Imam Homeini

Objavljeno Avg 24 u muškarci kategorijiod strane thekiterunnerPrint

Imam Homeini je rođen u gradu Homein, oko 350 km južno od Teherana u centralnoj provinciji, 20. džumadi’l’sanija 1320. solarne hidžretske godine (24. septembar 1902.), na dan koji je istovremeno i rođendan h.Fatime, kćerke Allahovog poslanika Muhammeda s.a.v.s.. Dobio je ime Ruhullah. Njegov otac, ajatollah Sejjid Mustafa Musavi, sin allame Sejjid Ahmed Musavija, poslije povratka iz islamskog teološkog centra u Nedžefu u Iraku, preuzeo je na sebe vjersko vođstvo žitelja Homeina i sela u blizini. Ali samo nakon nekoliko mjeseci poslije Ruhullahovog rođenja, njegovog su oca smrtno ranili zločinci na putu prema Araku, sjeverno od Homeinija. Tada je imao 47 godina. Majka imama Homeinija, Hadžer, je također, poticala iz istaknute religiozne porodice. Ona je bila kćerka ajatollaha Mirze Ahmeda, predavača u teološkim centrima u Kerbeli i Nedžefu u Iraku. Na ahiret je preselila kada je Imamu bilo samo 15 godina.

Uprkos ovim ličnim nesrećama, Imam je bio strpljiv i počeo je ulagati u svoj vlastiti talenat i intelegenciju u učenju islamskih nauka, prvo kod svog brata, ajatollaha Sejjid Murteze Pasandideha, a kasnije u Teološkoj školi u Araku, gdje je prisustvovao časovima istaknutog alima svog vremena hadži šejh Abdulkerim Haeri Jazdija. Istovremeno je Imam savladao i arapsku književnost. Po preseljenju Teološkog centra iz Araka u sveti grad Kom, imam Homeini je intenzivirao studije i zahvaljujući neprekidnom naporu i velikoj upornosti, završio je najviši stupanj teologije 1926. godine. Odmah nakon toga je bio proglašen za mudžtehida i priznat kao stručnjak u šeri’atu od strane njegovih uglednih učitelja. On se potom, pored fikha, specijalizirao u raznim naučnim oblastima uključujući i filozofiju, ‘irfan i etiku. U to vrijeme je, na različite teme, napisao više knjiga među kojima su : Misbah-ul-hidaje, Sirru-s-salat, Erbein hadis, Tahirir-ul-vesile itd. Imam Humejni

Zbog njegovih poznatih oštrih političkih stavova protiv režima, Rezahanovi agenti su, po naređenju, ograničili Imamovu slobodu rada. Reza Han je osnivač dinastije Pahlavi. Međutim, i pored ovoga, Imam je nastavio sa svojim postepenim, ali upornim nastojanjimana širenju njegove prosvjeiteljske poruke narodu. Nakon smrti ajatollaha Burudžerdija, vrhovnog ši’itskog vođe tog vremena, Imam je, od strane uleme i naroda, bio izabran za njegovog nasljednika. Na taj način se 1961. godine njegov džihad u oblasti kulture protiv monarhije počeo pojačavati dostižući svoj vrhunac 1963. godine.

Trećeg juna 1963. godine Imam je održao historijski govor protiv ovisnosti Šahovog režima o stranim silama, kao i protiv njegove podrške Izraelu. On je naglasio, također, i ulogu uleme u duštvu. Imam je ubrzo tačnije 05. juna 1963. godine uhapšen. Njegov upečatljivi govor je podstaknuo stanovnike Koma da u znak protesta izađu na ulice. Vijest se proširila i do drugih mjesta. Za dva dana stanovnici nekoliko velikih gradova, uključujući i Teheran, demonstrirali su protiv Šaha, dajući podršku Imamu. Petog juna trupe potpomognute tenkovima bile su pokrenute sa ciljem gušenja narastajućeg talasa demonstracija. Mnogi ljudi su tom prilikom bili masakrirani. Šahov diktatorski režim je time postigao trenutnu pobjedu. Međutim sjeme Islamske revolucije je već posađeno. Zbog Imamovog hapšenja, režim se našao pod jakim pritiskom uleme i naroda. 04. decembra 1964. godine Imam je protjeran. Prvo je prebačen u Tursku, a potom u Irak, gdje se smješta u Nedžef. Ostajući i dalje vjeran svojim vjerskim dužnostima, Imam Homeini širi svoju političko-kulturnu borbu, koja je pridonijela razvoju religijske i političke svijesti iranskog naroda, što se vidjelo u ljutnji zbog ubistva Imamovog sina Mustafe Homeinija, koje su izvršili agenti Šahove tajne policije SAVAK u toku zime 1997. godine, te masovnom odzivu naroda na demonstracije povodom ovog događaja.

