Sadr al-Din Muhamed (Mulla Sadra)

Objavljeno Avg 24 u muškarci kategorijiod strane thekiterunnerPrint

Intelektualna aktivnost oživljena u Perziji u toku safavidskoga razdoblja, došla je do svoga vrhunca sa Sadr al-Dinom Širazijem poznatom njegovim zemljacima kao Ahund Mulla Sadra, a učenicima prosto kao Ahund ili kao Sadr al-Mutti’allihin, tj. »najistaknutiji među teozofima«. Osoba oko koje se okretao sav intelektualni život Perzije u posljednja tri i pol stoljeća i koja je jednime od glavnih izlagača islamskih intelektualnih teza i stavova u šiitskome svijetu, ostade i danas uglavnom potpuno nepoznata izvan Perzije, čak i u drugima muslimanskim zemljama! Gotovo svi putnici u Perziju, sve tamo od safavidskog razdoblja koji su se zanimali za intelektualni život ove zemlje, znali su i slušali o njemu i bili impresionirani njegovom slavom,[1] pa ipak dugo vremena nije nitko izvan grupe njegovih učenika u Perziji (koji su održali njegovu školu živom sve do danas), dao pravo mjesto njegovu učenju prezentirajući ga čitavom svijetu.

Mulla Sadra, čije puno ime je Sadr al-Din Muhamed, rođen je u Širazu oko 979/1571.[2] kao jedini sin Ibrahima Širazija. Kao član slavne Qawam familije izŠiraza, Ibrahim je zauzimao položaj vezira i bio utjecajna politička i društvena figura u svome rodnom gradu.

Budući da je bio jedino muško dijete imućne porodice koja je dugo vremena molila da dobije muškoga potomka, bio je vaspitavan sa velikom pažnjom i bila mu je data (obezbijeđena) najbolja moguća edukacija u njegovom rodnome gradu. Stoljećima prije pojave Safawida Shiraz je bio centar islamske filozofije i drugih tradicionalnih disciplina, centar koji je bio još živ u 10/16. stoljeću mada je funkcionirao manje intenzivno nego ranije. Rani period Mulla Sadrovog života bio je u duhu ove tradicije učenja. Bio je dijete koje je prerano sazrelo, tako da je veoma brzo savladao sve ono čime je bio poučavan. Još od ranoga doba ispoljavao je duboku pobožnost kombiniranu sa oštrom inteligencijom. Uskoro je bio kadar svladati religiozne znanosti kao i sve ono, u području “intelektualnih znanosti”, u šta je mogao imati uvida. Sa odličnim poznavanjem arapskog i persijskg, Qur’ ana i hadísa, elementarnom upućenošću u druge islamske discipline, nastavio je proširivati svoje intelektualne horizonte. Nije se mogao zadovoljiti time što mu je, za duže vrijeme, Shiraz mogao ponuditi.

Nakon što je apsolvirao predavanja učitelja toga grada, otišao je u Isfahan, koji je na području filozofije od tada postao najistaknutijim islamskim centrom Persije pa možda i cijelog islamskoga Istoka. Datum njegova dolaska u Isfahan je nepoznat, poput skoro svih drugih datuma iz njegova života izuzev onih koji se tiču rođenja i smrti. Ali sasvim je sigurno da je bio, kao student, i to koji prednjači, još veoma mlad.

Isfahan ga nije razočarao, tamo je pronašao nekoliko izvanrednih učitelja koji su na njega izvršili snažan utjecaj. Mull Sadr je studirao kod Shaykha Bahu’ al-Dína ‘Amílija i Mír Damada a također možda kod Mír Abu’l-Qasima Findirískíjem u školi, koja se još uvijek nalazi u Isfahanskome bazaru. U rukama ovih učitelja on uskoro postaje i sam autoritetom u islamskim znanostima dosegnuvši stupanj u kojemu je čak svoje učitelje nadmašio.

Završivši studije on se počinje intenzivno zanimati za intelektualne nauke (al-’uliim al-’aqliyya), osobito za metafiziku, te stoga ostavlja Slraz i odlazi u Isfahan koji je u to vrijeme bio prijestolnica i glavno stjecište učenosti u Perziji. U Isfahanu je studirao prvo kod Bana’ al-Din ‘Amilija učeći prenesene nauke (al-’ulum al-naqliyya) od njega, a docnije kod Mir Damada, njegova najslavnijeg učitelja u intelektualnim naukama.[3] Za nekoliko godina i sam je postao priznati učitelj u svim granama formalne učenosti, napose u hikmi,[4] gdje je nadišao svoje učitelje. Nezadovoljan formalnom učenošću, Mulla Sadra napušta svjetovni život općenito i izolira se u seocu imenom Kahak kod Quma gdje provodi petnaest godina u asketizmu i pročišćavanju duše sve dok nije, kako kaže u svom uvodu za Asfar, nagrađen izravnom vizijom inteligibilnog svijeta; sada je mogao kroz iluminaciju (išrag) »vidjeti« ono što je prethodno teorijski bio naučio iz knjiga.

Postigavši formalno i duhovno savršenstvo, Mulla, Sadra se ponovno vratio svijetu. U međuvremenu Allahvvirdi Han, gospodar Širaza sagradio je veliku medresu i pozvao Mulla Sadru da se vrati u Širaz i da bude direktorom nove škole. On je prihvatio poziv i vratio se u svoj rodni grad učinivši Hanovu školu središtem intelektualnih nauka u Perziji.[5] Ondje ostade do kraja života poučava­jući i pišući.

