prelijepo dizajniranu građevinu, a što očigledno nije bio slučaj među klasičnim vjerskim pravcima Zapada.

Od najranijih dana Islama žene su zauzimale prominentno mjesto u očuvanju hadisa i svojim upornim radom ga održale tokom niza stoljeća. Svaki period islamske historije je svjedočio mnogobrojne učenjakinje hadiske nauke. Njihova suradnja sa kolegama suprotnog pola je bila ispunjena obostranim poštivanjem i uvažavanjem. Biografski riječnici su zabilježili velik broj tih istaknutih žena.

Već u toku života Poslanika s.a.w.s., mnoge žene ne samo da su bile primjerom u razvoju velikog broja hadisa, nego su bile i njihovi direktni prenosioci od Poslanika s.a.w.s. na druge sestre i braću u vjeri.

Nakon Poslanikove s.a.w.s. smrti, mnoge ashabijke (žene koje su bile svjedoci Poslanikove misije i povjerovale u Objavu) a posebno njegove supruge (majke svih pravovjernih) vazile su za čuvare islamskog znanja kod kojih su ashabi (muškarci koji su bili svjedoci Poslanikove misije i povjerovali u Objavu) dolazili da traže instrukciju u pogledu niza pitanja. Imena kao što su Hafsa, Umm Habiba, Maymuna, Umm Salama i A’iša su među najistaknutijim u prenošenju hadisa , te shodno tome svima onima koji su se već upoznali s jednim dijelom hadiske literature su vrlo poznata. Naročito za A’išu se zna da je jedna među važnijim ličnostima kroz cijelu historiju hadisa – mora se naglasiti da ona nije bila samo prenosioc hadisa nego neko ko ih je najpažljivije tumačio.

U periodu generacije onih koji su slijedili nakon njih, žene su također držale važnu poziciju u prenošenju i čuvanju kvalitetne hadiske literature.

Hafsa, kćerka od Ibn Sirina , Umm al-Darda mlađa (umrla 81/700), i ‘Amra,kćerka Abd al-Rahmana su samo neka od ključnih imena tog perioda.

Iyas ibn Mu’awiya je vidio u Umm al-Dardi jaku poznavateljicu hadisa i sudiju neponovljivih sposobnosti i vrijednosti, te ju je postavio iznad svih učenjaka hadisa tog vremena među kojima su bila i veoma poznata imena kao što je Hassan al-Basri i Ibn Sirin .  ‘Amra se smatrala velikim autoritetom u pogledu prenesenih hadisa od A’iše r.a. Među njenim studentima je bio i poznati medinski sudac Abu Bakr ibn Hazm kojem je naredba došla od khalife Umara ibn Abd al-Aziza da zapise sve hadise za koje zna da su preneseni ‘Amrinim ovlaštenjem.

Nakon njih dvije moramo spomenuti i druge učenjakinje koje su zasijale u historiji hadisa prenoseći svoje znanje javno široj publici, a one su :

· ‘Abida al-Madaniyya

· ‘Abda bin Bishr

· Umm Umar al-Thaqafiyya

· Zaynab unuka od Ali ibn Abd Allah ibn Abbas

· Nafisa bint al-Hassan ibn Ziyad

· Khadija Umm Muhammad

· ‘Abda bint Abd al-Rahman, i mnoge druge.

Ove pravovjerne žene su poticale iz najrazličitijih porodica i sredina što služi kao činjenica da su one svoje zasluge kroz islamsku naobrazbu stekle čistim trudom i radom, a nikako društvenom klasom iz koje potiču, niti spolnom pripadnošću. Na primjer, ‘Abida, koja je počela život kao ropkinja kod Muhammada ibn Yazida, učila je hadise od medinskih učitelja da bi je na kraju oslobodio robstva poznati španski muhaddis, Habib Dahhun, koji je bio zadivljen njenim znanjem o hadiskoj literaturi. Odlučio je da je oženi i vratio se sa njom nazad u Andaluziju. Za nju je rečeno da je spomenula deset hiljada hadisa opozivajući se na autoritet medinskih muhaddisa.

Zaynab bint Sulayman (umrla 142/759), za razliku od prethodne alime, je bila princeza po rođenju. Njen otac, budući da je bio rođak od al-Saffahe osnivača dinastije Abbasida, postavljen je na položaj guvernera Basre, Omana i Bahrayna za vrijeme khalife al-Mansura. Zaynab je sticala najbolje obrazovanje iz polja hadiske literature kojom je ubrzo potpuno ovladala i postigla reputaciju najistaknutije muhaddise tog vremena . Njeno znanje o hadiskoj literaturi je prevazilazilo ne samo mnoge učene žene tog vremena nego su se i mnogi muškarci računali njenim studentima.

Pozitivna suradnja među cijenjenim sestrama i braćom na putu razvijanja što jačih temelja hadiske nauke nastavila se tokom perioda kad su najveće antologije hadisa bile sakupljane. Kroz jedan studiozni pregled tih spisa postaje očito da su se svi važniji sakupljači hadisa iz najranijeg perioda oslanjali na autoritet mnogih žena – shuyukh (šejhovi): svaka veća kolekcija davala je imena mnogih žena kao neposrednih autoriteta samog sakupljača. Neposredno nakon završenog posla oko prikupljanja hadisa u zasebne zbirke, žene, koje su već bile ovladale istim, su preuzimale obavezu da poduče mnogobrojne razrede studenata hadiskoj literaturi i da im izdaju zaslužene iđaze ( diplome).

U četvrtom stoljeću nalazimo:

Fatimu bint Abd al-Rahman (umrla 312/924 ), poznatu kao ‘Sufija’ zbog njene velike pobožnosti;

Fatima ( unuka Abu Davuda, poznat po zbirci hadisa pod imenom Sunen );

Amat al-Wahid (umrla 377/987), kćerka istaknutog pravnika al-Muhamili;

Umm al-Fath Amat as-Salam (umrla 390/990 ), kćerka sudije Abu Bakr Ahmeda (umro 350/961);

Jumua bint Ahmad i mnoge druge cijenjene sestre čije su učionice bile uvijek ispunjene publikom punom poštovanja spram njihovim znanjem.

Javna predavanja cijenjenih sestara muhaddisa o hadiskoj literaturi bila su održavana i tokom sljedeća dva stoljeća po hidžretskom kalendaru (5.-6.stoljeće).

Fatima bint al-Hassan ibn Ali ibn al-Daqqaq al-Qushayri ne samo da je bila poznata po njenoj pobožnosti i kaligrafijskim sposobnostima, već i po njenom poznavanju hadisa, a posebno treba naglasiti kvalitet isneda (lanac prenosioca hadisa) koje je ona posjedovala u svojoj memoriji. Još više se isticala :

Karima al-Marwaziyya (umrla 463/1070) koju su smatrali alimi njenog vremena najboljim autoritetom u pogledu Sahih zbirke od Bukharija.

Abu Dharr of Herat, jedan od vodećih alima tog vremena, pridavao je toliku važnost njenom ovlaštenju u pogledu tačnosti hadisa da je težio savjetovati svoje studente, ukoliko žele da uče Sahih zbirku, da se jedino mogu obratiti kod Karime al-Marwaziyye, zbog perfekcije njene naobrazbe. Na taj način ona predstavlja centralnu tačku u prenošenju temeljnih izvora Islama.

Naime, Goldziher piše o njoj sljedeće “njeno ime se pojavljuje sa neobičnom učestalošću iđaza (diploma) vezanih za predavanja o sadržaju ove knjige (Sahih Bukhari).” Među njenim učenicima bili su al-Khatib al-Baghdadi i al-Humaydi ( 428/1036 – 488/1095 ).

Pored Karime bilo je još bezbroj drugih cijenjenih sestara muhaddisa koje su zauzimale eminentna mjesta u historiji prenošenja hadisa iz Sahih Bukhari zbirke.

