Nekome kazna, nekome spas, dunjaluk jadni gorka je slast…

Objavljeno jul 19 u Poučne priče kategorijiod strane adminPrint

Zemlja okrugla, na ramenima nema glavu, izgubila ju je, a mi od zemlje na zemlji, jadnici, prašnjavi hrlimo ka onome, od čega smo stvoreni. Ponosu svome u leđa gledamo i izgubljeni, zbunjeni, šutimo nad igrarijama anam onih. Ne znamo, ili ne smijemo da im se odupremo, ne znam gdje odgovor stoji, valjda u nekoj sehari, na tavanu duša naših. Griješni greške ne vide, pa im griješeno nije presjelo. Davno su mravi kulu gradili da bih Bogu naudili i dobili slobodu, iz okova pobjegli i sretni bili, ali jezici im se u čvorove svezaše, pa bližnje ne razumiše, a to kaznice djelić bijaše. Danas u ovome vremenu surovom, u ovome početku kraja, opet majstori počinju radove, kulu počinju graditi baš onda kada bi trebali da i zadnje cigle stare polupaju i vrate se Onome kojega su htjeli ubiti. Zanat je zanat, i ne obraća pažnju on na riječi koje govore skromni, a kula se gradi iz dana u dan, radovi napreduju, majstori užurbano rade, a sotona je generalni sponzor, i radove nadgleda sa pomoćnicima svojima. Ljudi koji savjetuju, koji pokušavaju obustaviti radove, bolesni su, i na sreću bolest je neizlječiva. Jesmo li mi dio građe, materijala kojim se kula gradi, ili volimo Onoga zbog kojeg se gradi? Od pamtivijeka su postojali ljudi, mubarek insani, koji su nas u dobro pozivali, a od zla odvračali, koji su objašnjavali razliku između ovoga svijeta, dunjaluka i onoga tamo, nepoznatog, ali vječnog. Tih ljudi biće do onog dana kada se svijet smakne, ali mi, mravi, volimo više da nam pametne glave, koje diplome imaju, kroz prizmu svoje ćudi bijedne kazuju ono što ni sami ne znaju, a i da znaju opet ne vide, a tek da vide, onda nebi bili to što jesu, pamet svijeta, već askete, a to nisu, jer posjednici su hendikep ćudi i prijatelji su prisni sa anam onim delegacijama, koje zadatke obavljaju i dozvole za njih posjeduju. Dozvole imamo i mi, čak šta više, naređeno nam je da im se odupiremo, ratove objavljujemo, da ih sabljom istine sječemo, sabljom ljubavi prema Gospodaru. Naređeno je da budemo upadnici u domove njihove, rješenja o deložacijama da im dijelimo, ali ne, oni su policija. Oni su ti koji poslije svake raskrsnice na proširenju nekom stoje i čekaju brzog vozača. Mi putujemo jahalicama luksuznim, od dunjaluka do dunjaluka, zapravo, kružimo samo, pa kada nas zaustave onda ih podmitimo, a oni vole to. Odmah sklope pakt sa nama i puste nas da idemo opet u krug, da se vozamo. Rijetki su vozači koji jahalicu svoju na most nagone, koji poštuju znakove i koji jahalicu posjeduju samo zato jer im treba radi olakšanja, a ne radi nje same. Kada jahalicu na most natjeraju, onda polahko tim mostom idu, sigurno, ali polahko, a on spaja ovaj i onaj svijet. Zar nije bolje ići lošijom jahalicom, ali putem pravim, stazom sigurnom, nego li kružiti stalno, dobrom jahalicom i misliti da se na putu pravom, a znakovi i građevine pored kojih se prošlo ne primjećuju se, jer valja motriti na policiju. Kada dođemo kući sa gradnje kule, brzom jahalicom, sjedemo pred plastičnu stvarčicu u kojoj je svijet cijeli i onda