Unatoč izuzetnoj pobožnosti o kojoj najbolje govori činjenica da je sedam puta hodočastio u Meku pješice – umro je u Basri 1050/1640. za vrijeme sedmog putovanja – Mulla Sadra je bio često maltretiran od strane nekih iz egzoterične ‘ulame koji nisu mogli prihvatiti njegovu gnostičku interpretaciju vjerskih učenja i koji su ga zato ne jednom prokazali. Samo je utjecaj njegove moćne familije omogućio da nastavi svoju duhovnu aktivnost.

Život Mulla Sadre mogao bi se podijeliti na tri razdoblja: djetinjstvo i školovanje u Sirazu i Isfahanu; razdoblje asketizma u blizini Quma (potkraj razdoblja počeo je pisati svoj Asfar) i razdoblje učenja i pisanja koje je bilo rezultatom prethodnih dvaju. Sam njegov život svjedoči jedno od glavnih načela njegove mudrosti – da bi teorijsko znanje imalo učinka, treba ga kombinirati s duhovnim uviđanjem.

Spisi Mulla Sadrini mahom su pisani u posljednjem razdoblju njegova života i gotovo da su bez izuzetka od velike vrijednosti: oni su glavni izvor odakle su generacije potonjih teologa, filozofa i gnostika crple svoju inspiraciju. Svi njegovi spisi tiču se ili vjerskih nauka ili metafizike, teodiceje ili hikme[6]. Pisani su jasnim i laganim stilom pa se čitatelju čine mnogo razumljivijima od spisa njegovih prethodnika, primjerice Mir Damada.[7] Kako spisi Mulla Sadre gotovo uopće nisu poznati izvan Perzije, koristimo zgodu da navedemo listu njegovih djela koja je, prema vodećim autoritetima i prema najboljemu historijskom svjedočanstvu, sam napisao.Djela koja se bave metafizikom i intelektualnim naukama su: al- Asfar al-Arba’a; al-Mabda’ w-al-Ma’ad; Sirr al-Nuqta (možda nije autentično); al-Šawahid al-Rubublya, njegovo najlucidnije i najbolje djelo; al-Hikma al-’Aršiyya, glose o Hikmat al-lšraqu Suhravardija Maqtula; komen­tar (Šarh) djela Hiddya autora Atirija; glose o metafizičkim dijelovima ibn Sinine Šife; Fi Ittihdd al~’Aqil wal-Ma’qul; Fi Ittisaf al-Mahiyya w-al-Wugud; Fi Bad’ Wugud al-Insan; Fi al-Tasawwur w-al-Tasdiq; Fi al-Gabr w-al-Tafwid; Fi Hudut al-’Alam; Fi Hašr; Fi Sarayan al- Wugud; Fi al-Qada’ w-al-Qadar; Fi Tašahhus; al-Masa’ il al-Qudsiyya; Iksir al-’Arifin; al-Waridat al-Qalbiyya: al-Qawa’id al-Malakutiyya; Hali al-Muškilat al-Falakiyya; uvod za ‘Arš al-Taqdis Mir Damada; al-Mazdhir; glose Halq al-A’mal o Mir Damadovu djelu Rawaših al-Samawiyya; Kasr al-Asnam al-gahiliyya; al-Mizg; al-Ma’ad al-Gismani; Tanqiya, logički spis; diwan, zbirka pjesama na perzijskom i odgovori na razna filozofijska pitanja.

Sva Mulla Sadraova djela i intelektualno a i literarno su izuzetna.. Mulla Sadraovi radovi se mogu podijeliti u dvije grupe: oni koji su posvećeni religijskim ( naqlí ) i intelektualnim disciplinama (’ aqlí ). Budući je Mulla Sadra obje rečene nauke smatrao povezanim, odnosno nastalim iz jednog jedinstvenog izvora znanja, luminoznog božanskog Intelekta, on se naširoko bavio religijskim problemima u svojim teozofskim djelima i vice versa . Otuda, takva podjela je stvarno neodrživa, mada nije bez stanovitoga značenja. Njegovi spisi se ne mogu klasificirati ni kronologijski, čak ni u sadašnjoj fazi istraživanja. Za gore pomenute rasprave pouzdano se zna da su nastale u srednjoj fazi njegova života. Drugim spisima je teško odrediti vrijeme njihova nastanka. Možda najveća poteškoća proizlazi iz naravi samih radova u kojima se Mulla Sadra, poput Suhrawardija, stalno navraća na već napisane radove, praveći dodatke i unoseći izmjene tako da se vrlo često čini da su pisani istodobno. Djela Mulla Sadraa valja posmatrati u rasponu između monumentalnoga Asfara do kraćih rasprava od po nekoliko stranica. Zbog njihovog izuzetnog značaja većina je štampana u litografskim izdanjima u Teheranu gotovo prije jednoga stoljeća, neka su se pojavila u novim edicijama u vrijeme kada je tokom prošloga desetljeća oživio interes za Sadr al-Dína, međutim, većina djela čeka na kritička izdanja, što bi u mnogome doprinijelo da se ostvari lakši uvid u ove radove.

Na temelju onoga što nam je danas poznato o njegovim djelima, možemo ih nabrojati na sljedeći način:

1. Ajwibat al-masa’il (Odgovori na neka pitanja) . Nedavno obznanjena serija odgovora na raznolika metafizička i filozofska pitanja iz biblioteke umrlog Mírzaa Tahira .

