Islamski odgoj u govoru

Objavljeno mar 30 u Ostalo kategorijiod strane Alma KominlijaPrint

Blagodat govora je jedna od najvecih blagodati kojom je Allah obasuo covjeka i istaknuo ga nad ostalim bicima: “Milostivi poucava Kur’anu, stvara covjeka, uci ga govoru” (Er-Rahman, 1-4)
Sto je neka blagodat veca, to je veca obaveza zahvaljivanja za nju i opasnija je nezahvalnost zbog nje. Islam je do tancina objasnio kako se ljudi mogu okoristiti ovom obilnom blagodati i kako svojim govorom, koji po cijeli dan tece sa njihovih jezika, mogu zaraditi veliko dobro. Jer, vecina ljudi ne zatvaraju usta niti im se jezik smiruje. Ako zelis zabiljeziti to sto su rekli, uocit ces da je vecina toga beskoristan i izgubljen govor ili stetno brbljanje. Nije zbog toga Allah ugradio jezike u usta, niti se time mjeri pohvaljeni dar govornistva:
“Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traze da se sadake djeli ili da se dobra djela cine ili da se uspostavlja sloga medju ljudima. A ko to cini iz zelje da Allahovu naklonost stekne Mi cemo mu, sigurno, veliku nagradu dati.” (En-Nisa, 114)
Islam veliku paznju posvecuje predmetu razgovora i nacinom njegovog izvodjenja, zato sto govor koji izlazi iz nekog covjeka ukazuje na razinu njegovog intelekta i prirodu njegovog karaktera. I zato sto metode razgovora u nekoj grupi daju sud o njenom opcem nivou i razmjeri vrlina koje su zastupljene na njenom stanistu.
Prije nego sto otpocne govor pred drugima, covjek treba da se zapita:
Da li ima potrebe za govorom? Ako osjeti potrebu za pricanjem, govorit ce. U suprotnom, bolje mu je da suti. Odustajanje od govora kada nema potrebe za njime smatra se vrijednim ibadetom.
‘Abdullah b. Mes’ud, r.a., je rekao:
Tako mi Onoga osim koga drugog Boga nema, nista ne zasluzuje zatvor kao jezik!
‘Abdulla b. ‘Abbas, r. Anhuma, je rekao:
Pet stvari je vrijednije od rasnih konja: Ne pricaj o onome sto te se ne tice; to je suvisno i nece te sacuvati odgovornosti! I ne govori o onome sto te se ne tice ako nije pogodan trenutak za to. Jer, cesto onaj ko govori o stvari koja ga se tice cini to u pogresno vrijeme i to mu se uzme za zlo…!
Ne raspravljaj ni sa pametnim ni sa glupim. Jer, pametni ce te napustiti, a glupi uvrijediti…! Spomeni svoga brata u odsustvu onako kako bi volio da on tebe spominje. Postedi ga onoga cega bi volio da on tebe postedi!
Postupaj kao covjek koji je uvjeren da ce biti nagradjen za dobrocinstvo i kaznjen za nedjela.
Musliman ce biti sposoban na ovo samo kada uspostavi snaznu kontrolu nad jezikom, zauzda ga kada je potrebno sutjeti i uravnotezi kada treba govoriti.
A one koje jezik vodi, vodi ih u propast.
Brbljanje stvara galamu i otklanja ozbiljnost. Vecina onih koji se isticu na sijelima i iz kojih rijeci nekontrolisano teku stvaraju kod slusalaca osjecaj da oni svoj govor ne crpe iz zdrave svijesti. Stavise, sve kod takvih brbljivaca ukazuje da se radi o prekidu izmedju razuma i takvog raspustenog govora!
Kada covjek zeli da skoncentrise svoje misli i rezimira svoja djela, onda pribjegava sutnji. On ce cak, kako bi izostrio misli i rasporedio ideje, pobjeci iz bucne okoline u tihu prirodu ili mirno predgradje. Zato nije cudno sto islam preporucuje sutnju kao jedan od uspjesnih metoda moralnog odgoja.
Jedan od Poslanikovih s.a.v.s. savjeta Ebu Zerru bio je: Preporucujem ti dugu sutnju. Ona goni sejtana i pomaze ti u primjeni vjere.