gledamo film, odmaramo. Glumci u tom filmu smo mi, ali režisera i pravila njegova ne slušamo i ne pridržavamo ih se, od Njegove palice odskačemo, a on nam je uloge dao. Imamo i publiku koja je divna, koja nas aplauzima podržava, a sve to radi režisera i veličine njegove, a opet mi, jadni čovječuljci po nahođenju svome radimo, protiv sebe radimo. Svoje kostime i uloge dajemo olahko drugima, a tuđe uzimamo bez pitanja. Doći će i dan prestižnih nagrada, a mi oskara očekujemo za ulogu najbolju. Pohlepni smo, a znamo da će dan ocjene i procjene doći, i to brzo, i znamo da nećemo nagradu dobiti, večina neće, a opet glumimo i po svome radimo. Znamo mi da sebe nismo stvorili, pa zašto bih onda sami scenom upravljali? Ni svjesni nismo da ni mušicom malom upravljati ne možemo, a kamoli životima i ulogama, pa šta hočemo? Vrhovno dobro hvatamo kao sujetno biće, koje želi ulagivanje vješto. Nije to uloga u kojoj je Tvorac, zar se Tvorac i ulagivanje mogu uopšte povezati, te dvije riječi, no opet uloge sebi dajemo. Mi smo ti koji milostive glume perfektno, a Tvorac je samo onaj koji kažnjava, a um, razum, to smo od nena svojih za prvi rođendan dobili, zar ne? Kako smo mi ljudi skloni grijehu, pa to je sljepilo pravo, ali mi vidimo, ko će da nam kaže da ne vidimo, da ne čujemo i da ne znamo. Nova mora moći ćemo otkriti tek kada steknemo dovoljno hrabrosti da iz vida plažu izgubimo. Hajde da je izgubimo skupa, jer Ljubav kada doziva ljubav, najčešće tek čuje vlastitu jeku. Budemo li htjeli da je slušamo, tu svoju, jeku vlastitu, onda moramo da volimo ovaj svijet, dunjaluk, moramo da volimo stvari koje nisu dostojne ljubavi, a Jedan je samo dostojan ljubavi, i Njega ako zavolimo nećmo jeku čuti svoju, već zvuk koji će nas uspavati, time nam o i sklopiti pred prolaznošću i skratiti vrijeme patnje, bola i lutanja, a približiti dan kada ćemo nogama u vjećnost kročiti i ljubav koju smo dali, naći tamo. Nemojmo biti sizifofa kopija, pa da guramo uz brdo cijeli život teret istoga, ne, hajde da teret ostavimo, damo ga anam onim neka nose, neka hamali budu oni, a mi robovi Vjećnom da budemo, prelijepo je to, i teret pravi da nosimo, ako već moramo, a ne onaj koji je lažan i koji nam lažno samopouzdanje daje. Veličina i mudrost leži u malim tvarima, a mi na velike gledamo. Kada već milost prosipa se po nama, hajde da joj ruku dobrodošlice pružimo i damo joj konak, napojimo je i čuvamo. Prelijepi stuboovi golemoga hrama, o ljepoti njegovoj sami zbore, veličini njegovoj, i ljubavi prema gostima koji u nj kroče. Stubovi, niti ljubavi drže, a ko nit vidi, rukama srca je zgrabi, sve će izgubiti, a sve dobiti. Gospodaru naš, ako te budemo aklom(razumom) tražili bojimo se da će put do Tebe biti predug i težak, nemoguć, pa daj nam načina da ti se približimo naprečac. Nadahni nas na posao koji je hajr i hizmet i koji će nas ubrzano dovesti do Tebe. Ako mi zaboravimo Tebe, nemoj zaboraviti Ti nas. Uvedi nas u redove onih kojima si zadovoljan, a koji su Tvojom odredbom zadovoljni. Nedaj da nas šejtan zavede i natjera nas na loše puteve, ili u građevine koje su prljave, ili u luksuzne jahalice koje ne vode nikuda. Amin!
By Zejd O.