2. Ajwibat al-masa’il al-nasíriyyah (Odgovori na nasirijanska pitanja)

3. Ajwibah masa’il Shams al-Dín Muhammad Gílaní (Odgovori na Pitanja Shamsa al-Dína Muhammada Gílaníja

4. Asrar al-ayat wa anwar al-bayyinat (Tajne qur’anskih ajeta i Svjetla očitih Istina) .Riječ je o jednom od Mulla Sadraovih najvažnijih gnostičkih komentara Qur’ana, sastoji se od uvoda i deset poglavlja.

5.Díbacha-yi ‘arsh al-taqdís (Uvod u “Božanski Tron. Uvod u arapskom jeziku- usprkos njegovu persijskome naslovu – napisan na Mír Damadov ‘ Arsh al-taqdís , u kojemu on mnogo veliča Mír Damada.

6. Díwan (Diwan). Poeme koje je sačinio njegov student .

7. al-Hashr Risalah fí (Rasprava o proživljenju)

8. al-Hikmat al-’arshiyyah (Kitab) (Knjiga o Mudrosti koja se spušta sa božanskoga Trona. Riječ je o jednom od najznačajnijih radova Mulla Sadraa, u dva dijela bavi se pitanjem Boga i eshatologije. Rad je naročito signifikantan budući da sumarno izlaže njegovo učenje o eshatologiji i čovjekovom proživljenju nakon smrti. Knjiga je bila najvažniji izvor kontroverzi među kasnijim teologijskim školama.

9. al-Hikmat al-muta’aliyah fi’l-asfar al-’aqliyyat al-arba’ah (Transcendentna teozofija o četiri intelektualna putovanja Duše) , obično poznata kao Asfar ( Putovanja. To je Mulla Sadraov magnum opus .

10. Huduth al-’alam (Risalah fí) (Rasprava o temporalnom postanku svijeta. Diskusije o vremenskom nastanku svijeta utemeljene su na Mulla Sadraovom učenju o transubstancijalnome kretanju ( al-harakat al-jawhariyyah) i odbacivanju Mír Damadovih stavova. Diskusija se daje sa stanovišta presokratika.

11. Iksír al-’arifin fi ma’rifah taríq al-haqq wa’l-yaqín (Eliksir Gnostika u spoznaji puta Istine i Izvjesnosti). U četiri dijela govori se o klasifikaciji znanosti i prirodi čovjeka.

12. al-Imamah (Risalah fí) (Rasprava o Imamatu)

13. Ittihad al-’aqil wa’l-ma’qul (Risalah fí) (Rasprava o Jedinstvu Intelekta i Inteligibilnog)

14. Ittisaf al-mahiyyah bi’l-wujud (Risalah fi) (Rasprava o učenju da je Egzistencija pridodana oznaka Esencije). Ovdje se raspravlja odnos između egzistencije i identiteta na način koji je suprotan stajalištima koja su iznesena u Masha’iru .

15. Kasr al-asnam al-jahiliyyah fi dhamm al-mutasawwifin (Rušenje idola neznanja u pokudi onih koji pretendiraju na sufizam) Riječ ” mutasawwifín” ovdje nije upotrijebljena u uobičajenom značenju nekoga ko slijedi put sufizma, nego u značenju onoga ko pretendira da slijedi taj put. U ovoj raspravi, Mulla Sadra kritizira ekscese onih iz njegova vremena koji su, pretendirajući da budu sufije, zanemarivali šerijat ( Shari’ah) i njegovo učenje.

16. Khalq al-a’mal (Risalah fi) (Rasprava o stvorenosti ljudskih djela). Rasprava o slobodnoj volji i determinizmu u kojoj Mulla Sadra, prije izlaganja svojega osobnog stjališta, uzima u razmatranje stanovišta raznolikih škola kalama i filozofije .

17. al-Lama’at al-mashriqiyyah fi’l-funun al-mantiqiyyah (Blistaji svjetlosti u umjetnosti logike). riječ je o veoma kratkom ali nadasve važnom djelu iz logike, koje je dijelom napisano u stilu Suhrawardijeve Hikmat al-ishraq, a sadrži u devet poglavlja neke Mulla Sadraove vlastite doprinose logici . Tu se također pominju i neke metafizičke ideje koje su njegove vlastite.

18. Limmiyyah ikhtisas al-mintaqah bi-mawdi’ mu’ayyan fi’l-falak (Maqalah fi) (Rasprava o tome zašto je Zodijak smješten u utvrđenoj poziciji Sfere)

19. al-Mabda’ wa’l-ma’ad (Kitab) (Knjiga o postanku i povratku). Jedna od najvažnijih Mulla Sadraovih knjiga koja se bavi metafizikom, kosmogonijom i eshatologijom.

20. Mafatíh al-ghayb (Ključevi nevidljivog svijeta

Riječ je o temeljnom Mulla Sadravom djelu iz doba zrelosti u kojem on kombinira gnostička učenja sa metafizikom, kosmologijom i eshatologijom i koje obuhvaća brojne reference iz Qur’ana i hadís . Spada u red najviše izučavanih Mulla Sadraovih djela,

21. al-Masa’il al-qudsiyyah fi’l-hikmat al-muta’aliyah (Spiritualna pitanja vezana za Transcendentu teozofiju) . Ovaj Mulla Sadraov rad, nedavno otkriven u Majlis Library u Teheranu, 22 mora biti jedno od njegovih posljednjih djela, kao takvo napisano je 1049/1639 godinu prije njegove smrti. Uključuje u tri poglavlja, pomiješano na arapskom i persijskome jeziku, ontološku raspravu i dokaz za egzistenciju «Imaginalnoga svijeta», arhetipova i «Umne egzistencije». On u ovome radu, kao i u Masha’iru , napominje da je prvi slijedio gledište počelnosti esencije i da je tek kasnije usvojio počelnost bića. Ovaj rad je sadržan u Ashtiyanijevom djelu Three Treatises (druga rasprava).