Da, zalutali jezik je konac u ruci sejtana, pomocu kojeg on covjeka vodi kamo zeli. A kada covjek ne kontrolise samoga sebe, njegova usta postaju ulaz za otpatke koji prljaju njegovo srce i iznad njega gomilaju zastore nemarnosti.
Boziji poslanik s.a.v.s. je rekao:
Covjekov iman ne moze biti uravnotezen sve dok mu se ne uravnotezi srce, a srce mu ne moze biti uravnotezeno sve dok mu se ne uravnotezi jezik.
Prva faza ove ravnoteze i ispravnosti jeste odvojiti ruke od onoga sto ga se ne tice i da se ne uplice u ono sto ga ne pitaju:
Znak lijepog imana covjeka je ostavljanje onoga sto ga se ne tice.
Udaljavanje od beskorisnog govora je uvjet uspjeha i znak zrelosti. Kur’an ovaj element navodi izmedju dvije utvrdjene islamske obaveze – namaza i zekjata:
“Ono sto zele – vjernici ce postici, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, i oni koji ono sto ih se ne tice izbjegavaju, i koji sadaku dijele.” (El-Mu’minun, 1-4)
Kada bi sve sto se izgovori i uradi na ovom svijetu sabralo i analiziralo, zaprepastili bismo se koliko besposlica kruzi u pricama, novinama, govorima, i vijestima koje slusamo, koje gode nasim usima, prijaju nasim ocima. U zbilji to su samo besposlice.
Islam osudjuje beskoristan govor zato sto islam odbacuje mizerije i tricarije. Pored toga, te besposlice nisu ono na sta covjek treba da trosi vijek (trud i produktivnost).
Onoliko koliko se musliman kloni besposlica, utoliko ce mu visi biti stepen kod Allaha.
Enes b. Malik pripovijeda:
Jedne prilike preseli neki covjek na Ahiret. Neko kaza u prisustvu Bozijeg Poslanika s.a.v.s.
-Lijepo ce mu biti u Dzennetu.
Otkuda znas? – okrenu se Poslanik s.a.v.s. – Mozda je ovaj govorio o onome sto ga se ne tice ili je skrtario u onome sto mu ne bi nedostajalo!
Brbljivac koji bez razmisljanja govori i rasipa rijeci lahko moze izgovoriti nesto sto ce mu upropastiti proslost i buducnost. Receno je: Ko puno prica, puno i grijesi. Pjesnik kaze:
Covjeka ubija greska na jeziku,
A ne ubija ga greska pri koracanju.
U hadisu se kaze:” Covjek moze izgovoriti neku rijec samo kako bi nasmijao svoje sabesjednike, a koja ce ga strmoglaviti dalje nego sto je nebo od Zemlje. Covjek svojim jezikom moze zgrijesiti vise nego sto grijesi stopalima!
Covjek treba da govori samo dobro i da svoj jezik navikava na lijepe rijeci. Lijepo izrazavanje osjecanja spada u prefinjene manire, sto priznaju pripadnici svih vjera. Kur’an nam ukazuje da lijep govor predstavlja srz ugovora koji je sklopio izraelski narod u vrijeme Musaa: “I kada samo od sinova Israilovih zavjet uzeli da cete se jedino Allahu klanjati, i roditeljima, i bliznjima, i sirocadi, i siromasima dobrocinstvo ciniti, a ljudima lijepe rijeci govoriti i molitvu obavljati i milostinju davati.” (El-Beqare, 83)
Pristojan i uljudan govor vazi za neprijatelje koliko i za prijatelje. On svakako donosi slatke plodove.
On ucvrscuje slogu i produzava prijateljstvo sa prijateljima, sprjecavajuci sejtana da pokida njihove veze i pokvari odnose: “Reci robovima Mojim da govore samo lijepe rijeci: – jer bi sejtan mogao posijati neprijateljstvo medju nama, sejtan je, doista, covjekov otvoreni neprijatelj.” (El-Isra, 53)
Sejtan nastoji iskoristiti ljudske slabosti. Zeli da medju njih unese neprijateljstvo i mrznju. Pokusava da od beznacajnog spora nacini zestoku zavadjenost… Nista mu ne moze preprijeciti put kao lijep govor.