Šehadet, preseljenje na ahiret hadži Mustafe, kao i jedan ponižavajući članak u dnevniku ”Ettela’atu”, koji je štampan po naređenju SAVAK-a, uzrokovao je žalost i demonstracije u velikim gradovima. Mnogi ljudi su bili ubijeni u toku tih demonstracija, a režim je zaključio da je jedini način za smirenje situacije bilo sprečavanje da Imamove nadahnujuće ideje i poruke stižu do naroda. Šah je zatražio i dobio saradnju iračkog režima, pa je Imam 30. oktobra 1978. godine bio protjerani iz Iraka. Imam Homeini je pošao za Kuvajt , 03. oktobra 1978. godine, ali mu je od strane vlade bio zabranjen ulaz. Poslije savjetovanja sa svojim sinom Ahmedom, Imam je odlučio da ide za Francusku, gdje stigao 05. oktobra 1978. godine i smjestio se u malom gradiću Noufel Šatou (Neuple-Chateau). U Iranu se nastavljaju masovni protesti protiv režima, kao i protiv progonstva Imama. Nemiri dostižu kulminaciju i nemoguće ih je savladati i zaustaviti. Imam Homeini je održavao učestale govore, slao je poruke iranskom naodu i davao brojne intervijue mass-medijima, podvlačećo islamske vrijednosti i ideje u traženju slobode, te objašnjavajući okvir islamske države zasnovane na Božijoj pravdi.

Vladajući režim je bio suočen sa ozbiljnom krizom. Zapad je prisilio Šaha da napusti Iran, a vlast je preuzel Bahtiarova novoformirana ”liberalna” vlada. Imam se pripremao za povratak u domovinu sa odlučnom namjerom da nastavi ranije započeti protest. Narod ga je dočekao pripremajući najveću dobrodošlicu u historiji. Februara 1979. godine Imam je napustio Francusku i Pariz, uputivši se prema Teheranu. Na ulicama Teherana su bili milioni ljudi koji su željeli pozdraviti Imama. Avion u kojem je bio Imam bezbijedno je sletio na pistu teheranskog aerodroma Mehrabad. Imam je tako, po prvi put nakon 15. godina izgnanstva, dotakao tlo obojeno krvlju i slobodom svoje islamske domovine. Prvo što je imam učinio bila je posjeta mezarju Behešt-i-Zehra, gdje je odao poštovanje palim borcima, šehidima Islamske revolucije.

Svuda po gradu je vladala radost pobjede. Svi su bili sretni i slali su blagoslove na Muhammeda s.a.v.s. i njegovu porodicu, te veličali Allaha dž.š. Režim je okretao svoju zadnju stranicu. Ljubav, hrabrost i šehadet u borbi ispreplitali su se da bi 11. februara 1979. godine Imam i vjernici, njegovi vjerni sljedbenici, pobjedili monarhiju, koja je na taj način srušena. Hiljade i hiljade ljudi žurilo je da vidi Imama. Formirana je privremena vlada, a 29. februara 1979.. godine Imam se uputio iz Teherana u Kom. Imam je stigao u Kom gdje se sjeme Revolucije najprije posijalo i nahranilo krvlju šehida 05. juna 1963. godine. Ljudi iz svih dijelova Irana i iz cijelog svijeta su dolazili da posjete vođu Islamske revolucije. Istovremeno nova vlada je dobijala pbrise. Imam je ulagao napore da se formiraju glavne institucije. Ljudi su se opredjelili za Islamsku revoluciju i odabrali njen Ustav. 24. januara 1980. godine Imam imajući srčane tegobe, napušta Kom i odlazi u Teheran. Imam je smješten u bolnicu. Ljudi su brinuli za svog vođu, svog Imama i molili su se u džamijama i vjerskim centrima. Imam se oporavio i izašao iz bolnice 03. marta 1980. godine. Međutim, doza tihe zabrinutosti se uvlačila u srca ljudi. Imam Homeinijevo zdravlje se poboljšalo, ali su ga državni poslovi i stanje u državi zadržali u Teheranu. Njegovo prebivalište je bilo u Tadžrišu, u sjevernom dijelu Teherana, u jednoj maloj i jednostavnoj kući u oblasti Džamaran.