22. al-Masha’ir (Kitab) (Knjiga metafizičkog prodiranja. Jedno od Mulla Sadraovih najvažnijih djela i njegov najviše studiran opus nedavnih godina, riječ je o sinopsisu njegove ontologije. Ovaj rad bio je temeljito istražen i prostudiran od strane kasnijih persijskih mudraca ( hakíms) i bio je predmetom mnogih.

23. al-Masahir al-ilahiyyah fi asrar al-’ulum al-kamaliyyah (Knjiga božanskih teofanija koje se odnose na tzv. tajne znanosti koje vode do savršenosti. Djelo u šest poglavlja raspravlja čitav niz metafizičkih pitanja koja su proučena odnosno prostudirana oslanjajući se na qur’anske ajete.

24. al-Mizaj (Risalah fi) (Rasprava o Temperamentu). Rasprava Mulla Sadraovih vlastitih stajališta o temperamentu kao grani “znanosti duše”, sumirajući svoja razmišljanja kako su sadržana u Asfaru u odjeljku o substanciji i akcidenciji.

25. Mutashabihat al-qur’an (O metaforičkim qur’anskim ajetima).. Radi se o ranom djelu Mulla Sadraa, odnosi se na gnostičko značenje težih qur’anskih ajeta, a uključuje i materijal koji je također tretiran u njegovom komentaru na ayat al-kursí i Mafatih al-ghayb.

26. Nama-yi Sadra bi ustad-i khud Sayyid Mír Damad (I) (Pismo Sadr al-Dína svome učitelju Mír Damadu) .

27. Nama-yi Sadra bi ustad-i khud Sayyid Mír Damad (II) (persijski). Drugo od četiri poznata pisma koja je Mulla Sadra napisao Mír Damadu.

28. Nama-yi Sadra bi ustad-i khud Sayyid Mír Damad (III) (persijski i arapski). Treće od četiri poznata pisma koja je Mulla Sadra napisao Mír Damadu.

29. Nama-yi Sadra bi ustad-i khud Sayyid Mír Damad (IV) (perzijski). Četvrto Mulla Sadraovo pismo upućeno Mír Damadu.

30. al-Qada wa’l-qadar fi af’al al-bashar (Risalah fi mas’alah) (Rasprava o problemu božanskog određenja čovjekovih djela.Bavi se problemom predestinacije i slobodne volje i kako božansku providnost možemo uključiti u ono što se čovjeku pojavljuje kao zlo.

31. al-Qudsiyyah fi asrar al-nuqtat al-hissiyyat al-mushirah ila asrar al-huwiyyah (al-Risalah) (Tajna rasprava o misteriju opažljive Tačke koja aludira na božansko ontstvo). O “znanosti slova-glasova” i ezoteričkom značenju tačke. U njegovu autentičnost sumnja Ashtiyani.

32. Risala-yi farsí mansub bi-Mulla Sadra (Poslanica na persijskom jeziku koja je pripisana Mulla Sadra )

33. Sarayan nur wujud al-haqq fi’l-mawjudat (Prodiranje božanske Istine u onome bivstvujućem). Djelo je napisano u njegovoj mlađoj dobi kada je Mulla Sadra bio još vjerovao u počelnost esencije prije nego li egzistencije.

34. Sharh al-hidayat al-athíriyyah (Komentar na “Knjigu upute ili vođstva” od Athír al-Dína Abharíja). Učeni komentar na poznato Abharijevo djelo Kitab al-hidayah u kojemu Mulla Sadra izlaže krug peripatetičke filozofije ne baveći se njegovim vlastitim naročitim doktrinama. Ovo djelo, koje također pokazuje njegovo znanje iz matematike, privuklo je veliku pažnju Persijanaca tako da su mnoge glose o tome napisane, kao što su one poput Mulla’ Alíja Zunuzíja i Mírza Abu’l-Hasana Jilwaha.

35. Sharh Usul al-kafí (Komentar na Usul al-kafí) Možda najvažviji komentar ikada napisan o ovom osnovnom izvoru knjige o šiizmu, riječ je zapravo o jednom od najznačajnijih religijskih radova u kojemu se većina osnovnih tema šiizma razmatra u čisto gnostičkoj razini.

36. al-Shawahid al-rububiyyah fi’l-manahij al-sulukiyyah (Božanska svjedočanstva o putevima duhovnog ostvarenja ). Mulla Sadraovo “osobno” remek-djelo, u kojemu u pet poglavlja, više negoli njegova druga djela, sa čisto gnostičkoga stanovišta izlaže svoja učenja. Jedan je od njegovih najčešće komentiranih radova

37. Sih asl (Risala-yi) (Rasprava o Tri Načela) .Radi se o Mulla Sadraovom najvažnijem persijskom radu, sadrži autobiografsku obranu vlastite pozicije i tretman “Znanosti duše” u svjetlu “Transcendentne teozofije”.