Među njima bi se posebno trebale spomenuti:

Fatima bint Muhammad (umrla 539/1144 ) ;

Shuhda zvana ” Pisac” ( umrla 574/1178) ;

te Sitt al-Wuzara bint Umar ( umrla 716/1316) .

Fatima je prenosila zbirku Sahiha po ovlaštenju velikog i poznatog muhaddisa Said al-Ayyar ; stručnjaci – muhaddisi tog vremena dodijelili su joj naziv Musnida Isfahan ( autoritet za hadis iz Isfahana ).

Shuhda je bila poznati kaligrafa i muhaddisa od velikog ugleda; biografi su je opisali kao “Kaligrafu”, kao muhaddisu velikog autoriteta i kao ponos ženskog svijeta. Njen pradjed je bio trgovac bezvrijednom robom, otuda je i stekao nadimak al-Ibri. Ali njen otac, Abu Nasr (umro 506/1112) je stekao naklonost ka hadisima i postigao da ih savlada pod nadzorom stručnjaka te iste oblasti.

Kao iskreni sljedbenik Sunneta osjećao se obaveznim da svojoj kćerci da zdravo akademsko obrazovanje i da joj osigura učitelje na daleko poznate po stručnosti u hadiskoj literaturi.

Udala se za Ali ibn Muhammada, koji je bio među važnijim ličnostima tog vremena sa otvorenim interesovanjem za književnost a kasnije postaje desna ruka khalife al-Muqtadija i osnivač jednog koledža. Njegova žena, doduše, je bila više poznata; stiče zvanje hadiskog učenjaka i zabilježena je po kvaliteti ‘isneda’ (lanac prenosioca hadisa) . Njena predavanja na temu Sahih Bukhari , uključujući i sve druge veće zbirke, su bila krcata studentima; a na račun njenog ugleda i zvanja u oblasti hadisa dešavalo se čak da je bilo i onih koji su lažno izjavljivali da su njeni studenti samo u cilju da bi privukli pažnju na sebe i stekli povjerenje u društvu.

Tako reći, jednako poznata po stručnosti za Sahih Bukhari je bila i :Sitt al-Wuzara, koja, pored što je potpuno ovladala Islamskim zakonodavstvom, imala je i zvanje “musnide tog vremena” ( autoriteta u oblasti hadisa ).

Držala je predavanja o Sahih i o mnogim drugim zbirkama u Damasku i Egiptu. Predavanja na temu Sahih jednako je davala i sestra Umm al-Khayr Amat al-Khaliq (811/1408 – 911/1505) koja je vazila za posljednjeg velikog muhaddisa iz Hijaza. Pored njih, tu se nalazi još jedan autoritet za Bukharijevu zbirku, a to je A’iša bint Abd al-Hadi.

Osim do sada spomenutih učenjakinja čija specijalizacija je bila na polju velike zbirke hadisa Sahih Bukhari bilo je i onih koje su bile eksperti za druge veće zbirke.

Umm al-Khayr Fatima bint Ali (umrla 532/1137), i Fatima al-Shahrazuriyya su predavale Sahih zbirku od Muslima.

Fatima al-Jawzdaniyya (umrla 524/1129) je kroz predavanja svojim studentima prenijela, pored ostalog, i znanje o tri velike zbirke hadisa od al-Tabarani pod nazivom Mu’jam.

Zaynab od Harrana (umrla 68/1289) je privlačila mase studenata svojim predavanjima na kojima ih je podučavala najpoznatijoj zbirci hadisa zvanoj Musnad od Ahmada ibn Hanbala.

Juwayriya bint Umar (umrla 783/1381) i Zaynab bint Ahmad ibn Umar (umrla 722/1322) su putujući od zemlje do zemlje, gonjene velikom ljubavlju spram hadiskom znanju, boravile između ostalih zemalja u Egiptu i u Medini gdje su održale predavanja o zbirkama od ad-Darimija i od Abda ibn Humayda; a govori se i tome da su studenti putovali iz najudaljenijih mjesta samo da bi prisustvovali tim predavanjima.

Zaynab bint Ahmad (umrla 740/1339), inače poznata kao Bint al-Kamal, je stekla svojim trudom i znanjem “brdo” diploma; držala je predavanja o Musnadu od Abu Hanife, zatim o Shamailu od Al-Tirmidhija , te naposljetku i o Sharh Ma’ani al-Athar od Al-Tahawija na kojem je radila zajedno sa još jednom muhaddisom Ajibom bin Abu Bakr (umrla 740/1339). “Za ovu posljednju se zna”, kaže Goldziher,” da je njenim ovlaštenjem izgrađena autentičnost Gotha codexa . . . u istom lancu (isnadu) se pojavljuje velik broj učenih žena koje su bile okupirane tim radom. Veliki putopisac Ibn Battuta je tokom njegovog boravka u Damasku učio hadise od Ajibe kao i od mnogih drugih učenjakinja. Poznati historičar iz Damaska, Ibn Asakir, je pričao da je hadisko znanje učio od 1200 muškaraca i od 80 žena, a iđazu o savladanoj Muwatti od Imama Malika je stekao od Zaynab bint Abd al-Rahman.

Jalal al-Din al-Suyuti je učio Risalu od Imama Shafije kod Hajar bint Muhammad. Afif al-Din Junayd, poznati muhaddis devetog stoljeća po hidžri, čitao je Sunan od al-Darimija sa Fatimom bint Ahmad ibn Qasim.

Među ostalim istaknutim muhaddisima tog vremena bila je i Zaynab bint Sha’ri ( 524/1129 – 615/1218). Naizmjenično je bila i student i predavač hadiskog znanja. Njeni studenti su kasnije bili od velikog ugleda, uključujući i Ibn Khallikana, autora dobro poznatog biografskog rječnika Wafayat al-Ayan. Druga, koju biografi spominju kao najveći autoritet za hadis u Siriji, je bila Karima Sirijka ( umrla 641/1218). Držala je predavanja o raznim zbirkama hadisa po ovlaštenju mnogobrojne poznate uleme. Ibn Hajar , u njegovom djelu al-Durar al-Karima, daje kratke biografske podatke o 170 prominentnih žena osmog stoljeća, od kojih su mnoge bile hadiske učenjakinje i od kojih je i on sam učio.

Neke od tih žena su bile priznate najboljim hadiskim autoritetima tog vremena. Na primjer, Juwayriya bint Ahmad, o kojoj je već ranije bilo govora, je sticala hadisko znanje podjednako od muških kao i od ženskih učenjaka da bi naposljetku i sama postala predavač na najvećim koledžima tog vremena dajući lekcije o islamskim disciplinama.

“Nekoliko mojih učitelja,’ kaze Ibn Hajar,’ a i mnogi moji savremenici, su prisustvovali njenim predavanjima.”

A’iša bin Abd al-Hadi (723-816), također spomenuta gore a koja je znatan dio vremena bila jedan od Ibn Hajarovih učitelja, se smatrala nadprosječnim muhaddisom i mnogi studenti bi kretali na duga putovanja samo s ciljem da prisustvuju njenim predavanjima i da baš od nje uče temelje vjere.

Sitt al-Arab (umrla 760/1358) je bila učitelj dobro poznatog muhaddisa

al-Iraqija (umro 742/1341) i mnogih drugih koji su se dobrim dijelom okoristili od njeno znanje.

Daqiqa bint Murshid (umrla 746/1345), koja je bila među ostalim proslavljenim učenjakinjama hadisa, stekla je svoje znanje prvenstveno od cijelog niza drugih cijenjenih sestara.

