Mir i međunarodni odnosi u Islamu

Objavljeno apr 02 u Ostalo kategorijiod strane Alma KominlijaPrint

Među Božijim atributima, Časni Kur’an spominje da je On Izvor mira i Davalac sigurnosti (59:23). Utemeljenje mira i održavanje sigurnosti mora, zato, biti stalni cilj svih muslimana i ne muslimana. Svako nastojanje i aktivnost koji remete mir, u islamu je strogo osuđena. Mi nalazimo posebne naredbe u Časnom Kur’anu:

„I ne stvarajte nered na zemlji nakon što je ona dovedena u red…“ (7:57; 11:86; 29:37)

Smutnje i zloba su osuđeni u nekoliko drugih ajeta i muslimanima je naređeno da u cjelosti rade za mir.

Islam skreće pažnju činiocima koji teže da remete i uništavaju mir i red, i kudi ih. Prevlast jedne grupe od druge u unutrašnjom djelokrugu ili jednog naroda nad drugim u međunarodnom djelokrugu je snažan uzrok remećenja mira i zato je strogo osuđen. Ekonomsko iskorištavanje jednog naroda ili zemlje od strane druge neizbježno vodi prevlasti od strane eksploatatora, i razvija se u potencijalnu prijetnju za mir. Časni Kur’an zabranjuje ovakvu eksploataciju i ekonomija zasnovana na eksploataciji ne može biti korisna u svojim ishodima, niti može ustrajati.

Islam zamišlja udruženje jakih i stabilnih država sprijateljenih zajedno u provođenju mira, slobode savjesti i promovisanje ljudske dobrobiti. Možda treba da budu uspostavljeni ugovori ili obaveze između nacija, što treba da bude urađeno na jednostavnom jeziku i ne treba da bude izigran ili odbačen pod izazovom osiguranja nekih prednosti. U slučaju teškoća i svađa, dužnost je musliamana da naprave mirnu nagodbu i pomirenje.

Časni Kur’an uči da je Bog, od vremena do vremena slao Svoju objavu svim narodima. Mnogi od poslanika starog Testamenta su spomenuti imenom, a tako i Isa a.s., koji je sa drugim poslanicima počašćen i poštovan od svih muslimana. Zaista, Kur’an dž.š. traži vjerovanje u istinitost svih poslanika. Islam je tako jedinstven i različit u traženju tvrdnje u sve poslanike gdje god da su se pojavili i zato teži da dovede do pomirenja između sljedbenika različitih vjera i da utemelji osnovice poštovanja i časti među njima. Kur’an kaže:

„Zaista, oni koji vjeruju i koji su Jevreji i kršćani i Sabijci – ko vjeruje u Allaha i sudnji dan i čini dobra djela, imat će svoju nagradu kod svog Gospodara, i oni neće imati straha, niti će se žalostiti.“ (2:63)

Ista poruka je ponovljena u 5:70. Temelj jedinstva sljedbenika svih religija je posebno naglašen u Časnom Kur’anu i stvaranje nesloge i nejedinstva terorizmom ili na drugi način nema mjesta u islamu.

U domenu međunarodnih odnosa, vjera i unutar vjerski odnosi zauzimaju važan položaj. Nažalost, prilično je malo pažnje posvećeno ovom aspektu ljudskih odnosa. Umišljeno je da je vjera privatna stvar za svakog pojedinca i zato ne treba da ima direktne veze sa političkim, društvenim aspektima života. Ovo predpostavljanje nije opravdano. Islam kao vjera u jednakost, nije samo lična vjera, nego sve obuhvatni zakonik vrijednosti i vladanja. Islam je, i bit će, vitalni činilac u ljudskim odnosima i tu je dobra osnova nade koja naprednjački može postati više djelotvorna u poticanju jedinstva i sloge radije nego da i dalje bude traženo na strani vjerskih i političkih vođa da postignu taj cilj.

Ja moram zaključiti govoreći: bio mir ili rat, djela terorizma nisu samo osuđena u islamu nego su isto tako oštro deklarisana da su strana učenjima islama koji u stvari znači mir kroz pokornost volji Boga, Gospodara svih ljudskih bića. Samo kroz povođenje Božijim zakonima mi se možemo nadati da postignemo ideal sigurnog svijeta slobodnog od terorizma.