Ibn Sina

Objavljeno Avg 24 u muškarci kategorijiod strane thekiterunnerPrint

Ibn Sina ili Avicenna (370/980-429/1037), 1 također poznat kao al-Shaykh al-Ra’‘is, spada u red rijetkih srednjovjekovnih muslimanskih mislilaca koji je napisao autobiografiju, a koju je upotpunio njegov učenik Abu ‘‘Ubayd al-Juzjani. 2 Ova autobiografija/biografija bila je kasnije prenošena od strane mnogih biografa, uključujući al-Bayhakqija (u. 565/1170), al-Qiftija (u. 646/1248), Ibn Abi Usaybi’‘ah (u. 669/1270) i Ibn Khallikana (u. 680/1282).

Ibn Sina je rođen u Afshanahu ( malome mjestu nadomak Buhare, sjedišta dinastije Samanida), gdje je njegov otac ‘‘Abd Allah, porijeklom iz Balha, sreo i oženio Sitarah. Imali su tri sina, ‘‘Alija, al-Husayna (Ibn Sina) i Mahmuda. Kada je imao oko pet godina njegova porodica se preselila u Buharu jer je njegov otac bio određen za guvernera Kharmayathnaha, sela koje se nalazilo u samome predgrađu Buhare.

Ibn Sinaov život, obrazovanje i karijera su manjeviše poznati, i zbog toga ovdje nećemo ulaziti u njihove detalje. Bit će dovoljno samo upozoriti na osnovne karakteristike njegova života koje i sami al-Juzjani u autobiografiji/biografiji poentira. To su: (1) studij Qur’‘ana i islamske literature je završio kada je imao deset, a ostale znanstvene discipline, uključujući tu i islamsko pravo, astronomiju, medicinu, logiku i filozofiju, kada je imao osamnaest godina, i (2) njegova nevjerovatna produktivnost, usprkos nestabilnim političkim prilikama u kojima je živio, primoravala ga je da katkada mijenja mjesto svojega boravka, da živi u ilegali i da, štaviše, bude zatvaran. Njegov ogromni doprinos u raznolikim granama učenosti rezultiran je nevjerovatnom memorijom koja mu je omogućavala da napamet nauči, primjerice, Qur’‘an i Aristotelovu Metafiziku; ingenioznom intelektualnošću koja mu je pomogla da razmatra i rješava teške probleme čak i u snu; 4 unutarnjom određenošću koja je generirala fascinantnu fizičku i intelektualnu energiju. Broj djela koja je napisao ( između 100 i 250), 5 kvalitet njegova djela i njegova doprinosa praktičnoj medicini otkrivaju začuđujući stupanj stručne kompetentnosti.

Još u ranoj dobi Ibn Sina je bio uveden u raznolika religijska, filozofijska i znanstvena učenja. Primjerice, njegov otac ga je bio uveo u Ismailizam kome je i sam bio pripadao. Bio je otvoren za sunijsku doktrinu, baš kao i njegov učitelj u fiqhu Isma’‘il al-Zahid koji je bio sunija, kao i za šiizam dvanaest imama. Drugi njegov učitelj po imenu al- Natili omogućio mu je širi uvid u logiku, astronomiju i geometriju. U mišljenju je veoma brzo postao nezavisan. Prvo, nije više imao potrebu za učiteljima, nastavljajući da se samostalno obrazuje; drugo, nije bezuvjetno prihvatao niti i jednu doktrinu od doktrina kojima je bio izložen. Zahvatao je sa raznolikih izvora, kritički selektirajući ono što je prema njemu bilo zanimljivo i važno. Stoga u njegovom sistemu mišljenja lahko prepoznajemo tragove platonizma, aristotelijanizma, neoplatonizma, galenizma, farabizma kao i drugih grčkih filozofskih i islamskih ideja. Njegov sistem mišljenja je jedinstven te zbog toga ne možemo reći da slijedi bilo koju gore pomenutu školu. Čak i al-Shifa’‘, u kojemu je primjetna jaka aristotelijanska tendencija, nije čisto aristotelijansko djelo, kako se to nerijetko misli. Teorija stvaranja, primjerice, koja je temeljno neoplatonička i teorija poslanstva, koja je bitno islamska, su samo dva lijepa primjera njegovih brojnih nearistotelijanskih izvora učenosti. Al-Juzjani potvrđuje jedinstvenost ovoga djela i tvrdi da u njemu nema ništa što nije rezultat njegova osobnoga mišljenja. 6 I sam Ibn Sina poentira tu činjenicu, naglašavajući njegovu originalnost, posebno u dijelu koji se bavi logikom i fizikom. 7