Mnogobrojne informacije o ženama, za koje se zna da su vladale hadiskom literaturom i bile istaknuti učenjaci, su nađene zabilježene u djelu Muhammada ibn Abd al-Rahmana al-Sakhawi (830-897/1427-1489) pod nazivom al-Daw al-Lami , biografski rječnik poznatih ličnosti devetog stoljeća. Sljedeći izvor je Mu’jam al-Shuyukh od Abd al-Aziza ibn Umar ibn Fahd (812-897/1427-1489), koji je sakupljen 861 AH i posvećen biografijama autorovih predavača čiji je broj iznosio više od 1,100 imena uključujući i 130 učenjakinja od kojih je imao priliku učiti . Neke od tih žena su bile proglašene najpreciznijim i najučevnijim muhaddisima njihovog vremena a to znanje su prenijele putem predavanja na sljedeću generaciju velikih učenjaka.

Umm Hani Maryam (778-871/1376-1466), na primjer, znala je cijeli Qur’an napamet još dok je bila dijete, stekla je znanje temeljnih islamskih nauka, zatim je bila podučavana drugim naukama kao što su teologija, pravo, historija i gramatika, da bi se na kraju zaputila u potragu za hadiskim izvorima tražeći ih kod najboljih muhaddisa Kaira i Mekke. Bila je, također, proslavljena njenim kaligrafijskim sposobnostima kao i perfekcijiom upotrebe Arapskog Jezika, zatim njenom prirođenom sklonošću za poeziju i svakako njenim strogim držanjem spram vjerskih odredbi i naređenja ( 13 puta obavljen hadž). Njen sin, poznati učenjak desetog stoljeća, je pokazivao najdublje poštovanje i divljenje prema njegovoj majci. Svoje staračke dane je bila posvetila vođenju intenzivnog programa za časove hadisa pri velikom kairskom koledžu, njene ‘iđaze’ su ponijeli mnogi veliki učenjaci, čak i sam Ibn Fahd je učio od nje.

Njena savremenica i zemljakinja ( Sirija), Bai Khatun (umrla 864/1459), nakon što je osigurala hadisko znanje i diplome od Abu Bakra al-Mizzi kao i od drugih poznatih muhaddisa tog vremena, usmjerila se ka prenošenju tog znanja po koledžima širom Sirije i Kaira. Za nju kažu, da joj je posao predavača donosio posebnu sreću i užitak.

A’iša bint Ibrahim (760-842 / 1358-1438), poznata po akademskim kružiocima kao Ibnat al-Sharaihi, također je učila hadisku literaturu u Damasku i Kairu

(i još negdje drugo), a sama je držala takva predavanja kojima nisu mogli odoliti ni najpozantiji učenjaci tog perioda.

Umm al-Khayr Saida od Mekke (umrla 850/1446) primala je instrukcije za hadis od bezbroj učenjaka iz različitih gradova i stekla jednako poželjan ugled njenih predavača.

Onoliko koliko se dalo sakupiti iz različitih izvora o učestvovanju žene u hadiskoj naobrazbi i inače u islamskim disciplinama, pokazalo se da je postalo znatno opadajuće na početku desetog stoljeća po hidžri. Knjige kao što su al-Nur al-Safir od al-Aydarusa, zatim Khulasat al-Akhbar od al-Muhibbija i al-Suluh al-Wabila od Muhammada ibn Abd Allah ( biografski rječnici poznatih ličnosti 10. 11. i 12. stoljeća po hidžri) sadrže jedva nekolicinu imena poznatih žena muhaddisa.

Ali, bilo bi pogrešno doći do zaključka da je taj broj oslabio ulaskom u deseto stoljeće i da su žene izgubile interes za hadisku literaturu. Mnoge ugledne učenjakinje hadisa koje su pretežno djelovale i bile poznate u devetom stoljeću, uspješno su nastavile sa njihovim radom u službi sunneta čak i u desetom stoljeću onoliko dugo koliko im je životni vijek dozvoljavao.

Asma bint Kamal al-Din (umrla 904/1498) imala je jak uticaj na sultana i njegove službenike kojima je često izdavala naredbe, a koje su oni opet uvijek prihvatali i rado izvršavali. Predavala je hadis i podučavala druge žene islamskim naukama.

A’iša bint Muhammad (umrla 906/1500), supruga poznatog sudije Muslih al-Din, predavala je hadis mnogim studentima i bila stalni profesor na koledžu Salihiyya u Damasku.

Fatima bint Yusuf od Aleppa ( 870-925 / 1465-1519) bila je poznata kao izvanredan učenjak njenog vremena.

Za Umm al-Khayr se zna da je izdala ‘idžazu’ jednom hadžiji, u Mekki, godine 938/1531.

Posljednja među ženama tog reda je bila Fatima al-Fudayliya, poznata i pod imenom al-Shaykha al-Fudayliya, bila je rođena krajem 12.stoljeća islamskog kalendara i ubrzo se pokazala izvrsnom u kaligrafiji i islamskim naukama. Posebno interesovanje je pokazala prema hadisima, pročitala je ogromne količine knjiga na tu temu, stekla više diploma od različitih učenjaka i ugled važnog muhaddisa. Pred sam kraj njenog života, nastanila se u Mekki gdje je osnovala bogatu gradsku biblioteku. U svetom gradu su je često posjećivali mnogi ugledni učenjaci da bi proširili svoje znanje i stekli njenu ‘idžazu’. Među njima se posebno treba spomenuti Shaykh Umar al-Hanafi i Shaykh Muhammad Sali. Preselila je na bolji svijet godine 1247/1831.

Kroz historiju naobrazbe žene u Islamu jasno se vidi da njen uspjeh i učestvovanje kroz akademske ustanove nije se desilo zbog njenih osobnih i egoističkih interesa ili možda zbog plemićke pripadnosti, žena je učestvovala jednako i kao učenik a i kao učitelj u svim postojećim obrazovnim institucijama zajedno sa njihovom braćom u vjeri. Potpisi na mnogim spisima su dokazi njihovog studentskog i predavačkog učešća u svakodnevnoj nastavi. Na primjer, svjedočanstva na stranicama 238-40 u rukopisu Mashikhat ma al-Tarikh od Ibn Bukharija pokazuju da su mnogobrojne žene prisustvovale redovnoj nastavi koja je sadržala 11 predavanja, a na kojima je prisustvovalo više od 500 studenata u Omerovoj džamiji u Damasku godine 687/1288. Drugo svjedočanstvo, na stranici 40, istih rukopisa, pokazuje da su mnoge studentice, čija su imena već bila pobliže označena, prisustvovale jednoj drugoj nastavi od 6 predavanja koju je držao Ibn al-Sayrafi u razredu od 200 studenata u Aleppu godine 736/1336. I još jedno svjedočanstvo, na stranici 250, nam otkriva ime poznate muhaddise Umm Abd Allah koja je držala svakodnevno pet predavanja mješovitom razredu od preko 50 studenata u Damasku godine 837/1433.

Različite zabilješke iz rukopisa Kitab al-Kifaya od al-Khatib al-Baghdadi, te zbirke disertacija na temu hadiske literature ukazuju na imena Ni’ma bin Ali, Umm Ahmad Zaynab bint al-Makki i na imena mnogih drugih učenjakinja koje su držale redovna predavanja studentima u velikim koledžima kao što su medresa Aziziya i medresa Diyaiyya nezavisno od njihove braće u vjeri (ponekad zajedno sa njima). Neka od tih predavanja posjećivao je i Ahmad, sin poznatog generala Salah al-Dina.

Iz prethodnog možemo zaključiti da je uloga žene u društvu velika i da se kao takva mora prepoznati i podržavati.

Cijenjene sestre u islamu podsjećamo da su one, i niko drugi, prvi graditelji svojih životnih standarda i vlastitog prostora djelovanja, i to kroz aktivno obrazovanje i moralno usavršavanje!

Autor: Dr. Muhammad Zubayr Siddiqi

Prevela i obradila: Aida R.

preuzeto sa: muslimanka.net

Muslimanka, željna vode iz Dženneta je bila ta koja je odabrala ipak, da pomogne muškarcu u bitkama koje su značile mnogo. Ipak i one koje su ostale kući nisu griješne ali želimo pokazati da odlaskom u borbu žena muslimanka ne čini grijeh i ima pravo shodno svojim mogućnostima i okolnostima da odluči -ići ili ne.

