Herojska djela muslimanki u prošlosti

Objavljeno Avg 24 u žene kategorijiod strane thekiterunnerPrint

Historija islama je puna svjetlih primjera hrabre muslimanke ali nažalost nisu puno poznati niti se iz raznoraznih razloga puno o njima ne piše i upoznaje naša savremena omladina, posebno muslimanka. Prije islama, žena Arapkinja je pratila svoga muža kada je isao u borbu a i nakon dolaska islama ona postaje još uspješnija i nikako nije ostala zatvorena u kući, ona je to mogla ako je htjela ali to nije značilo da joj je borba na Allahovom putu bila zabranjena.

Muslimanka, željna vode iz Dženneta je bila ta koja je odabrala ipak, da pomogne muškarcu u bitkama koje su značile mnogo. Ipak i one koje su ostale kući nisu griješne ali želimo pokazati da odlaskom u borbu žena muslimanka ne čini grijeh i ima pravo shodno svojim mogućnostima i okolnostima da odluči -ići ili ne.

Sa svojom djecom one su ostajale iza bojnog polja brinući se o ranjenim borcima, donoseći im vodu, strijele i hranu, pazile konje, zadovoljavale svoje muževe, podizale moral recitirajuci borbene stihove, prepričavale slavne dane svojih prethodnika, skidale opremu sa mrtvih neprijateljskih vojnika, čuvale zarobljenike itd. Jedan poznati arapski pjesnik,’Umar bin Kulthum, ovako je posvetio stihove ženi:

‘ Iza naših redova su žene bjela lica, uvijek se bojimo za njihovu sigurnost i da ih možda neprijatelj ne zarobi. One su uzele zakletvu od svojih muževa da će im pokazati hrabrost u vojnama. One su sa nama jer će nam se brinuti o zarobljenicima, njihovim konjima i opremom. Ovo su djevojke porodice Jashm B. Bekr koja ne samo da posjeduje ljepotu nego i porodično nasljedje a i vjersko. One nas gledaju i govore nam ‘ Ako nas ne možete zaštiti, niste naši muževi.’

Islam je takođe gajio ovu tradiciju. Ni u jednom momentu dolazak islama nije pomutio položaj žene nego joj je davajući joj još veća prava prostro staze koje vode još većem uspjehu kojeg je svaka žena, željna napretka, mogla samo sanjati. Žene su, shodno tome, pratile svoje muževe dok su oni bili na Allahovom putu – Džihadu. U bici na Uhudu, kako navodi Buhari, Allah mu se smilovao, Aiša radijallahu anha je nosala kožni mjeh napunjen vodom da bi napojila ranjenike. Njoj su u ovome poslu pomagale u stopu Umm Salim i Umm Salit.

Tradicionalista Ebu Najim prenosi da u bici na Hajberu su polovina žena Medine išle iza armije koja je marširala. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem nije ništa znao o ovome a kada je saznao ljutito ih je upitao zašto su uopšte dolazile. Odgovorilie su jasno i glasno da sa sobom imaju nešto medicinskih stvari koje će im trebati kada budu previjale ranjene, da će vaditi strijele iz ranjenih itd. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem im je dozvolio da ostanu a nakon što je Hajber pao dao je i njima od ratnog plijena.

U nekoliko bitaka Umm Salim sa još nekoliko žena Ensarijki odradila je slične usluge.

Rabi, kćerka Muazova, sa drugim ženama izvršila je dužnost nošenja šehida i ranjenih sa bojnog polja Uhuda ka gradu Medini.

Umm Reqiqa je imala paviljon za ranjene gdje ih je ona prala i zavijala im rane.