38. al-Tafsír (Komentar Qur’ana. Sadrži komentare na sljedeće dijelove: al-Fatihah ; Sura 2 ( al-Baqarah) na ajet 61 i također ayat al-kursí (a. 256); ayat al-nur (a. 35) u Suri 24 ( al-Nur) ; Sura 27 (al-Naml) , a. 88.; Sura 32 ( al-Sajdah ); Sura 36 ( Ya-sín) ; Sura 56 ( al-Waqi’ah) ; Sura 57 ( al-Hadíd) ; Sura 62 ( al-Jumu’ah) ; Sura 65 ( al-Halaq); Sura 99 ( al-Zilzal ). Ovo djelo je važan primjer hermeneutičkog i ezoterijskog tumačenja Qur’ ana u razini kojega je Mulla Sadra bio nenadmašan.

39. Tafsír al-hadíth (Komentar na hadis, “Ljudi spavaju, tek kada umru oni se probude”). Gnostička interpretacija Poslanikova hadisa, koga citira ‘Allamah Âabaâaba’i. Komentar ovoga hadisa Mulla Sadra je također dao u svojemu komentaru Qur’ana,u poglavlju u kojemu se tumači sura Ya sín.

40. Ta’líqat ‘ala ilahiyyat kitab al-shifa’ (Glose na metafiziku “Knjige ozdravljenja” od Ibn Sinaa. Glose na Shifa’ na maqalah šest metafizike, izlažući Ibn Sinaove poglede sa prigodnim upućivanjem na njega osobno.

41. Ta’líqat ‘ala sharh hikmat al-ishraq (Glose na Komentar “Teozofije Svjetlosti” Suhrawardija. Rad je utemeljen direktno na Suhrawardijevom tekstu prije nego na Qutb al-Dín Shirazijevom komentar u, riječ je o fundamentalnoj raspravi o ishraqí teozofiji i njenoj usporedbi sa mashsha’í školom.

42. al-Tasawwur wa’l'-tasdíq (Risalah fi) (Rasprava o Pojmu i Sudu) . Analiza i rasprava o logičkim problemima pojma i suda.

43. al-Tashakhkhus (Risalah fi) (Rasprava o Individuaciji) Važna mada kratka rasprava o jednom teškom problemu tradicionalne filozofije.

44. al-Waridat al-qalbiyyah fi ma’rifat al-rububiyyah (Inspiracije Srca gledom na božansko Znanje) . Kritika svjetovnih učenjaka, posebice onih njegovih suvremenika koji su podržavali ugnjetačke vladare za ovosvjetskim svršetkom ili karjem.

45. al-Wujud (Risalah) (Rasprava o Bitku) Ontološka rasprava

46. Zad al-musafir (Opskrba Putnika). Radi se o doktrinarnoj summi koja se odnosi na eshatologiju koja je postala poznata nedavno.

Osim toga Mulla Sadrau se pripisuju sljedeća djela, međutim, njihovo autorstvo ostaje nesigurno ili nepouzdano:

1. Adab al-bahth wa’l-munazarah.

2. al-Fawa’id (Risalah fi).

3. Ithbat al-bari’ (Risalah fi).

4. Jawabat al-masa’il al-’awídah (najvjerovatnije Mír Damada).

5. al-Qawa’id al-malakutiyyah (Risalah fi) (najvejrovatnije isto kao al-Masa’il al-qudsiyyah).

6. Sirr al-nuqtah.

Mulla Sadra je također sačinio i niz četveraca na perzijskome od kojih su neki spomenuti u tradicionalnim izvorima, a neki se pojavljuju u njegovim vlastitim rukopisima na prvoj strani njegova komentara djelu Hiddya.[8] Govore uglavnom o sufijskom učenju o jedinstvu Bitka (wahdat al-wugud), što se može smatrati središnjom temom Mulla Sadrinih doktrinarnih formulacija. U jed­nome od četveraca on kaže:

Istina je duh univerzuma, a univerzum tijela,

Družbe anđeoske osjeti su ovog tijela;

Nebesa, elementi i stvari, njegovi su organi;

Gle, jedinstvo je baš to, a ostatak – ništa do retorika!

Dijeleći spise Mulla Sadrine na intelektualne i vjerske, ne impliciramo ni u kojem slučaju da su kod njega ove dvije kategorije potpuno odvojene. Nasuprot, gotovo glavni Mulla Sadrin domet jest jedinstvo i usklađivanje religije i intelektualnih nauka. Sva njegova djela, čak i filozofijska, puna su ajeta Qur’ana koji služe kao podrška zaključcima, a sva njegova religijska djela, čak i komentari Our’ana, puna su gnostičkih i intelektualnih interpretacija. Može se samo reći da se neki od Ahundovih spisa bave više religijskim pitanjima, a drugi više intelektualnima.

Dalje, među gorespomenutim djelima neka su više gnostička, a druga predstavljena više diskurzivnim jezikom, iako sva stižu gnostičkim doktrinama.

Bez sumnje, najznačajnije djelo Mulla Sadrino jest Asfar al-Arba’a.[9] Dimen­zijom i namjerom može se porediti sa Šifom i s Futuhdt al-Makkiyom, a na izvjestan način zauzima središnji položaj između peripatetičke enciklopedije ibn Sinine i kompendija ezoteričkih nauka ibn ‘Arabija. Sam naslov Asfar bio je uzrokom niza teškoća za neke orijentaliste koji su se upoznali s ovom knjigom. Riječ asfar slomljena je množina riječi safar što znači putovanje, kao što sifr znači knjiga, od jevrejskoga sefer. Stoga je Gobineau djelo držao nizom knjiga o putovanju, a E. G. Browne je vjerovao da naslov naprosto znači četiri knjige.