Sa svojom djecom one su ostajale iza bojnog polja brinući se o ranjenim borcima, donoseći im vodu, strijele i hranu, pazile konje, zadovoljavale svoje muževe, podizale moral recitirajuci borbene stihove, prepričavale slavne dane svojih prethodnika, skidale opremu sa mrtvih neprijateljskih vojnika, čuvale zarobljenike itd. Jedan poznati arapski pjesnik,’Umar bin Kulthum, ovako je posvetio stihove ženi:

‘ Iza naših redova su žene bjela lica, uvijek se bojimo za njihovu sigurnost i da ih možda neprijatelj ne zarobi. One su uzele zakletvu od svojih muževa da će im pokazati hrabrost u vojnama. One su sa nama jer će nam se brinuti o zarobljenicima, njihovim konjima i opremom. Ovo su djevojke porodice Jashm B. Bekr koja ne samo da posjeduje ljepotu nego i porodično nasljedje a i vjersko. One nas gledaju i govore nam ‘ Ako nas ne možete zaštiti, niste naši muževi.’

Islam je takođe gajio ovu tradiciju. Ni u jednom momentu dolazak islama nije pomutio položaj žene nego joj je davajući joj još veća prava prostro staze koje vode još većem uspjehu kojeg je svaka žena, željna napretka, mogla samo sanjati. Žene su, shodno tome, pratile svoje muževe dok su oni bili na Allahovom putu – Džihadu. U bici na Uhudu, kako navodi Buhari, Allah mu se smilovao, Aiša radijallahu anha je nosala kožni mjeh napunjen vodom da bi napojila ranjenike. Njoj su u ovome poslu pomagale u stopu Umm Salim i Umm Salit.

Tradicionalista Ebu Najim prenosi da u bici na Hajberu su polovina žena Medine išle iza armije koja je marširala. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem nije ništa znao o ovome a kada je saznao ljutito ih je upitao zašto su uopšte dolazile. Odgovorilie su jasno i glasno da sa sobom imaju nešto medicinskih stvari koje će im trebati kada budu previjale ranjene, da će vaditi strijele iz ranjenih itd. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem im je dozvolio da ostanu a nakon što je Hajber pao dao je i njima od ratnog plijena.

U nekoliko bitaka Umm Salim sa još nekoliko žena Ensarijki odradila je slične usluge.

Rabi, kćerka Muazova, sa drugim ženama izvršila je dužnost nošenja šehida i ranjenih sa bojnog polja Uhuda ka gradu Medini.

Umm Reqiqa je imala paviljon za ranjene gdje ih je ona prala i zavijala im rane.

Umm Zejd, Asdžija i pet drugih žena su pomagale muslimanima za vrijeme bitke na Hajberu, radeći na okretanju točkova. Sakupljale su strijele sa bojnog polja i dodavale ih ratnicima a Umm Atijja je kuhala za Ashabe čak u sedam bitaka. Taberi piše o događaju kada je korpus muslimana ležao i dok su drugi bili zaduženi da ih zakopaju žene su bile zadužene da vode brigu o ranjenima. U bitkama Agvath i Armath povezane sa bitkom na Qadisiji žene i djeca su kopale grobove za šehide. Bitka na Qadisji je opisana od strane žena koje su imale udjela ovako: ‘Kada se bitka svršila, mi (žene) zašle smo naprijed žureći u bojno polje sa nosilima i kupile ranjene muslimanske vojnike.” Ovi događaji ne samo da odslikavaju odaziv domoljuba, niti vjerski, nacionalni entuzijazam, herojstvo muslimanke nego također pokazuje detalje nekoliko dužnosti kojima su one bile zadužene i koje su savjesno i s povjerenjem ispunjavale. Ovi događaji pokazuju da je nekada u islamskoj historiji muslimanka uživala velika povjerenja muslimana pa čak i komandanata u raznim teškim i krvavim bitkama koje su izmijenile čovječanstvo. Nisu bježale od kopanja rovova niti usluga koje su jednoj armiji bile potrebne. Nekada su se čak znale uključiti i u direktnu borbu protiv neprijatelja u cilju pobjede i pomoći muslimanima što bi jednom riječju značilo – one nisu prezale šta će ih od dužnosti dopasti da bi se ne razmišljajući i same žrtvovale za ovu našu časnu vjeru uporedo sa njihovim saborcima muškarcima. Ovo vrijeme će stajati kao visoki brijeg nasoj historiji prkoseći svima onima koji žele ženu muslimanku prikazati kao onu koja ima manje prava i onu koja je islamom ponižena.

Ukoliko ispitamo bitke ranog perioda islamske historije, pronaći ćemo žene uključene u mnogim

dužnostima naveliko. U ovoj temi mi ćemo pokazati kako je nekada taj „slabiji spol krnjave pameti“ bio častan i visoko poštovan od njihovih muških članova društva. Zapitajmo se da li smo i blizu društva u kojemu su muškarci bili pažljiviji i ispravnim shvatanjem islama pružali ruke muslimankama kako bi zajedno gradili jako islamsko društvo. Majka Enesa ibni Malika (Poslanikovog sluge) Umm Salim, obično bi pratila Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na bojnom polju.

Kada je Talib ibn ‘Umejr prihvatio islam i obavijestio njegovu majku o tome, ona je rekla:” Opredijelio si se za čovjeka koji to najviše zaslužuje. Kada bih ja imala i snagu i sposobnost muškarca ja bih ga čuvala i borila se za njega.”

U bici na Hendeku gdje se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi drugovi borio protiv Jevreja kada je Benu Kurejza uspio doseći do mjesta gdje su muslimanke i njihova djeca bile ukopane u zaklonu. Tu na tome mjestu nije bilo muslimanskih vojnika da ih zaštiti od plemena Benu Qurejze. Jedan se Jevrej tako približio da su se one pobojale da bi on mogao reći o njima u njegovom plemenu koje bi sigurno izvršilo napad. Safija, radijallahu anha, tetka Poslanikova a majka Zubejrova je zatražila od Hasana ibni Sabita da ga ubije. Vidjevši njegova predomišljanja Safija lično se pobrinula i ubila ga. Ovo je bila prva herojska akcija kaže historičar Ibn Athir, koju je izvela muslimanka.

Jedan primjer snage islama koja se demonstrirala u ženskom biću jeste Nusejba bint Ka’b koja je živjela u Medini. Bila je ensarijka i poznata još kao Nusejba Džerrahi. Imala je dva sina Amara i Abdullah. Njeno ime prvi put se pojavljuje na Bej’at ul Aqaba. Nusejba je zajedno sa svojim sinom Amarom učestvovala u bici na na Uhudu. Od nje se prenosi da je rekla: ” Dok smo se borili ugledala sam moga sina bježi. Zaustavljajući ga rekla sam, ‘Dijete moje! Zašto bježiš? Od koga bježiš? Od Allahova Poslanika?“ Tako je pratila šta se dešava dok nije primijetila da se neprijatelji okupljaju oko Poslanika. Brzo se probila do njega sa svojim sinom i pomogla u odbijanju neprijatelja. Njen sin Amare tu je poginuo, a ona je hitro uzela sablju i ubila njegovog ubicu. Poslanik, s.a.v.s. joj je tada rekao: „Dobar cin Nusejba! Neka je Allahov bereket na tebe!“ U bici na Jemami ona je izgubila ruku.