Najvažnija Ibn Sinaova djela su al-Qanun fi’‘l-tibb (Medicinski Kanon), al-Shifa’‘ ( Ozdravljenje), al-Najah (Spasenje), ‘‘Uyun al-hikmah ( Izvori mudrosti), Danishnama-yi ‘‘ala’‘i (Knjiga Znanosti posvećena ‘‘Ala al-Dawlah) i al-Isharat wa’‘l-tanbihat ( Knjiga ukazanjima i misaonim poticajima). Čuveni Qnun se sastoji iz pet dijelova. Preveden je na latinski jezik više puta. Skoro pet stoljeća (sve do jedadanaestoga/sedamnaestoga stoljeća) je smatran najvažnijim medicinskim izvorom kako na Istoku, jednako tako i na Zapadu, a i dan danas predstavlja primarni izvor islamske medicine. Primjer za to nalazimo na Indopakistanskom podkontinentu. Obimni sadržaj al-Shifaa, koji inače predstavlja Ibn Sinaovo najdetaljnije filozofsko djelo, grupiran je oko četiri glavna predmeta: Logika, Fizika, Matematika i Metafizika. Logika je podijeljena na devet dijelova, Fizika na osam a Matematika na četiri. Fizika (izuzimajući dva dijela koja se odnose na životinjski i biljni svijet, koji su upotpunjeni nakon Matematike) štampana je prva, slijedili su Metafizika, zatim Logika i napokon Matematika. Djelo al-Najah, koje predstavlja neku vrstu sumaruma al-Shifa’‘, također se sastoji iz četiri dijela. Logiku, Fiziku i Metafiziku u ovome djelu priredio je sam Ibn Sina, a Matematiku al-Juzjani. ‘‘Uyun al-hikmah, poznato, također, kao Mujaz (Sažeti prikaz), čini se da je napisano s namjerom da bude instrukcija u logici, fizici i metafizici. Takav utisak se stječe iz jednostavnosti, jasnoće i sažetosti kojima je rad kao takav predstavljen. Danishnama-yi ‘‘ala’‘i također je sastavljen iz četiri dijela, a posebno je znakovit po tome što predstavlja prvo napisano djelo iz peripatetičke filozofije na perzijskom jeziku. Al-Isharat wa’‘l-tanbihat, koje predstavlja najzrelije i najobuhvatnije Ibn Sinaovo filozofsko djelo, također se sastoji iz Logike, Fizike i Metafizike. Ono završava sa raspravom o misticizmu, raspravom koja može biti podvedena pod etiku razmatranu prije u njenom sufijskom nego li u metafizičkom značenju. U dodatku Ibn Sina donosi jedan broj eseja i poema. Među najvažnije njegove eseje spadaju Hayy ibn Yaqzan (Živi Sin Budnoga), Risalat al-tayr (Poslanica o ptici), Risalah fi sirr al-qadar ( Poslanica o tajnama Sudbine), Risalah fi’‘l-’‘ishq ( Esej o ljubavi) i Tahsil al-sa’‘adah (Postignuće sreće). Njegove najvažnije poeme su al-Urjuzah fi’‘l-tibb (Poema u jampskome stihu o medicini), 8 al-Qasidat al-muydawijah ( Qasida u stihovima), 9 i al-Qasidat al-’‘ayniyyah fi l-nafs ( Qasidana ‘‘ayn o duši). 10 Napisao je, također, nekoliko perzijskih poema.