Umm Zejd, Asdžija i pet drugih žena su pomagale muslimanima za vrijeme bitke na Hajberu, radeći na okretanju točkova. Sakupljale su strijele sa bojnog polja i dodavale ih ratnicima a Umm Atijja je kuhala za Ashabe čak u sedam bitaka. Taberi piše o događaju kada je korpus muslimana ležao i dok su drugi bili zaduženi da ih zakopaju žene su bile zadužene da vode brigu o ranjenima. U bitkama Agvath i Armath povezane sa bitkom na Qadisiji žene i djeca su kopale grobove za šehide. Bitka na Qadisji je opisana od strane žena koje su imale udjela ovako: ‘Kada se bitka svršila, mi (žene) zašle smo naprijed žureći u bojno polje sa nosilima i kupile ranjene muslimanske vojnike.” Ovi događaji ne samo da odslikavaju odaziv domoljuba, niti vjerski, nacionalni entuzijazam, herojstvo muslimanke nego također pokazuje detalje nekoliko dužnosti kojima su one bile zadužene i koje su savjesno i s povjerenjem ispunjavale. Ovi događaji pokazuju da je nekada u islamskoj historiji muslimanka uživala velika povjerenja muslimana pa čak i komandanata u raznim teškim i krvavim bitkama koje su izmijenile čovječanstvo. Nisu bježale od kopanja rovova niti usluga koje su jednoj armiji bile potrebne. Nekada su se čak znale uključiti i u direktnu borbu protiv neprijatelja u cilju pobjede i pomoći muslimanima što bi jednom riječju značilo – one nisu prezale šta će ih od dužnosti dopasti da bi se ne razmišljajući i same žrtvovale za ovu našu časnu vjeru uporedo sa njihovim saborcima muškarcima. Ovo vrijeme će stajati kao visoki brijeg nasoj historiji prkoseći svima onima koji žele ženu muslimanku prikazati kao onu koja ima manje prava i onu koja je islamom ponižena.

Ukoliko ispitamo bitke ranog perioda islamske historije, pronaći ćemo žene uključene u mnogim

dužnostima naveliko. U ovoj temi mi ćemo pokazati kako je nekada taj „slabiji spol krnjave pameti“ bio častan i visoko poštovan od njihovih muških članova društva. Zapitajmo se da li smo i blizu društva u kojemu su muškarci bili pažljiviji i ispravnim shvatanjem islama pružali ruke muslimankama kako bi zajedno gradili jako islamsko društvo. Majka Enesa ibni Malika (Poslanikovog sluge) Umm Salim, obično bi pratila Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na bojnom polju.

Kada je Talib ibn ‘Umejr prihvatio islam i obavijestio njegovu majku o tome, ona je rekla:” Opredijelio si se za čovjeka koji to najviše zaslužuje. Kada bih ja imala i snagu i sposobnost muškarca ja bih ga čuvala i borila se za njega.”

U bici na Hendeku gdje se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi drugovi borio protiv Jevreja kada je Benu Kurejza uspio doseći do mjesta gdje su muslimanke i njihova djeca bile ukopane u zaklonu. Tu na tome mjestu nije bilo muslimanskih vojnika da ih zaštiti od plemena Benu Qurejze. Jedan se Jevrej tako približio da su se one pobojale da bi on mogao reći o njima u njegovom plemenu koje bi sigurno izvršilo napad. Safija, radijallahu anha, tetka Poslanikova a majka Zubejrova je zatražila od Hasana ibni Sabita da ga ubije. Vidjevši njegova predomišljanja Safija lično se pobrinula i ubila ga. Ovo je bila prva herojska akcija kaže historičar Ibn Athir, koju je izvela muslimanka.

Jedan primjer snage islama koja se demonstrirala u ženskom biću jeste Nusejba bint Ka’b koja je živjela u Medini. Bila je ensarijka i poznata još kao Nusejba Džerrahi. Imala je dva sina Amara i Abdullah. Njeno ime prvi put se pojavljuje na Bej’at ul Aqaba. Nusejba je zajedno sa svojim sinom Amarom učestvovala u bici na na Uhudu. Od nje se prenosi da je rekla: ” Dok smo se borili ugledala sam moga sina bježi. Zaustavljajući ga rekla sam, ‘Dijete moje! Zašto bježiš? Od koga bježiš? Od Allahova Poslanika?“ Tako je pratila šta se dešava dok nije primijetila da se neprijatelji okupljaju oko Poslanika. Brzo se probila do njega sa svojim sinom i pomogla u odbijanju neprijatelja. Njen sin Amare tu je poginuo, a ona je hitro uzela sablju i ubila njegovog ubicu. Poslanik, s.a.v.s. joj je tada rekao: „Dobar cin Nusejba! Neka je Allahov bereket na tebe!“ U bici na Jemami ona je izgubila ruku.