Međutim, oba stajališta su pogrešna. Asfar znači putovanje, ali ne obično putovanje, kako je to Gobineau shvaćao. Kako i sam Mulla Sadra kaže u svome uvodu za ovu knjigu, Asfar se sastoji od slijedećih četiriju stanja ili putovanja posvećeničkoga razumijevanja (suluk): (I) putovanje stvorenja ili stvaranja (haql) ka Tvorcu ili Istini (Haqq), (II) putovanje u Istini s Istinom, (III) putovanje od Istine ka stvaranju s Istinom i (IV) putovanje s Istinom u stvaranju. Ovo monumentalno djelo je, stoga, pregledom stanja putovanja gnostikovih, sistematizirano u logičkom obliku.

Prema sadržaju, prva knjiga Asfara bavi se Bitkom i njegovim različitim manifestacijama; druga se bavi prostim supstancijama, tj. inteligencijama, dušama i tijelima i njihovim akcidencijama – uključuje, stoga, prirodnu filozo­fiju; treća se bavi tendicejom, a četvrta dušom (njezinim porijeklom, nastaja­njem i krajem). Sve ove teme podrobno su razmotrene, a uzimana su u obzir stajališta prethodnih mudraca i filozofa tako da je djelo kao cjelina dosta opsežno. Možemo kazati da je ovaj veliki opus unekoliko kulminacijom hiljadugodišnje kontemplacije i mišljenja muslimanskih mudraca kao i temelj nove i originalne intelektualne perspektive koja proizilazi iz matrice islamske tradicije.

Izvori Mulla Sadrina učenja

Prema Mulla Sadri, postoje dva oblika spoznaje: ona izvedena iz formalne obuke (al-’ilm al-suwari) i ona koja dolazi iz intelektualne intuicije (al-’ilm al-ladunni). Prva se stiče u školi uz pomoć učitelja, a druga, zasnovana na višem stupnju izvjesnosti nego prva, jest nauka koju su imali profeti i sveci kroz pročišćenje duše i katarzu (tagrid) uma.[10] Prema ovome stajalištu postoje dva izvora za Mulla Sadrine ideje -jedan formalni i u izvjesnome smislu historijski, dakle, onaj koji se manifestira u historiji prije njega, a drugi duhovni i nevidljiv.

0 ovome drugom izvoru, koji se može nazvati njegovim »anđelom čuvarom« ili »skrivenim imamom«, izvorom cjelokupne unutrašnje iluminacije, teško da možemo išta reći, možemo samo naglasiti njegovo značenje u svjetonazoru Mulla Sadre.

Ovdje nas zanima u prvome redu prva kategorija. Postoji pet glavnih elemenata jasno razaznatljivih u novoj sintezi koju daje Mulla Sadra; oni se također nalaze, iako manje eksplicitno, u stavovima safavidskih mudraca prije njega. U ove elemente spadaju Aristotelova filozofija i filozofija njegovih sljedbenika, te učenje neoplatoničara, osobito Plotina, čije su Enneade musli­mani držali Aristotelovima; dalje, učenje Ibn Sinino, gnostičke teze Ibn ‘Arabi-jeve i principi islamske objave te, osobito, više ezoterička učenja Poslanika islama i imama. Među ovim izvorima dva posljednja su osobito značajna. Mulla Sadra je stvorio novu Školu hikme – s jedne strane, zaodijevajući intuiciju gnostika (osobito onu ibn ‘Arabija i njegovih sljedbenika) u logičko ruho, a s druge izvođenjem filozofijskih i metafizičkih implikacija učenja imama (navlastito kako je to sadržano u djelu Nehdžul-balaga). Tako je rođeno ono što bismo nazvali upravo muslimanskom školom hikme utemeljenom na nadahnutim učenjima koja tvore sami temelj ši’izma.

Mulla Sadra je, poput Suhrawardija, neobično cijenio predsokratovce i grčke mudrace – kako one koji bijahu povijesne osobe, tako i mitologijske, a držao je da Tales, Anaksimandar, Agathedemon, Empedoklo, Pitagora, Sokrat, Platon i Aristotel tvore skupinu mudraca staroga svijeta koji su imali mudrost u cijelosti. Poput mnogih drugih muslimanskih hakima mislio je da grčka filozofija nije počela Aristotelom, već da njime završava i vjerovao je da su posljednji grčki mudraci bili više učitelji raznih umijeća i nauka, nego metafizičari.[11]

Stoga je za Mulla Sadru grčka filozofija bila mudrost hebrejskih profeta koju su Grci naslijedili, sistematizirali i, kasnije, dijelom zaboravili, mudrost koja je, integrirana u islamsku intelektualnu perspektivu, potpuno procvjetala u svjetlu islamske objave. Eto zašto Mulla Sadra želi odbaciti neke aspekte učenja kako peripatetičara tako i iluminacionista pozivajući se često prvo na Qur’an i Hadis, a potom na fragmentarne izjave predsokratovskih filozofa s kojima su se muslimani upoznali.