PODJELA ZNANOSTI

Cilj filozofije, prema Ibn Sinau, jeste odrediti realitete stvari, onoliko koliko je to za ljudsko biće moguće. 11 Postoji teorijska i praktična filozofija. Prva teži spoznaji istine, a potonja spoznaji dobra. 12 Svrha teorijske filozofije jeste usavršavanje duše kroz samu spoznaju, dok je svrha praktične filozofije usavršavanje duše kroz saznavanje onoga što se mora činiti kako bi duša djelovala u skladu sa ovim znanjem. 13 Teorijska filozofija je saznanje stvari koje postoje nezavisno od našega izbora i djelovanja, dok je praktična filozofija saznavanje stvari čije postojanje je rezultirano našim izborom i djelovanjem.

Postoje dva temeljna tipa individualnoga subjekta teorijskoga znanja: oni za koje kretanje može biti vezano, kao što su čovještvo (ljudska narav), četverouglost i jedinstvo; i oni kojima kretanje ne može biti pridodano kao što su Bog i intelekt. Prvospomenuti su podijeljeni na one koji ne postoje ukoliko im kretanje kao takvo nije pridodano, kao što su čovještvo i četverouglost i one koji mogu postojati bez bilo kakvoga kretanja koje se može za njih vezati, kao što su jedinstvo i mnoštvo. Prvi od posljednja dva tipa je ili takav da ne može biti lišen kretanja svejedno da li u stvarnosti ili mišljenju (tj. čovještvo), ili takav da može biti lišen kretanja u mišljenju, ali ne i u stvarnosti (tj. četverouglost). 14

Postoje, otuda, tri grane teorijske filozofije: ona koja se bavi stvarima bez obzira na to da li je kretanje za njih bilo vezano u stvarnosti i u mišljenju; ona koja se bavi stvarima bez obzira na to da li im je kretanje pridodano u stvarnosti ali ne i u mišljenju; i, napokon, ona koja se bavi stvarima bez obzira na to što kretanje za njih nije vezano niti u stvarnosti niti u mišljenju, usprkos tome da li im kretanje može biti atribuirano, kao u slučaju jedinstva, ili ne, kao u slučaju Boga. Prva je fizika, druga je čista matematika, a treća je metafizika. 15

Praktična filozofija, s druge strane, se odnosi na učenje jedne od sljedećih datosti: (1) principe na kojima je utemeljena društvena odnosno javna komunikacija među ljudima,( 2) principe na kojima je utemeljena personalna komunikacija ili učešće među ljudima, i (3) principe na kojima su utemeljeni individualni poslovi. Prvo je rukovođenje gradom na šta je usredsređena politička znanost; drugo na kućno ili porodično rukovođenje; 16 a treće je individualno rukovođenje, na šta je upućena etika. 17

Principi praktične filozofije su izvedeni iz božanskoga zakona (Shari’‘ah) tako da su njene potpune definicije postale jasne posredstvom rečenoga božanskoga Zakona. 18 Korist nauke o upravljanju gradom jest u tome što nam omogućava da upoznamo način na koji ljudi u međusobnoj društvenoj ili javnoj komunikaciji postižu blagostanje ljudskoga tijela i zaštitu čovječnosti. Korist nauke o kućnome ili porodičnome rukovođenju ogleda se u tome što nam omogućava da saznamo tip komunikacije koga moraju prihvatiti svi članovi jedne te iste porodice kako bi osigurali svoje blagostanje. Takva komunikacija ili učešće ostvaruje se između muža i žene, roditelja i djece, gospodara i slugu. Nauka o individualnome upravljanju donosi dvostruku korist: ona nas upoznaje sa svojstvima i načinima njihova stjecanja radi pročišćenja duše, s jedne strane, kao i sa porocima i načinima njihova savladavanja radi usavršavanja duše, s druge strane. 19