Umm Amara je bila zabilježena po vođstvu žena. Prije Hidžre još dok su muslimani Medine preuzeli tajno da pomognu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da mu pomognu protiv Qurejšija i da šire novu vjeru Umm Amara se tu pojavljuje kao ona koja je organizovala prvu grupu.Ovaj događaj je u islamskoj historiji poznatiji pod nazivom Bej’at Aqaba. Šeste godine nakon Hidžre kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odlučio da posjeti Mekku u cilju hodočašća tražio je dozvolu Qurejšija da uđe u grad. Hazreti Omer, radijallahu anhu, je otišao u Mekku kao izaslanik muslimana. Pričalo se okolo da su ga Kurejšije ubile. Ljuti zbog vijesti ashabi su se zakleli Poslaniku da će se boriti do smrti. Ovaj događaj je poznat u historiji kao Bej’at Rizvan. Umm Amara se takođe zaklela. Ponovo, u bici na Uhudu pratila je svoga muža u boju i kada je nered zavladao muslimanskim redovima i kada su šanse za pobjedu bile razorene i kada su neprijatelji prijetili tijelu Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i dok su pobožni ashabi štitili Poslanika vjerno ginući, ova herojska žena također sa sabljom u ruci pokušavala je da vrati neprijatelje nazad. Toga dana zadobila je nekoliko rana na svome tijelu. Njena hrabrost i podsticaj su se također demonstrirali i u drugim bitkama.

Za vrijeme halife Ebu Bekra es Siddiqa, radijallahu anhu, Musejlema Kezzab se iskazivao kao poslanik ali su ga muslimani ubili u krvavoj bitci na Jemami. Ovdje ponovo Umm Amara se borila gdje je bila teško ranjena zadobivajući dvanaest rana na tijelu toga dana.

Za vrijeme Omera, radijallahu anhu, islam je imao da se suoči sa dvije velike sile toga doba, Rimljanima i Perzijancma prije nego se proširi dalje od Arapskog Poluaostrva. Žestoka bitka koja se desila na Jermuku u kojoj su Rimljani bili poraženi i bitka na Qadisiji koja se vodila sa Perzijancima koje je također muslimanima donijela pobjedu bile su prekretnice u historiji islama. Islam se nakon ovih bitki proširio daleko. Ove dvije bitke su pune slavnih primjera žena muslimanki koje su obogatile svoju biografiju herojskim neustrašivim djelima. Za pobjedu u ovim bitkama zaslužne su naveliko i sahabijke kojima njihovi saborci asabi nisu iz poštovanja nikada rekli da su one krnjave pameti ili slične savremene izjave definišući pojedine savremene muslimane daleko od tradicije selefa i prvih generacija islama.

Ovi događaji su dokazali hrabrost i sposobnost žene u islamu kao i spoznaju tadašnjih muškaraca o korisnom značaju žene u društvu.

Četrnaestog Muharrema borbene snage muslimana i Perzijanaca susrele su se na Qadisiji. Perzijanski redovi brojali su 100.000 vojnika dok su muslimani imali nešto preko 30.000 vojnika. U ovoj bici mnogo hiljada muslimanskih boraca je poginulo i bilo ranjeno. Žene i djeca su kopali grobove a žene su ranjene sklanjale sa bojnog polja i njegovale ih.

Intenzitet entuzijazma muslimanki na bojnom polju Qadisije najbolje može biti odmjeren u ovim riječima koje je izrekla muslimanka plemena Nakha njenim sinovima:” Dragi sinovi! Prihvatili ste islam i niste se okrenuli protiv njega. Učinili ste Hidzru i niste se pokajali. Vaša domovina vam nije odgovarala niti vam je manjkavost pobijedila. Sada ste postavili vašu staru majku pred Perzijance. Tako mi Boga, vi ste sinovi od jednoga oca kao što ste sinovi od jedne majke. Nikada nisam bila neiskrena prema vašem ocu niti grdila vašega amidžu! Ostanite i borite se herojski do kraja!”

Sinovi su napali neprijatelja zajedno i borili se galantno. Kada su joj se izgubili iz vida, stara majka je podigla ruke i činila dove moleći Allaha da joj ih spasi. Na kraju bitke hrabri sinovi su joj se vratili bezbjedno i položili zajednički plijen pred njihovu majku.

Poznata arapska pjesnikinja, Hansa, također je prisustvovala u bici na Qadisiji sa njena četiri sina. U raličitim dijelovima noći kada su vojnici razgovarali o sutrašnjem sudbonosnom danu, ova pjesnikinja muslimanka je ovako hrabrila svoje sinove:” Dragi sinovi! Prihvatili ste islam svojom voljom a također ste učinili Hidzru. Tako mi Jedinstva Allahova vi ste djeca jednoga sina kao i jedne majke. Uvijek sam bila pokorna vašem ocu i uvijek poštovala vašega amidžu a nisam nikada okrnjila vašu genealogiju. Potpuno dobro znate kako je sveto boriti se protiv neprijatelja Allahovih a za muslimane. Dozvolite mi da vam još jednom kažem da je onaj svijet bolji od ovoga. Allah je rekao:” O muslimani budite strpljivi i bojte se Boga da biste uspjeli.” Kada se probudite sljedećeg jutra idite i borite se protiv neprijatelja sa svim vašim sposobnostima moleći Allaha da vam pomogne. Kada vidite da bitka uzima maha i užasni plam vas okružuje sa svih strana bacite se u najdublji dio bitke. A kada ugledate snage obasute vatrom usklika krenite naprijed pema komandantu armije. Neka vam Allah podari plijen na ovome svijetu a ponos u džennetu.”

Taberi piše da su sinovi prve žene izašli pobjedonosno iz bitke noseći plijen. Ibn Athir navodi da su sinovi druge hrabro se borili i sva četvorica preselili na bolji svijet. Sljedećeg jutra desila se bitka i četiri sina su otisla naprijed da se bore protiv neprijatelja. Kada je Hansa čula da su joj sinovi poginuli zahvalila je Allahu koji ju je počastio ubistvom njenih sinova na Njegovom putu. Omer radijallahu anhu joj je odredio mjesečnu stipendiju od 800 dinara, plaće njenih sinova sve dok je bila živa.

Nakon bitke na Hira u kojoj su muslimani bili nadjačani od Perzijanaca, još jedna strašna bitka desila se na Buwaib a prije bitke na Qadisiji. Muslimani su zarobili mnogo dobra od Perzijanaca. Žene su ostavili daleko iza bojnog polja gdje su one kuhale hranu. Muthana, komandant armije poslao je izaslanika da ode obavijestiti žene. Kako je ovaj mali odred galopirao prema poziciji žena pomislile su da se neprijatelji približavaju radi pokolja nad njima. Nisu imale oružja niti opreme da im se suprotstave ali su se pripremile na otpor sa kamenicama i šatorskim stapovima. ‘Amr ibni ‘Abdul Mesih komandant odreda uzviknuo im je da su islamske snage osvojile pobjedu i donijele im provizije iste. 16

Žene su izvele jos taktičnije akcije u bici Maisan. Muslimani su susreli stanovnike Maisana na obalama Tigrisa. Mugira, komandant muslimanske armije ostavio je žene daleko iza. Dvije vojske su se borile kada je iznenada Ardah, kžerka Harisa i unuka Kaldah, psihologa Arabije, skočila da pomogne sa njenim prijateljicama muslimanima na ovoj prekretnici. Napravila je dugu zastavu od svoga ogrtača a ostale žene su napravile slične zastave od svojih odijela. I dok su se ove dvije vojske borile žestoko na obrisima su se pojavili redovi u kojima su se vijorile zastave marširajuci prema bojnom polju. Neprijatelji su pomislili da nove friške snage muslimanskih vojnika pristižu u pomoć što je uzrokovalo pad morala u njihovim redovima i pomoglo u njihovom porazu. 17

Za vrijeme Ebu Bekra radijallahu anhu muslimani su izveli prvi pohod na Damask u 13. godini po Hidžri. Sirija pada pod opsadu muslimanske vojske kada im je iznenada došla vijest da su se Rimljani približili i nalaze se na Adžnadejnu. Vijesti su stigle da ih je bilo 90.000. Ebu Ubejda i Halid ibni Velid koji se vratio u Damask nakon Iraka odlučili su da skoncentrišu svu islamsku vojsku na jedno mjesto. Ove snage brojale su 24.000 vojnika. Prema historičarima svi komandanti su okrenuli svoje snage prema Adžnadajnu.