Metod Mulla Sadrin i obilježja njegove škole

Genij Mulla Sadrin jasno je došao do izražaja kada je trebalo sintetizirati tri puta koji vode Istini – tj. objavu, racionalnu demonstraciju i pročišćenje duše (od čega posljednje vodi ka iluminaciji). Za nj su gnoza, filozofija i objavljena religija bili elementi ansambla harmonije koju je nastojao otkriti kako u vlasti­tom životu, tako i u spisima. On je formulirao perspektivu u kojoj racionalno dokazivanje ili filozofija, iako ne nužno ograničena na Grke, postaje čvrsto vezana uz Qur’an i izjave Poslanika islama i imama, a ovi sa svoje strane bivaju sjedinjeni s gnostičkim učenjima koja niču iz iluminacija koje je dobila pročišćena duša.[12] Zato su spisi Mulla Sadrini kombinacijom logičkih stavova, gnostičkih intuicija, tradicija Poslanika i ajeta Qur’ana. Simboličkom interpretacijom svetog teksta on dokazuje gnostički kvalitet ezoteričkog značenja objave, a intelektualnom intuicijom potčinjava racionalnu i diskurzivnu misao univerzalnim istinama gnoze. Tako uspijeva sintetizirati nauku i objavu u svjetlu gnoze i u općoj perspektivi islama čemu su težili al-Farabi i ibn Sina – osobito potonji u svojim komentarima Our’ana – i što su Gazali, Suhrawardi i čitav niz mudraca od Seldžuka do safavidskoga perioda, nastojali ostvariti na najrazličitije načine.
U metafizici ili, općenitije govoreći, u hikmi samoj, Mulla Sadra se smatra utemeljivačem treće glavne škole islamske »filozofije«; prva je peripatetičarska škola čiji je najveći predstavnik u islamskom svijetu bio ibn Sina, a druga je iluminacionistička ili išraqi škola koju je osnovao Suhrawardi Maqtul. Mulla Sadra je prihvatio izvjesne principe od svake škole – hilomorfizam od peripateti­čara, gradaciju Bića i nebeske arhetipove od iluminacionista. Štaviše, on je dodao izvjesne principe izvedene iz učenja nekih sufija, primjerice, od ibn ‘Arabija princip stalnog nastajanja supstancije svijeta i jedinstvo Bića koji se nikada nisu pojavili kao principi bilo koje škole hikme i koji nisu nikada sustavno sređeni logičkim jezikom hakime prije Mulla Sadrina vremena. Zbog toga se Mulla Sadri često pripisuje iznalaženje nove i originalne forme mudrosti u muslimanskom svijetu koja se obično naziva al hikma al -muti’aliyya da bi se razlikovala od al-hikma al-maša’iyya (peripatetička filozofija) i od al-hikma al-išraqiyya (iluminacionistička teozofija).[13]

[1] Comte de Gobineau, jedan od najviđenijih putnika koji je posjetio Perziju u posljednjih nekoliko stoljeća, bio je živim svjedokom značenja Mulla Sadre, premda nije temeljito upoznao njegove ideje. Na dobro poznatu mjestu, on piše: »Le vrai, l’incontestable merite de Moulla Sadra reste celui pue j’ai indique plus haut: c’est d’avoir raminć, rejeuni, pour le temps ou il vivait, la philosophie antique, en lui conservant les moins possible de ses formes avicenniques…« Gobineau, Les religions et les philosophies dans l’Asie centrale, les Editions G. Gres et Cie, Pariš, 1923, str. 102.

[2] Datum rođenja Mulla Sadre bio je doskora nepoznat sve dok nije, pripremajući novo izdanje Asfara, Tabataba’ i sakupio veliki broj rukopisa ovoga djela. Na margini rukopisa datirana 1197/1782. s marginalnim bilješkama samoga Mulla Sadre’, u čiju autentičnost ne treba sumnjati, pojavljuje se ova rečenica: »Ova istina mije objavljena sedmog džamadi al-ula 1037. po hidžri, kada sam već bio navršio 58 godina…« Stoga bi datum njegova rođenja mogao biti 979/1571. ili 980/1572.

Za tradicionalni pregled života i djela Mulla Sadre vidi M. B. Hunsari Raudat al-Ćannat, Teheran, litografsko izdanje 1306/1888. Vol. II, str. 331-32; M. A. Tabrizi, Raihanat al-Adab, Sa’di Press, Teheran, 1331/1912, Vol. II, str. 458-61; Mir Hwand, Raudat al-Safa, Teheran, litografsko izdanje, 1270/1853, Vol. VIII,str. 120-T.Tunika-buni^ Qisas. al-’Ulama’, ‘Umi Press, Teheran, 1313/1895, str, 329-33 i Aga Buzurg Tihrani, al-Darta, al-Garra Press, Nedžef, 1355/1936, baveći se raznim spisima Ahunda.

Što se tiče sekundarnih izvora vidi M. Mudarrisi Chahardihi, Tarih-i Falasifih-i Islam, ‘Umi Press, Teheran, 1336, Vol. I, str. 179; A. A. Zingani, al-Filsuf al-Farsi at-Kabir Sadr al-Din al-Šlrdzi, al-Mufid Press, Damask, str. 212-18, No 3, 1951, str. 318-27; J. ;Ali Yasin, Sadr al-Din al-Širazi Mugaddid al-Falsifat al-Istamiyya, Al-MaLarif Press 1375/1956. i uvod M. R. Muzaffara u novom izdanju Asfara, Da’ir al-Ma’arif al-Islamlyya, Oum, 1378/1958.