S engleskog jezika preveo: Adnan Silajdžić

Bilješke:

1.Njegovo puno ime je Abu ‘‘Ali al-Husayn ibn ‘‘Abd Allah ibn ‘‘Ali ibn Sina-Abu ‘‘Ali je njegov nadimak. Možda njegove titule «Učitelj i Vođa» ukazuju na njegov prominentni položaj u sferi učenosti i njegovu visoku političku poziciju vezira (A.F. al-Ahwani, Ibn Sina, Cairo, 1958., 18.). Ovo korespondira sa njegovim drugim zvanjima al-Hakim i al-Wazir. Također je bio poznat kao Hujjat al-Haqq (Dokaz Istine).

2.Bio je jedan od njegovih najbliskijih učenika koji ga je pratio većim dijelom njegova života. Gledom na prijevod njegove bibliografije vidi W. E. Gohlman, The Life of Ibn Sina, Albany, 1974.

3.Vidi Z.D. al-Bayhaqi, Tarikh hukama’‘ al-islam, izd. M.K. ‘‘Ali, Damask, 1976., 52-72; A. H. al-Qifti, Tarikh al-hukama’‘, izd. J. Lippert, Leipizig, 1903., 413-26; I.A. Usaybiah, ‘‘Uyun al-anba’‘ fi tabaqat al-attiba’‘ III, izd. Samih al- Zayn, Bejrut, 1987., 2-28; I-Khalikkan, Wafayat II, izd. Ihsan ‘‘Abbas, Bejrut, 1978., 157-62.

4.Vidi Ibn Abi Usaybi’‘ah, ‘‘Uyun al.anba’‘, 5.

5.Gledom na popis Ibn Sinaovih djela vidi G. C. Qanawati, Mu’‘allafat Ibn Sina, Kairo, 1955 i Y. Mahdavi, Fihrist-imusannafat-i Ibn Sina, Tehran, 1954.

6.Ibn Sina, al-Shifa’‘, al-Mantiq, al- Madkhal, izd. G.C. Anawati, M. al-Khudayri i A. F. al-Ahwani, Kairo, 1952, 2-4.

7.Ibid., 10

8.Riječ je o njegovoj najdužoj poemi koja je sačinjena od blizu hiljadu stihova.

9.U ovoj Qasidi, koja je bila napisana za Suhaylija, Ibn Sina sumira učenje iz logike i to u poetskoj formi kako bi ga njegov brat ‘‘Ali mogao lakše zapamtiti.

10. Poema o duši je njegova najpoznatija poema.

11.Al-Madkhal, 12. Filozofiju i mudrost (hikmah) Ibn Sina je koristio naizmjenično.

12.Al-Madkhal, 14.

13.Ibid., 12.

14.Ibid., 12-13.

15.Ibid., 14.O podjeli znanosti vidi također al-Shifa’‘, al-Ilahiyyat, 1, izd. M. Y. Musa, S. Dunya i S. Zayd, Kairo, 1960, 3-4; Mantiq al-mashriqiyyin, Kairo, 1910, 6-7 i ‘‘Uyun al-hikmah, izd. A. R. Badawi, Kairo, 1954, 17.

16. Gledom na nauku o porodičnom rukovođenju nije dato niti i jedno specifično ime, ali se može pretpostaviti da upučuje na društvenu nauku, što korespondira grčkome razumijevanju «ekonomije».

17.Al-Madkhal, 14.

18.‘‘Uyun al-hikmah, 16.

19.Ibid. O podjeli znanosti također vidi Tis’‘ rasa’‘il, izd. Hasan ‘‘Asi, Bejrut, 1986, 83-5.

preuzeto sa : mullasadra.com