Noći i dani su prolazili, a različiti problemi slijedili su jedan za drugim. Imam je rješavao probleme svakog dana. Dešavali su se mnogi tragični događaji, ali Imam je bio tu da utješi narod, da gaji nadu i da podiže moral. On nije bio samo vođa, on je istovremeno bio i brižljivi i iskreni otac, koji se brinuo za sve ljude. Pobrinuo se čak i za one koji su se ogriješili, kao i za one koje su izgubili pravi put. U tim vremenima držao je govore i davao savjete i rješenja. Imam je gradio okvir za administraciju države, dajući principe i pravila za organizovanje državnih organa. Osim toga što je objašnjavao osobine religije i etike, pojasnio je i ciljeve Islamske Republike, te ciljeve njene unutrašnje i vanjske politike. Okončao je iračku agresiju, započeo obnavljanje nekih ključnih tačaka i institucija, te je preuzeo odlučne korake za jasan ishod vodstva.Drugim rijećima, on je upotpunio svoju misiju u dužnost prema vjeri. Sada, Imam je bio spreman za svoje dugo putovanje. 23.maja 1989. godine napustio je Džamaran bez povratka. Imamova bolest je dostigla kritičnu fazu i nije bilo drugog izlaza sem operacije. Ljekari su odlučili da operišu probavni trakt i želudac. Od Imamovih najbližih, njegovog sina i tri glavna dužnosnika u Vladi (ministar pravde, zakonodavstva i sudstva), zatražili su i dobili dozvolu za operaciju. Operacija je bila uspješna, ali Imamovo lice je govorilo nešto drugo. Zatražio je od ljudi da mole za njega da ga Uzvišeni uzme s ovog svijeta.Imam se spremao za ”putovanje”. On je punog srca čekao povratak svom Stvoritelju. Ljudi su se trudili da spriječe ovaj odlazak, ali je Imam osjetio da se čas sastanka sa Vječnim približio. Vrijeme se zaustavilo u 22.22 sata u subotu naveče 04. juna 1989. godine. Vijest o Imamovom odlasku je bila emitovana sljedećeg jutra.

Šestodnevno i četrdesetodnevno vrijeme žalosti je objavljeno. Sva mjesta su bila u crnom. Ljudi su nezaustavljivo plakali. Osjećaj gubitka je bio nepodnošljiv. Imamovo tijelo je bilo postavljeno u staklenoj komori smještenoj na Musalli u Teheranu, gdje se obavljao džuma namaz.Milioni i milioni ljudi iz svih krajeva zemlje su se okupljali, ostajući cijele noći, tugujući zbog gubitka svog vođe, vodiča, učitelja i oca. Slična atmosfera je bila i u mnogim islamskim zemljama i zajednicama širom svijeta. U utorak 06.juna, u 7,30 sati ujutro, ajatolah Muhammed Reza Golpajegani, klanjao je Imamu na Musalli dženaze-namaz, zajedno sa milionima ljudi. Put kojim je trebalo pronijeti tijelo do mezarja Behešt-Zehra bio je prepun ljudi. Do pola puta Imamovo tijelo se moglo prenijeti vozilom, nakon čega su ljudi okružili vozilo, ne dozvoljavajući mu ni pedlja da se pomakne. Ljudi se nisu htjeli rastati od svog Imama. Tabut je bio prebačen u helikopter i prenijet do mjesta sahrane. Ožalošćeni su onemogućili prvi pokušaj spuštanja tijela. Tek oko 5 sati poslije podne to je bilo moguće. Imam se nalazio u miru. Jedanaaest miliona ljudi, koji su se okupili taj dan, morali su se rastati od Imama i ispratiti ga na Ahiret.