Umm Amara je bila zabilježena po vođstvu žena. Prije Hidžre još dok su muslimani Medine preuzeli tajno da pomognu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da mu pomognu protiv Qurejšija i da šire novu vjeru Umm Amara se tu pojavljuje kao ona koja je organizovala prvu grupu.Ovaj događaj je u islamskoj historiji poznatiji pod nazivom Bej’at Aqaba. Šeste godine nakon Hidžre kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odlučio da posjeti Mekku u cilju hodočašća tražio je dozvolu Qurejšija da uđe u grad. Hazreti Omer, radijallahu anhu, je otišao u Mekku kao izaslanik muslimana. Pričalo se okolo da su ga Kurejšije ubile. Ljuti zbog vijesti ashabi su se zakleli Poslaniku da će se boriti do smrti. Ovaj događaj je poznat u historiji kao Bej’at Rizvan. Umm Amara se takođe zaklela. Ponovo, u bici na Uhudu pratila je svoga muža u boju i kada je nered zavladao muslimanskim redovima i kada su šanse za pobjedu bile razorene i kada su neprijatelji prijetili tijelu Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i dok su pobožni ashabi štitili Poslanika vjerno ginući, ova herojska žena također sa sabljom u ruci pokušavala je da vrati neprijatelje nazad. Toga dana zadobila je nekoliko rana na svome tijelu. Njena hrabrost i podsticaj su se također demonstrirali i u drugim bitkama.

Za vrijeme halife Ebu Bekra es Siddiqa, radijallahu anhu, Musejlema Kezzab se iskazivao kao poslanik ali su ga muslimani ubili u krvavoj bitci na Jemami. Ovdje ponovo Umm Amara se borila gdje je bila teško ranjena zadobivajući dvanaest rana na tijelu toga dana.

Za vrijeme Omera, radijallahu anhu, islam je imao da se suoči sa dvije velike sile toga doba, Rimljanima i Perzijancma prije nego se proširi dalje od Arapskog Poluaostrva. Žestoka bitka koja se desila na Jermuku u kojoj su Rimljani bili poraženi i bitka na Qadisiji koja se vodila sa Perzijancima koje je također muslimanima donijela pobjedu bile su prekretnice u historiji islama. Islam se nakon ovih bitki proširio daleko. Ove dvije bitke su pune slavnih primjera žena muslimanki koje su obogatile svoju biografiju herojskim neustrašivim djelima. Za pobjedu u ovim bitkama zaslužne su naveliko i sahabijke kojima njihovi saborci asabi nisu iz poštovanja nikada rekli da su one krnjave pameti ili slične savremene izjave definišući pojedine savremene muslimane daleko od tradicije selefa i prvih generacija islama.

Ovi događaji su dokazali hrabrost i sposobnost žene u islamu kao i spoznaju tadašnjih muškaraca o korisnom značaju žene u društvu.

Četrnaestog Muharrema borbene snage muslimana i Perzijanaca susrele su se na Qadisiji. Perzijanski redovi brojali su 100.000 vojnika dok su muslimani imali nešto preko 30.000 vojnika. U ovoj bici mnogo hiljada muslimanskih boraca je poginulo i bilo ranjeno. Žene i djeca su kopali grobove a žene su ranjene sklanjale sa bojnog polja i njegovale ih.

Intenzitet entuzijazma muslimanki na bojnom polju Qadisije najbolje može biti odmjeren u ovim riječima koje je izrekla muslimanka plemena Nakha njenim sinovima:” Dragi sinovi! Prihvatili ste islam i niste se okrenuli protiv njega. Učinili ste Hidzru i niste se pokajali. Vaša domovina vam nije odgovarala niti vam je manjkavost pobijedila. Sada ste postavili vašu staru majku pred Perzijance. Tako mi Boga, vi ste sinovi od jednoga oca kao što ste sinovi od jedne majke. Nikada nisam bila neiskrena prema vašem ocu niti grdila vašega amidžu! Ostanite i borite se herojski do kraja!”

Sinovi su napali neprijatelja zajedno i borili se galantno. Kada su joj se izgubili iz vida, stara majka je podigla ruke i činila dove moleći Allaha da joj ih spasi. Na kraju bitke hrabri sinovi su joj se vratili bezbjedno i položili zajednički plijen pred njihovu majku.

