Mosleh al-Din Saadi Širazi

Objavljeno Avg 24 u muškarci kategorijiod strane thekiterunnerPrint

Saadi je rođen u Širazu oko 1200. Godine. Umro je u Širazu oko 1292. Godine. Izgubio je oca još u ranom djetinjstvu. Uz pomoć svoga amidže, Saadi je završio svoje školovanje u Širazu. Kasnije je otišao da studira u Bagdadu, na poznatom Nezamijskom Univerzitetu gdje je stekao tradicionalno učenje o islamu.

Izvanredna situacija praćena invazijom Mongola na Perziju dovela ga je do lutanja kroz Anadoliju, Siriju, Egipat i Irak. U svojim poslovima on također putuje u Indiju i centralnu Aziju. Saadi podsjeća na Marka Pola između 1271. I 1294. Godine. Međutim, postoji razlika između njih dvojice. Dok je Marko Polo težio za vladarima i dobrim životom, Saadi je bio sa običnim ljudima, preživjelima mongolskog holokausta. Sjedio bi u čajdžinicama i duboko u noć razgovarao sa trgovcima, farmerima, propovjednicima, putnicima, lopovima i sufijskim prosjacima. Dvadeset i više godina održavao je svoj raspored propovjedanja, savjetovanja, učenja, zaoštravanja svojih propovjedi i bruseći ih u dragulje koji su osvjetlili mudrost i slabost njegovog naroda.

Kada se vratio u svoj rodni Širaz, već je bio stariji čovjek. Širaz, pod upravom Atabak Abubakr Sa’d ibn Zangya (1231-60) bio je relativno u mirnom dobu. Saadi nije bio dočekan samo u gradu, nego je visoko poštovan i od vladara i mnogih drugih moćnika okoline. Kao odgovor na to, Saadi je za svoj pseudonim uzeo ime lokalnog princa Sa’d ibn Zangija i napisao jedan od svojih najizvrsnijih i najzanosnijih hvalospjeva. Ostatak života je, pretpostavlja se proveo u Širazu.

Njegova najpoznatija djela su Bostan (Voćnjak) i Golestan (Ružičnjak). Bostan je čitav u stihovima (epske vrste) i sadrži priče koje ilustruju standardne vrline za muslimane ( pravda, velikodušnost, skromnost, zadovoljstvo) kao i prikaze ponašanja derviša i njihove običaje ushićavanja. Ružičnjak je većinom pisan u prozi i sadrži priče i lične anegdote. Tekst je pomješan sa mnoštvom kratkih pjesama i sadrži aforizme, savjete i šaljive prikaze. Saadi prikazuje duboku svijest o apsurdnosti ljudskog postojanja. Sudbina onih koji zavise od promjenjivih raspoloženja kraljeva je uspoređena sa slobodom derviša.

Za zapadne učenike, Ružičnjak ima posebnu privlačnost; Saadi je zapamćen kao izvrstan hvalospjevac i pjesnik (tekstopisac), kao autor jednog broja majstorski odrađenih oda koje portretišu ljudsko iskustvo, kao i pojedine ode koje izražavaju žal i jadikovanje nad padom Bagdada nakon mongolske invazije iz 1258. Godine. Njegovi radovi su pronađeni u „Gazalijatu“ (Lirika) a njegove ode u Qasa’id (Ode). Također je poznat po nekoliko djela na arapskom jeziku. Neobična mješavina ljudske dobrote i cinizma, humor i rezignacija prikazani u Saadijevim djelima zajedno sa tendencijom da se izbjegne teška dilema/nedoumica, čine ga, po mnogima čine ga jednim od najkarakterističnijih i najdopadljivijih pisaca iranske kulture u svijetu.

Saadi je povukao crtu između duhovnog i praktičnog ili zemaljskog aspekta života. U Bostanu, naprimjer, duhovni Saadi koristi zemaljski svijet kao odskočnu dasku da dadne postreka sebi za traženjem vrijednosti iza svjetovnih granica. Slike iz Bostana su veoma precizne i istinite. S druge strane u Ružičnjaku, svjetovni Saadi umanjuje duhovno da bi dotakao srca svojih prijatelja putnika. U Ružičnjaku su slike grafičke i zahvaljujući Saadijevoj vještini ostaju dugo u čitaočevoj glavi. Realistično također prikazuje se i krug podjele. Šejh koji propovjeda u Khaniqahu prolazi kroz potpuno drugačija iskustva od trgovca koji prolazi kroz grad. Ono što je posebno u vezi Saadija jeste da on otjelotvoruje i sufi šejha i putujućeg trgovca. Oni su, kako to on sam kaže dva zrna badema u istoj ljusci.

Saadijev prozaični stil pisanja, opisan kao „jednostavan ali nemoguć za imitiranje“ buja potpuno prirodno i beznaporno. To je jednostavnost, koja je međutim utemeljena na semantičkoj podlozi koja sadrži sinonimiju, homofoniju i oksimoron prožet unutrašnjom ritmom i spoljašnjom rimom. Iranski autori su na svom jeziku godinama bezuspješno pokušavali da imitiraju njegov stil, a kako bi tek strani autori mogli u potpunosti prevesti njegova remek djela?

Svijet danas odaje počast Saadiju postavljajući njegov stih o rušenju barijera na ulazu u Dvoranu naroda u New Yorku:

Of one Essence is the human race,
Thusly has Creation put the Base;
One Limb impacted is sufficient,
For all Others to feel the Mace