Ebu Ubejda i Halid ibni Velid takodje su napustili opsadu Sirije i zaputili se prema Adznadajn. Halid je uzeo armiju i otisao naprijed. Ebu Ubejda je slijedio iza sa manjim snagama sortirajući žene, djecu i prtljagu pozadi.

Sirijci vidjevši ovo osjetiše priliku da napadnu marširajcu armiju u leđa. S time odred poslat od Rimskog Imperatora kao ispomoć Damasku, napao je prednji dio marširajuce kolone. Muslimani su bili totalno iznenađeni ali su uspjeli sačuvati držanje. Ovo je za njih bila smrtna klopka u kojoj su ipak ostali hladni i pribrani. Dok su oni tako bili zabrinuti i zauzeti napadom na njih, Sirijci su napali žene sa zada.

Žene su se zgledale dok je Hawla kćer Azdara progovorila ponosno: ”Sestre! Slažete li se da ponizite visokomoralne suknje pred stanovnicima Sirije!? Bolje nam je da umremo nego da se predamo ovome poniženju!” Ovih nekoliko riječi povratile su osjećaje i ponos arapske žene muslimanke i podižući štapove šatora u svojim rukama odlučile su da ostanu hrabre. Živjeti časno ili umrijeti pitanje je bilo tada. Njihov lider je bila Hawla kćer Azdara a iza nje su redove punile kćerka Atba-ova Umm Abban, Afira bint Afara i Salmah bint Nu’man i mnoge druge. Muškarci Damaska ostali su zapanjeni kad su muslimanke ubile oko trideset vojnika. Muslimani su do tada uspjeli odbiti neprijateljske Rimljane i došli su u ispomoć svojim sestrama. Sirijska vojska se povukla nakon neuspjelog napada sa leđa zahvaljujući ovim hrabrim lavicama islama a muslimanska vojska je nastavila marš prema Adžnadajnu.

Čak su i nemuslimanski historičari među kojima i Gibon zabilježili ovaj događaj u historiji islama. Nakon pozdravljanja herojstva, visoko odgovornih sposobnosti i morala muslimanske žene zapisuje kako su one učestvovale u svetim ratovima, izvršavale poslove sa velikim uspjehom i uvijek se borile za islam i čednost kada je to bilo potrebno. 18

Bitka na Jermuku je bila prva organizirana bitka muslimana. Brojali su 40.000 vojnika ali su svi bili iskusni i okaljeni veterani arapskog poluostrva. Rimljana je bilo više od 200.000 u broju i zamislili su da će uništiti muslimane u jednom pokretu. Kršćani su brojali 4 vojnika na jednog muslimanskog vojnika. Ciklon rimljanskih snaga zašao je i jako potresao muslimanske redove. Desno krilo se raspršilo do ženskog dijela smještaja. Velika je panika vladala muslimanskim redovima dok se i samo lijevo krilo borilo sa svojim uslovima teškog udara neprijatelja. Žene muslimanke su izašle iz šatora vani i trčale do prednjih linija i pogađale duboko u srce muslimanske vojnike svojim elokventnim stihovima. U ovome su bile uspješne i muslimanski vojnici su još jednom shvatili i primijenili stih živjeti časno ili umrijeti. Žene Qurejšijke izašle su naprijed sa sabljama u rukama sve dok nisu stigle do svoje braće na prednjici. Džuvejrija, Muawijina sestra imala je elitu sestara i bila je ranjena. Hawla, sestra Darar ibni Azdara osramotila je muslimanske vojnike uzvikujući ovaj stih: ”Oh vi! Dezerteri od časnih žena, postanite cilj strijele i smrti!”

Historičar Taberi navodi posebnu pažnju na Umm Hakim bint Haris u ovoj bitci.  Ibn Athir kaže da je Esma bint Jezid sama ubila devet rimskih vojnika.

Waqidi navodi imena nekih žena koje su se hrabro i žestoko borile u bici na Jermuku: Esma bint Ebu Bekr; supruga Abadah ibni Samat; Hawla, kći Talaba; Kaub, kći Malika; Salmah, kći Hasima;Naam, kći Qanasa; Afira kći Afara.

Nakon bitke na Jermuku muslimanska vojska još jednom je bila na putu da se bori protiv Rimljana. To se zbilo na Merdžu –s Safar blizu Damaska. Halid ibni Sa’id bio se tak oženio kćerkom Harisa Umm Hakim i tako je on pozvao muslimane na jelo. Šator Umm Hakim je bio postavljen blizu mosta koji se i danas zove Most Umm Hakim. Jelo još nije bilo gotovo kada su rimske snage izvele prepad. Muslimani su se iznenada spremili i uspjeli povratiti neprijateljski napad. Umm Hakim (mlada u bijelom) se također na dan njene svadbe herojski borila i ubila sedam rimskih vojnika.

U bici Džemel Aiša radijallahu anha je pogriješila vojnika i počela se boriti protiv Alije r.a. što nam i te kako pokazuje snagu, sposobnost i dostignuća žene muslimanke sestre slavnih mudžahida prošlosti koji im nikada nisu rekli da su im pameti krnjave nego o tome nisu smjeli ni razmišljati zbog rada i uticaja kojeg je muslimanka ostavljala oko sebe.

Pogledamo li u zapis Waqidija vidjet ćemo da je muslimanka igrala važnu ulogu u osvajanju Sirije, posebno Umm Hakim, Hind, Hawla, Umm Kesir,  Asma , Umm Aban, Umm Ammara, Hawla, Lubna i Afira a povremeno su dostizale tako velike poze u ratovanju koje čak ni muškarci nisu mogli doseći. Atba ibni Gazvan je bio komandant izabran lično od strane Omera r.a. a Azdah, kćerka Harisa i unuka Kaldah-a, fizicara Arabije je bila njegova žena. Atba se jednom suočio sa odbijanjem stanovnika Medinetul Farat dok je njegova žena hrabrila vojnike svojim govorom.

Za vrijeme invazije Damaska, gdje je Abban ibni Sabit bio ubijen od strane Tuma, guverner Damaska, njegova supruga Umm Abban bint Atba spremila se sa svim oružjem njenoga ubijenog muža da mu se osveti. Borila se herojski sa neprijateljima dugo. Jedan od glavešina je nosio zlatni križ u ruci. Umm Abban vična streljaštvu nanišanila je ponosno i izbila mu iz ruke taj krst koji je pao na zemlju među noge muslimana. Kršćani nisu to mogli tolerisati pa su žurili da podignu krst ali ko god je htio da ga podigne bivao je pogođen strijelom Umm Abban. Tuma, ubica njenoga muža je pokušao da podigne krst ali jedna od strijela Umm Abban mu se zabila u oko. Umm Abban je recitirala sljedeće stihove: ”Umm Abban! Osvetila si se i odradila neobičnu invaziju na njih. Rimljani su u agoniji zbog tvojih strijela.”

Najsmrtonosnija bitka desila se u Jawmu at Tawir gdje su još jednom muslimanske žene pokazale veličanstenu hrabrost. Muslimanski vojnici bi dobro bili potučeni da im nisu njihove sestre dodavale strijele i stajale uz njih rame uz rame protiv Rimljana. Hawla, Hind, Umm Hakim i mnogo drugih žena Qurejšijki izbacile su iz sebe paniku i borile se velikom hrabrošću. Esma bint Ebu Bekr, uvijek se borila sa svojim mužem na leđima konja. U bici Siffin veliki broj muslimanki bile su u centru Alijevog radijallahu anhu bojnog polja. Borile su se i jačale su moral umornih vojnika sa svojim elokventnim govorom. Zarq, Akrasha i Umm Kesir učinile su tako duhovite stihove da su povratile entuzijazam cijelom odjeljenju armije.