Lijep govor sa neprijateljima dovodi do ublazavanja njihove ljutnje i slabljenja zara njihove borbe. U najmanju ruku, on ce makar sprijeciti bujanje zla i rasprsivanje njegovih iskri.
“Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa ce ti dusmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Fussilet, 34)
O navikavanju ljudi na lijep govor bez obzira na njihovo stanje Boziji Poslanik s.a.v.s. kaze:
Vi nikada necete pridobiti ljude svojim novcima. Zato ih pridobijte ozarenim licima i lijepim ophodjenjem.
Stavise, uskratiti nesto sto se trazi uz lijepe rijeci bolje je nego dati to s gundjanjem.
“Lijepa rijec i izvinjenje vrjedniji su od sadake koju prati vrijedjanje. – A Allah nije ni o kome ovisan i blag je.” (El-Beqare, 263)
Lijep govor je osobina koja, popracena drugim vidovima dobrocinstva i obiljezjima casti, vodi covjeka do Allahovog zadovoljstva i propisuje mu vjecno uzivanje.
U Enesovoj predaji stoji:
Neki covjek kaza Bozijem Poslaniku s.a.v.s.
- Nauci me necemu sto ce me uvesti u Dzennet!
- Nahrani siromahe, siri selam i klanjaj uvecer dok ljudi spavaju – uci ces u Dzennet s mirom! – odgovori mu Poslanik s.a.v.s. “>Nas uzviseni Gospodar nam je naredio da se sa pripadnicima drugih religija ophodimo u ovim, tihim plemenitim okvirima, daleko od nasilja i grubih rijeci, osim ako se ne radi o nekom kriminalcu koga treba obuzdati i sprijeciti ga da cini stetu:
“I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepsi nacin, – ne i sa onima medju njima koji su nepravedni…” (El ‘Ankebut, 46)
Veliki ljudi vode racuna da ni u kojoj situaciji od njih ne potekne neprimjerena rijec. Ne zele ni po koju cijenu sebi dozvoliti da ispadnu nepristojni ili nerazumni.
Maliku su prenijeli da je Jahja b. Se’id rekao da je ‘Isa, a.s., prosao pored svinje na putu i rekao joj. “Prodji s mirom!” Ljudi mu kazase:”Zasto se tako obracas svinji!?” “Bojim se da se ne naviknem na los govor”, odgovori ‘Isa, a.s.
Postoje ljudi koji zive smrknutog lica i agresivne naravi… Njih od sramnih djela ne sprecava duboko vjerovanje… Dobrota ih ne podstice na covjecnost. Nista ih ne sputava da zlostavljaju druge ljude. Kada spaze priliku da zadovolje svoju iskrivljenu, nerazumnu prirodu, oni pocinju nekontrolisano vikati i sve oko sebe vrijedjati.
Primjeran covjek ne treba da se upusta u razgovor s takvim ljudima. Raspirivanje toga osinjaka predstavlja veliku stetu. Gasenje te vatre je obaveza. Iz tog razloga, islam je propisao ljubazno ophodjenje sa ogranicenim i maloumnim ljudima.
Jednom je neki od tih neznalica stao pred kucu Poslanika s.a.v.s. i zelio da udje. Vjerovjesnik mu se obrati lijepim rijecima i ovaj covjek ode od njegove kuce.
Drugog nacina nije bilo. Jer, blagost je uzda za bahate ljude. Da ga je pustio da istresa ono sto mu je u prirodi, cuo bi stvari sto bi mu usi parale!
Prenosi se da je ‘Aisa r. ‘anha, rekla:
Neki covjek pokuca na vrata Bozijeg Poslanika s.a.v.s. a on rece:
- Nezgodan li je ovaj beduin!
Kada ovaj covjek udje, Poslanik je sa njim lijepo pricao. Nakon sto je izasao, rekoh mu:
- Boziji Poslanice, kada si cuo tog covjeka, rekao si to i to, a kada je usao, lijepo si sa njim govorio i smjesio si mu se?!
