Neka načela islamske pravde (KUR’AN)

Objavljeno maj 22 u Ostalo kategorijiod strane Alma KominlijaPrint

Prvo načelo islamske pravde jest smirivanje mržnje, gnjeva i neprijateljstva, zaštitom prava pravednog i nedužnog, čime se neprijateljski odnosi preobražavaju u slogu.

Kur’an nalaže muslimanima, kada su u sukobu, da se okrenu Bogu i njegovom Poslaniku kako bi postigli izmirenje. (Beni Sadr, 1990.:15 – 16)

Bog svakome nalaže da potiče pravdu i čini dobro.

«Bog nalaže pravičnost, i da se dobro čini.» (Kur’an, XVI : 90)

«Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Božjim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrano izmirite i budite pravedni; Bog, zaista, pravedne voli.» (Kur’an, XLIX : 9)

Kur’an nalaže muslimanima, kada oni proglase džihad, da se ne bore protiv onih koji izjavljuju da je islam njihova religija (Kur’an, IV : 92) i da ne nasrću na život i imovinu onih koji su muslimanima saveznici (Kur’an, IV : 90). Muslimanima je rečeno da mogu biti prijatelji s nemuslimanima koji se nisu borili protiv njih. (Beni Sadr, 1990.: 63 – 64)

«Bog vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog religije i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Bog, zaista, voli one koji su pravični.» (Kur’an, LX :

U Kur’anu se džihad definira kao: «SISTEM SVIH AKCIJA I POSTUPAKA NA INDIVIDUALNOM I KOLEKTIVNOM PLANU KOJI MUSLIMANI ČINE U CILJU JAČANJA ISLAMSKE RELIGIJE I ŠIRENJA ZAJEDNICE VJERNIKA.» (Jevtić, 1989.: 327)

RAT U KUR’ANU

Prema Kur’anu, rat predstavlja «nepoželjnu obvezu» koja mora biti obnašana tako da se pazi na humane i moralne smjernice.

U Kur’anu se kaže da su oni koji počinju ratove nevjernici i da Bog ne odobrava ratove:

«…Svaki put kad zapale plamen rata, Bog ga gasi. Oni jure Zemljom kvareći je. Bog ne voli pokvarenjake.» (Kur’an, V : 64)

U slučaju konflikta, prije ulaska u rat, vjernici moraju čekati da borba postane prisilna. Vjernicima je dopušteno ratovati tek kada druga strana napadne i kada nema druge alternative osim rata. (Yahya, 2002.: 41 – 42)

«Ali ako prestanu (ratovati), Bog je Sveopraštajući, Najmilostiviji.» (Kur’an, II : 192)

Islam je religija mira i predanosti Bogu i cijeni nepovrijeđenost ljudskog života.

«Ako netko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako netko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.» (Kur’an, V : 32)

Islam osuđuje svaki oblik sile. Onaj tko provodi silu ne može istovremeno prakticirati religiju. Ponekad je upotreba sile ljudska reakcija potlačenog naroda. Ponekad se sila upotrebljava u borbi protiv imućnih ili potlačenih protiv tiranina. Mora se diferencirati i pronaći razlog zašto ljudi postaju teroristi. Terorizam kao sredstvo za postizanje nekih određenih ciljeva proturječi osnovama islama.

Kur’an zabranjuje rat tijekom četiri mjeseca godine (Kur’an, II : 217), a isto tako pojašnjava da muslimani ne smiju pobrkati džihad i napadački rat. (Kur’an, II : 190)

Kada su ljudi za vrijeme rata u položaju jačega, ne smiju činiti nasilje i trebaju poštivati prava i protivnike pozvati na mir. (Beni Sadr, 1990.:98)

Pripremila: Alma Kominlija