Devedesete godine nakon Hidzre za vrijeme hilafeta Waliq ibni Abdul Malika, muslimani pod vođstvom Qutejbe su izveli ekspedicijski pohod na Buharu. Pleme Azd se ponudilo da napadne Turke što im je odobreno ali nakon jakog otpora Turaka oni su uzmaknuli. Ovdje su muslimanke ponovo odigrale važnu ulogu i tukle su konje povraćenih vojnika tjerajući ih ponovo u bojno polje. Njihova braća su se zbog njih ponovo vratila u boj. Vidimo u svim ovim borbama da su muslimanke veoma mnogo zaslužne za širenje islama i nove civilizacije bez kojih bi braća nesumice imala mnogo teže ostvarive pobjede. Ona je uvijek stajala rame uz rame i čitajući sve ove činjenice o njoj teško je ne shvatiti da je ona bila veoma važna karika u napredovanju i samih muškaraca. Teško je a ne pomisliti da ona nije bila sposobna izaći i uzati sablju u ruku suocivsi se sa jakim nevjernickim vojnicima. Sta reci za danasnji jos laksi nacin ratovanja gdje se vojnici ‘prebacuju’ mecima iza brda? Jednoj sahabijki bi ovo možda izgledalo samo kao igrarija a kako li sada to izgleda jednoj današnjoj muslimanki? O muškarcima da i ne govorim, čast izuzecima ali ne bi bilo ispravno porediti mnoge današnje muškarce sa mnogim ovakvim svijetlim hrabrim primjerima žena mudžahida u ranom periodu islamske historije. Šta reći s tim o pokušajima da se ovi primjeri sakriju i žena muslimanka prikaze kao ona koja samo rađa djecu i kuha pite i nosa krnjavu pamet? A Allah nas i te kako prati i On nam je Sudac i Svjedok. Idemo sa Allahovim odobrenjem dalje upoznavajući se sa još ovakvih primjera veličanstvene muslimanke koja je nama, kasnijim generacijama, odaslala znak i podsticaj kao i onim borcima koje je hrabrila savremena žena muslimanka također može doseći njen stupanj ukoliko to uz istinski iman nastoji i želi.

Žene muslimanke u svim ovim bitkama naravno da nisu bile izostavljene iz svih teškoća koje takvima slijede već su znale podnostiti mnogo patnji u cilju pobjede i pomoći. Kada je Usama, muslimanski vođa otišao da se sretne sa Krstašima njegova majka i sestra su bile sa njim. Pomogle su Usami u njegovoj borbi protiv Krstaša i u nošenju oružja.

O tome koliko i sami muškarci muslimani nisu smatrali žene nižim od sebe govori nam slučaj koji se desio nakon ubistva Walida ibni Tareef, haridžije u vrijeme vladavine halife Haruna er Rešida koji je podigao zastavu otpora u mjestu Khabur i Nasibian. Njegova sestra Fara je nakon što je čula da joj je brat poginuo izažla ljuta i uzevši oružje htjela da ga osveti. Lično joj je na mejdan izašao Yazid Shaibani posjekao joj konja i ona je pala. Savjetovao joj je da ide kući sto je ona i učinila. Abu ‘Ali Yali govori o njoj u njegovim Amali. Ona je tada plačući spjevala stihove njenome bratu na arapskom jeziku koji su odslikavali njenu inteligentnost. Ibn Khalikan kaže da je njena sposobnost ravna sposobnostima Hanse. Ibn Athir je naziva Laili dok je Ibn Haldun spomenuo njen događaj ali nije naveo njeno ime. Vjerski entuzijazam muslimanskih majki nije ostao u njihovim grudima već se tako jako ispoljio vani ostavljajući jake obrise mnogim generacijama poslije. Njihova djeca su ih pratila u stopu u ovome.

U petom stoljeću po Hidžri u gradu Hazar, smještenom u Jemenu nalazila se stara dinastija Qadi Ali Salih. Protagonist Fatimida došao je kod njih i preokrenuo mladića Ali ibni Muhammed Salihi u Ismailizam. ‘Ali je odrastao u ambiciozna mladića. Oženio se tečišnom zvanom Esma koja je bila nedostižna u ljepoti, mudrosti, učenju i entuzijazmu. Jemen je postao mjesto napretka zahvaljući ovome paru.

Esma je uvijek pratila svoga muža u bitkama. Jednom je putovala sa svojim mužem prema Mekki kada su ih iznenada napali neprijatelji. Ostala je u zatvoru dugo vremena, ali napokon, uz pametno promišljanje uspjela je pobjeći. Po jednom glasniku poslala je pismo njenome njenome sinu u mrvicama hljeba koji je došao sa velikom armijom i prisilio njeno oslobađanje. Dok je Esma živjela vladala je Jemenom a umrla je 407. godine po Hidzri.

Esma je imala pored sebe još dvije vrijedne žene. Njena kćerka Fatima i njena pastorka Saida koje su se također pokazale kao inteligentne u njihovo vrijeme. Saida je naslijedila svoju maćehu u vlasti i veoma se pametno ponašala. Izgradila je mnoge građevine, bazirala gradove predvodila ekpedicijske konjice i odbijala neprijatelje koristeći i diplomatiju i sablju. Njoj su bila upućena poštovanja punim naslovljena pisma koje je primala od fatimidskih vladara.

Naravno da žene muslimanke nisu nikada popustile u svome imanu i to historija islama ne bilježi, uprkos tome, iako su osjećale najteže oblike patnje nikada nisu napustile ono zbog čega su patile. Sumejja je bila majka Jasira radijallahu anhuma najbolja ilustracija žrtvovanja žene muslimanke. Ona je bila razapeta zatim probodena kopljem nevjernika Ebu Džehla, la’netullahi alejhi, ali je pokazala veliko herojstvo kada ga je pljunula u lice dok su joj i ruke i noge bile vezane konopcima razapetim na četiri razlicite strane. Umm Fakih je bila sahabijka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem također. Omer r.a. ju je tukao tako žestoko prije nego je prihvatio islam sve dok se nije umorio. To joj je potvrdio riječima: ”Nisam te prestao tući zato što sam osjetio sažaljenje prema tebi nego zato što sam se umorio.” Ona mu je odgovorila: ”Ako ostaneš van islama Allah će te kazniti za ovu nevaljalštinu!” Njeno herojstvo se ogledalo i u riječima upućenim njemu lično da je nečist i da mu neće dati stihove Kur’ana u ruke dok se ne očisti.

Zanira je bila također član sahabijki koje su bile mučene jer su primile islam. Ebu Džehel ju je tukao sve dok nije izgubila očinji vid. Nahdija i Umm Abis još dvije sahabijke također su podnosile patnje i teškoće bez i pomišljanja da se odreknu islama.

Abdullah ibni Zubejr uspostavio je rivalstvo u hilafetu opoziciono prema Umejjevicima u Hidžazu. Hadždžadž ga je napao sa snažnom vojskom. Većina Abdullahove vojske postali su dezerteri. Bio je srčano slomljen i otišao je njegovoj majci da traži dozvolu za kompromis sa Hadždžadžom. ”Dijete moje! Ako nisi u pravu bolje da si radio kompromise mnogo prije ali ako si u pravu ne trebaš gubiti entuzijazam zbog tvojih pristalica. Boriti se za istinu je lično – pobjeda!” – odgovorila mu je mudra majka.