Za pregled života i doktrina Mulla Sadre na evropskim jezicima, vidi Gobineau, op. cit., str. 91-103; E.G.Browne, A Literary History of Persia, University Press, Cambridge, 1924, Vol. IV, str. 429-30. i M. Horten, Die Philosophie des Islam, Verlag Ernst Rheinhardt, Munchen, 1924, str. 57 id. Također Browne, A Year Amongst the Persians, Adam & Charles Black, London, 1950, str. 141-43.

[3] O Bana’ al-DIn ‘Amiliju i Mir Damadu vidi prethodno poglavlje.

Znati imena učitelja Hakimovih značajno je, jer je učenje hikme »iznutra« nemo­guće bez učitelja za većinu, čak i za one koji su za nju obdareni. Izvjesne ideje mogu se naučiti iz knjiga, ali stvarno razumijevanje značenja hikme traži valjana učitelja koji je također učio doktrine od drugog učitelja, tako idući do najranijih učitelja. Hakim inzistira na autentičnosti slijeda svojih učitelja, kao što prenosilac Hadisa inzistira na lancu svjedoka za Hadis, kao što sufijski učitelj inzistira na slijedu učitelja u svome redu.

[4] Već smo u prethodnim poglavljima razmotrili značenja ovog termina u smislu kako se ovdje upotrebljava, tj. kao kombinacija gnoze, iluminacionističke i peripatetičke filozofije, Sto nije ni teologija ni filozofija kako se danas razumijevaju, več teozofija u pravom i izvornom smislu ovoga termina (ne u smislu današnje uzurpacije od strane raznih pseudo-spiritualističkih grupa).

[5] Hanova škola, jedna od najljepših građevina safavidskoga razdoblja, bila je dosta

oštećena; prije desetak godina obnovio ju je Bureau of Archaeologv perzijske vlade.

Sada je to ponovno medresa za tradicionalnu učenost.

[6] On kritikuje ibn Sinu zbog toga što je stratio vrijeme pišući djela o drugim naukama

(matematici, medicini).

[7] Ovu priču navodi većina tradicionalnih izvora koji su gore spomenuti: jednom je Mulla Sadra pitao Mir Damada zašto ga poštuju svi religijski autoriteti, dok Ahunda (nadimak Mulla Sadrin), unatoč utjecajnoj familiji toliko gnjave neki iz uleme; Mir

Damad ovako sažme sadržaj tajne: oni obojica, doduše, govore o istoj stvari, ali Mir Damad skriva svoje ideje u mnoštvo teških izraza, pa ih samo odabrani mogu razumjeti, dok Ahund (Mulla Sadra) piše tako jasno da su svakome tko poznaje arapski

njegova gledišta bjelodana!

[8] Rukopis Šarh al-Hidaya u Miškat zbirci u Teheranskom Univerzitetu, MS 254 je Mulla Sadrin vlastiti manuskript, a niz četveraca koji se pojavljuju na početnim stranama bez sumnje su njegovi.

[9] Al-Hikmat al-muta’aliyah fi’l-asf a r al-’aqliyyat al-arba’ah (Transcendentna teozofija o četiri intelektualna putovanja Duše) , obično poznata kao Asfar ( Putovanja)

[10] Mulla Sadra, Mafatihal al-Gaib, al-Miftah al-Talit, at MaŠhad al-Tamin.

[11] Asfar,( Teheran, litografirano izdanje 1282/1865. Knjiga II, poglavlje IV.) Mul­la Sadra piše da su predsokratovci govorili simboličkim jezikom (ramz) i da listom viuc svijet sačinjenim od jednog elementa, doktrinom jedinstva Bitka ili wahdat at-wugua što je osnova gnostičke doktrine ibn ‘Arabijeve. Mulla Sadra identificira laleso\u vodu s nafas al-Rahmanom, s Dahom Milostivoga, što sufije drže najvišom supstanci­jom univerzuma. Ovi rani Jonjani, koje neki danas drže utemeljiteljima savremenin kvantitativnih nauka o prirodi, čine se muslimanima u drugačijem svjetlu kao izlagači univerzalne gnoze i onima, kao što Mulla Sadra piše, »koji su dobili svjetlo hikme od svjetiljke poslanstva«.

[12] Za pregled odnosa Mulla Sadre prema ši’izmu i njegov uspjeh u sjedinjenju triju gorespomenutih elemenata, vidi M. H, Tabataba’i »Musahibih-i Ustad ‘Allamib Tabataba’ i ba Professor Henri Corbin dar Barih-i Si’ah«, Salanih-i Maktab-i Taša-yyu\ No. 2, 1339. solarna, str. 61-64. To je jedno od najznačajnijih savremenih djela jednoga šiitskog autoriteta o općoj perspektivi ši’izma, te o raznim naukama koje su ši’iti razvili, a rezultatom je čitavoga niza susreta između njega i H. Corbina, kada je Corbin postavljao niz temeljnih pitanja o duhovnom stavu ši’izma i odnosu između ši’izma, hikme i sufizma. Knjiga je pisana kao odgovor na Corbinova pitanja i pred­stavlja pravu riznicu znanja o intelektualnom životu ši’izma.

[13] Što smo preveli hikmu pojmom filozofija u jednome slučaju, a teozofija u drugom, to je zbog toga što značenje ovog termina uključuje kako mudrost koja pripada i racional­nom i mentalnom planu ili filozofiju, tako i mudrost koja transcendentira razinu običnoga ljudskog uma i koja, strogogovoreći, pripada angeličkom redu pa se ne može nazvati filozofijom, kako se taj termin danas shvata u evropskim jezicima.

Preuzeto sa : mulla sadra.com