- O, ‘Aisa, jesi li me ikad cula da ruzno govorim? Doista su na najgorem stepenu na Sudnjem danu kod Allaha oni ljudi prema kojima se mora biti dobar da bi se njihovo zlo izbjeglo.
Ovu teoriju potvrdjuje praksa. Covjek ne moze gubiti svoj ahlak zbog nekoga ko ahlaka uopce nema. Kada bi se trudio da ispravi svakog neznalicu kojeg sretne ubrzo bi se umorio od mnostva problema na koje bi nailazio. Zbog toga, Kur’an u prve osobine robova Milostivog ubraja ovu lijepu ljubaznost:
“A robovi Milostivoga su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada i h bestidnici oslove, odgovaraju:
“Mir vama!”” (El-Furqan, 63)
“… a kada cuju besmislicu kakvu, od nje se okrenu i reknu: “Nama nasa djela, a vama vasa djela; mir vama! Mi ne zelimo drustvo neukih.” (El-Qasas, 55)
Ponekad se covjek moze savladati jednom ili dvaput, a zatim da prasne.
Od casnog muslimana se trazi da se snaznije bori protiv zla, kako ne bi dozvolio da na kraju negativno prevlada.
Se’id b. Musejjib kaze: Dok je Boziji Poslanik s.a.v.s. sjedio medju svojim ashabima, neki covjek se okomi na Ebu Bekra i poce da ga zlostavlja. Ebu Bekr mu ne odgovori nista. Zatim ga i po drugi put uvrijedi, a ovaj ocuti. Treci put mu Ebu Bekr odbrusi i otjera ga. Boziji Poslanik s.a.v.s. u tom trenutku ode.
- Zar si mi zamjerio, Boziji Poslanice? – zacudi se Ebu Bekr.
- Ne – odgovori Boziji Poslanik s.a.v.s. – Vidio sam meleka kako se spusta s neba i opovrgava sve sto on kaze. Kada si mu ti odbrusio, melek je otisao, a sejtan dosao. Ja nisam htio da budem tu gdje je sejtan.
Ljubazno ophodjenje sa maloumnima ne znaci slaganje sa njihovim mizernim ponasanjem. Razlika izmedju toga dvoga je velika.
Prvo je zauzdavanje duse od provokacija i sprjecavanje, po svaku cjenu, da je savlada srdzba ili obuzme osveta.
Drugo je prostost, malodusnost, slabost i prihvacanje onoga sto pametni ljudi nikada ne bi prihvatili.
Kur’an propagira ljubaznost prema maloumnima i osudjuje podloznost svadji:
“Allah ne voli da se o zlu glasno govori, to moze samo onaj kome je ucinjena nepravda. – A Allah sve cuje i sve zna. Bilo da vi dobro djelo javno ucinite ili ga sakrijete ili nepravdu oprostite, – pa, Allah mnogo prasta i sve moze.” (En-Nisa’, 148, 149)
Jedan od koraka koje islam preduzima kako bi govor sacuvao od brzopletosti i nahodjenja jeste zabrana raspravljanja i zatvaranje njegovih vrata, bez obzira je li covjek u pravu ili nije.
Tajna je u tome sto postoje stanja koja na povrsinu izbacuju ono llicno, u kojima covjeka zavodi zelja za pobjedom. Tada covjek ulazi u raspravu rijecima razbijajuci optuzbe koje se ticu njegove strane i argumente koji su upuceni protiv njegovih tvrdnji. Zelja za pobjedom postaje vaznija od isticanja istine, a isplivavanje svadljive i sebicne naravi na povrsinu ne daje nimalo prostora za objasnjavanje ili smirenost!!!
A islam upozorava na ove situacije i oznacava ih kao opasne za vjeru i vrlinu.
Boziji Poslanik s.a.v.s. kaze:
Ko ostavi raspravu ako je u krivu, bit ce mu izgradjena kuca u podnozju Dzenneta. Ko se okane rasprave ako je u pravu, iz lijepe naravi, bit ce mu izgradjena u samom vrhu (Dzenneta).
Postoje ljudi obdareni rjecitoscu koja ih izaziva da se upuste u raspravu sa znalcem i neznalicom. Prica im je opsesija i nikada im ne dosadjuje.