Ova majka je poslala svoga sina da bude požrtvovan na putu istine i pravde. Nakon što je Ibni Zubejr poginuo u ovoj borbi Hadždžadž je objesio njegovo tijelo na ulici. Nakon nekoliko dana Esma, Zubejrova majka je prolazila ulicom ugledala tijelo njena sina okačeno. Prirodno očekivalo se da će se sažaliti ili zaplakati ali ona je ostala hladna rekavši:” Zar konjanik još nije sišao sa svoga konja.” – pokazujući na tijelo njena sina. Gdje biste mogli danas naći ovakvo ponašanje i od mnogih muškaraca a kamo li žena? Gdje danas postoji ovako visok moral i jak iman koje su naše sestre, muslimanke spisateljice islamske historije krvlju zabilježile i znojem?

Ipak, kako je vrijeme sve više pravilo razdaljinu od Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i pravednih halifa, tako se i stanje u historiji mijenja. Već nakon što su muslimani izgubili iman a zatim Španiju, njen dotadašnji vladar Sultan Granade, Ebu Abdullah predao je ključeve grada kršćanskim osvajačima. Zakoračio je nazad i pogledao zemlju kojom je vladao šest stotina godina a suze su mu napunile oči. Sultanova majka mu je prišla i rekla:” Možeš sada plakati kao žena za ono što nisi mogao odbraniti kao muškarac.”

Ovo je ukratko bio samo prikaz informacija koje sam našla o ipak nepotpuno od moje strane ispitanoj historiji muslimanke.

Na bosanskom priredila, Umm Fatima

Fotnote:

Heroic Deeds of the muslim woman

1.Ebu Davud, Feth ul Hajber

2.Ebu Davud, Vol. I, str. 252

3.Buharija, Kitab et Tibb

4.Ebu Davud, Vol. I. str. 270

5.Sahih Muslim, Vol. II. Str. 105 (Egypt)

6.Taberi, Vol. VI. Str. 2317 (Europian Edn)

7.Taberi, Vol. V. str. 2363

8.Taberi, Vol. V. str. 2363

9.Usud ul Gabe, Vol. V. str. 591

10.Isti’ab Talib ibni ‘Umejr

11.Usud ul Gabe, Safijin opis, Vol. V. str. 591.

12.Usud ul Gabe, Vol. V. str. 605

13.Sayyed Dahlan, Futuhat Islamija, str. 64

14.Taberi, Vol. V. str. 2307

15.Ovaj razgovor je slican prethodnom I spominje se isti broj djece kod obe ali one su dvije razlicite osobe. Prva zena je iz plemena Nakha a Hansa pripada muslimanskom plemenu. Govor prve je jednostavan dok je Hansin dublji, elokventan, duhovniji I dulji. Za detalje pogledati Usud ul Gaba Vol. V. str. 442. 16.Taberi, Vol. IV. Str. 2197

17.Ibid

18.Gibbon, The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, Chap. II str. 42-43

19.Taberi, Vol. V. str. 2347

20.Usud al Gabe, Vol. V. str. 398

21.Ibid, str. 577.

22.Balazuri, Futuh ul Buldan str. 343.

23.Azid, Futuh-us-Sham

25.Iqd-ul-Farid, Vol. V. I. str. 121-124

26. Huququl mer’a vel Islam, Ahmed Bek Ayaf

preuzeto sa: muslimanka.net

“Okrenite svoja lica od mene”, reče nam, “da vas poslužim s onim što vas sljeduje.”  Prostrla nam je tkaninu od kostrijeti i rekla: “Sjedite na to dok mi se ne vrati moj sin.”

Neprestano je dizala šatorsko platno i iščekivala ga. U jednom trenutku je rekla: “Molim Allaha za bereket ovoga koji dolazi. Što se deve tiče, ona je od mog sina, no jahač na njoj nije moj sin.”

Jahač na devi stade pred nju i reče: “O Ummu-Akil, neka ti Allah uveća nagradu zbog tvog sina Ukajla.”

Ona reče: “Teško tebi, je li to on umro?”

On joj odgovori: “Da”.

Ona ga zapita: “A šta je uzrok njegove smrti?”

Odgovori joj: “Deva ga je pritijesnila i bacila u bunar.”

Žena mu reče: “Sjaši i pridruži se ovim osobama.”

Dade mu ovcu da je zakolje, pa je pripremi za jelo i posluži je. Jeli smo i čudili se njenoj strpljivosti. Kada smo završili s jelom, prišli smo joj, a ona je bila kod ognjišta.

Rekla nam je: “O vi, ima li neko među vama da zna nešto iz Kur´ana proučiti?”

“Da”, rekao sam.

Rekla je: “Uči mi iz Allahove knjige nešto što će me umiriti.”

“A ti obraduj izdržljive, one koji – kada ih kakva nevolja zadesi – samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti! Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu.” (El-Bekare, 155-157)

“Je li tako piše u Allahovoj Knjizi?”, upita ona.

“Tako mi Allaha,” rekoh, “tako piše u Allahovoj Knjizi.”

Ona reče: “Neka je na vas Allahov mir i spas.”

Ona izravna svoja stopala i klanja nekoliko rekata, a potom reče. “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti. Od Allaha očekujemo nagradu za Akila (to je rekla tri puta). Allahu moj, učinila sam što si od mene tražio, pa mi pripremi ono što si obećao.”

Za ovaj primjer ne postoje riječi koje bi ga opisale, gostoljubivost, strpljivost, zadovoljstvo i iščekivanje nagrade od Allaha. Neka od ovih svojstava bijahu prisutna među Arapima u doba džahilijjeta (neznanja), pa kada bijahu počašćeni islamom, ona se jos više povećaše i okitiše lijepim ponašanjem i moralom. Uzvisiše se ova plemenita svojstva i plemeniti moral kod onih koji dođoše poslije njih. A Allah je taj Koji je zaštitinik onih koji su strpljivi.

“Primjeri istinskog vjerovanja”, Dr. Ahmed Ferid

preuzeto sa: muslimanka.net

Nakon davanja prisege bila je željna da nauči sve o islamu. Slušala je redovno Poslanikova kazivanja i upitkivala o nekim pravilima koja se tiču žene muslimanke. Ona je bila ta koja je pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi propisa menstruacije.

Tako je ona postala predstavnica žena kada je trebalo pitati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o ženskim stvarima. Jednom, ona je došla Poslaniku, s.a.v.s. i upitala: “ Božiji Poslaniče, ja predstavljam grupu žena koje dijele moje mišljenje. Allah te je poslao muškarcima i ženama. Mi smo ti tako uzvjerovali i slijedimo te. Nama ženama je određeno mjesto u kućama, pazimo na muževe želje i odgajamo njihovu djecu. Muškarci imaju neke privilegije kao što je klanjanje Džum’ah namaza, dženaze i borbe na Allahovom putu. Pripada li i nama ista nagrada kao i njima?”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se okrenuo svojim prijateljima i upitao: “ Jeste li ikada čuli dobro pitanje od žene o vjeri kao što je ovo?” Oni odgovoriše, “ Ti si u pravu, Allahov Poslaniče.” On zatim reče: “ O Esma, vrati se i reci ženama koje misle kao ti, da žena koja se bude fino ophodila sa svojim mužem, želeći njegovo zadovoljstvo i pokoravala mu se, jeste ekvivalentna sa muškarcima u vezi onoga što si spomenula o njima.”

Esma bint Jezid ibn as-Sakan je dakako željela ici u borbu ali joj se nije pružila prilika sve do bitke na Jermuku. Bila je među ženama koje su bile u pozadini muslimanskih boraca. Blokirala bi put svakome onome ko je pokušavao da pobjegne sa bojnog polja sve dok se ne bi vratio u borbu. Također, opskrbljivala je borce hranom i vodom i njegovala ranjene.

Nakon ovog herojskog truda kojeg je uložila na putu znanja i borbe na Allahovom putu, Esma bint Jezid ibn as-Sakan je preselila na Ahiret 30. godine po Hidžri.

Neka joj se Allah smiluje, oprosti grijehe, sačuva spomen do Dana Sudnjega i uvede je u džennet.

preuzeto sa: muslimanka.net