Ukoliko ovakvi ljudi svoju rjecitost koriste u stvarima opce drustvene koristi, upropastice ih, a ukoliko se ukljuce u stvari vjere, izoblicit ce njenu ljepotu i osporiti njenu ozbiljnost.
Islam se zestoko srdi na ovu skupinu brbljivaca i kompliciranih govornika.
Vjerovjesnik je rekao:
Allahu najmrzi ljudi su oni koji sa zestinom raspravljaju.
Narod koji zaluta nakon Upute neminovno ce biti pogodjen raspravama.
Ova vrsa ljudi u svojoj elokventnosti ne poznaje granice. Njima je pricanje cilj. Time se dice i uzdizu. Rijeci su na prvom mjestu, a znacenja na drugom. A castan cilj se cesto nalazi na posljednjem mjesu. On, cak, ponekad ne moze naci mjesto u tako bucnom okruzenju.
Tako se desilo da je jedan od ovih zanesenjaka izaslan Poslaniku s.a.v.s. Nosio je lijepu odjecu. Szta god bi Poslanik s.a.v.s. rekao, ovaj bi se trudio da kaze nesto uzvisenije i rjecitije! Kada je otisao, Boziji Poslanik s.a.v.s. je kazo: “Allah ne voli ovakve ljude. Svoje jezike uvijaju oko ljudi kao sto ih krave oko trave uvijaju. Allah ce tako njihove jezike i lica uviti u Vatru!”
Kada se ova vrsta hvalisavaca i govornika upusti u raspravu o vjeri, politici ili nauci i kulturi, to znaci remecenje vjere, politike i nauke i kulture. To moze biti i uzrok civilizacijske dekadencije, fikhskog sektastva, nacionalnog izdvajanja ili bilo cega sto je pogodilo islamski ummet. Sve su to posljedice ovog prokletog raspravljanja oko postavki vjere i pitanja zivota.
Polemike nemaju nikakve veze sa nepristranim istrazivanjem ili pravilnim argumentiranjem.
Vise ashaba prenosi kako je jedne prilike Boziji Poslanik s.a.v.s. izasao i zatekao ih kako polemisu o nekom vjerskom pitanju. On se naljuti zestoko kao nikada do tada i rece:
- Polahko Muhammedov ummete! Oni prije vas su propali zbog ovoga. Ostavite se rasprave zato sto je u tome malo dobra! Ostavite se rasprave zato sto se vjernik ne raspravlja! Ostavite se rasprave, jer onaj koji ucestvuje u njoj u svakom slucaju gubi! Ostavite se rasprave, jer ti je dovoljno grijeha i bez toga! Ostavite se rasprave, jer ja necu biti sefa’dzija na Sudnjem danu onome ko raspravlja! Ostavite se rasprave, ja garantujem tri kuce u Dzennetu – u podnozju, sredini i na vrhu – onome ko ostavi raspravu, a u pravu je. Ostavite se rasprave! Prvo sto je moj Gospodar zabranio nakon idolopoklonstva jeste rasprava!
Ljudi nekada sijele i u svojim razgovorima trose vrijeme na raspredanje prica i istrazivanje mahana. Oni imaju viska novca u cijoj se sjenci odmaraju, a jedina zabava su im problemi drugih.
“Tesko svakom klevetniku-podrugljivcu, koji blago gomila i prebrojava ga, i misli da ce ga blago njegovo besmrtnim uciniti! A ne valja tako! On ce sigurno biti bacen u Dzehennem!” (El-Humeze, 1-4)
U ovo vrijeme su rasprostranjena ova vrsta sijela u klubovima i kafecajnicima.
To je nesreca koja na drustvo navlaci mnoge bolesti, a koja se po selima i gradovima rasirila bez neke propisane potrebe.
U hadisu se kaze:
- Klonite se sjedenja po putevima!
- Boziji Poslanice – rekose ashabi – mi moramo sjediti i razgovarati.
- Ako bas morate, – odgovori Poslanik s.a.v.s. – onda dajte putu njegovo pravo.
- Sta je pravo puta? – upitase ashabi.
- Spustanje pogleda, uklanjanje otpadaka, odgovaranje na selam, naredjivanje dobra i odvracanje od zla.

Pripremila Alma Kominlija