Poznata arapska pjesnikinja, Hansa, također je prisustvovala u bici na Qadisiji sa njena četiri sina. U raličitim dijelovima noći kada su vojnici razgovarali o sutrašnjem sudbonosnom danu, ova pjesnikinja muslimanka je ovako hrabrila svoje sinove:” Dragi sinovi! Prihvatili ste islam svojom voljom a također ste učinili Hidzru. Tako mi Jedinstva Allahova vi ste djeca jednoga sina kao i jedne majke. Uvijek sam bila pokorna vašem ocu i uvijek poštovala vašega amidžu a nisam nikada okrnjila vašu genealogiju. Potpuno dobro znate kako je sveto boriti se protiv neprijatelja Allahovih a za muslimane. Dozvolite mi da vam još jednom kažem da je onaj svijet bolji od ovoga. Allah je rekao:” O muslimani budite strpljivi i bojte se Boga da biste uspjeli.” Kada se probudite sljedećeg jutra idite i borite se protiv neprijatelja sa svim vašim sposobnostima moleći Allaha da vam pomogne. Kada vidite da bitka uzima maha i užasni plam vas okružuje sa svih strana bacite se u najdublji dio bitke. A kada ugledate snage obasute vatrom usklika krenite naprijed pema komandantu armije. Neka vam Allah podari plijen na ovome svijetu a ponos u džennetu.”

Taberi piše da su sinovi prve žene izašli pobjedonosno iz bitke noseći plijen. Ibn Athir navodi da su sinovi druge hrabro se borili i sva četvorica preselili na bolji svijet. Sljedećeg jutra desila se bitka i četiri sina su otisla naprijed da se bore protiv neprijatelja. Kada je Hansa čula da su joj sinovi poginuli zahvalila je Allahu koji ju je počastio ubistvom njenih sinova na Njegovom putu. Omer radijallahu anhu joj je odredio mjesečnu stipendiju od 800 dinara, plaće njenih sinova sve dok je bila živa.

Nakon bitke na Hira u kojoj su muslimani bili nadjačani od Perzijanaca, još jedna strašna bitka desila se na Buwaib a prije bitke na Qadisiji. Muslimani su zarobili mnogo dobra od Perzijanaca. Žene su ostavili daleko iza bojnog polja gdje su one kuhale hranu. Muthana, komandant armije poslao je izaslanika da ode obavijestiti žene. Kako je ovaj mali odred galopirao prema poziciji žena pomislile su da se neprijatelji približavaju radi pokolja nad njima. Nisu imale oružja niti opreme da im se suprotstave ali su se pripremile na otpor sa kamenicama i šatorskim stapovima. ‘Amr ibni ‘Abdul Mesih komandant odreda uzviknuo im je da su islamske snage osvojile pobjedu i donijele im provizije iste. 16

Žene su izvele jos taktičnije akcije u bici Maisan. Muslimani su susreli stanovnike Maisana na obalama Tigrisa. Mugira, komandant muslimanske armije ostavio je žene daleko iza. Dvije vojske su se borile kada je iznenada Ardah, kžerka Harisa i unuka Kaldah, psihologa Arabije, skočila da pomogne sa njenim prijateljicama muslimanima na ovoj prekretnici. Napravila je dugu zastavu od svoga ogrtača a ostale žene su napravile slične zastave od svojih odijela. I dok su se ove dvije vojske borile žestoko na obrisima su se pojavili redovi u kojima su se vijorile zastave marširajuci prema bojnom polju. Neprijatelji su pomislili da nove friške snage muslimanskih vojnika pristižu u pomoć što je uzrokovalo pad morala u njihovim redovima i pomoglo u njihovom porazu. 17

Za vrijeme Ebu Bekra radijallahu anhu muslimani su izveli prvi pohod na Damask u 13. godini po Hidžri. Sirija pada pod opsadu muslimanske vojske kada im je iznenada došla vijest da su se Rimljani približili i nalaze se na Adžnadejnu. Vijesti su stigle da ih je bilo 90.000. Ebu Ubejda i Halid ibni Velid koji se vratio u Damask nakon Iraka odlučili su da skoncentrišu svu islamsku vojsku na jedno mjesto. Ove snage brojale su 24.000 vojnika. Prema historičarima svi komandanti su okrenuli svoje snage prema Adžnadajnu.

Ebu Ubejda i Halid ibni Velid takodje su napustili opsadu Sirije i zaputili se prema Adznadajn. Halid je uzeo armiju i otisao naprijed. Ebu Ubejda je slijedio iza sa manjim snagama sortirajući žene, djecu i prtljagu pozadi.

Sirijci vidjevši ovo osjetiše priliku da napadnu marširajcu armiju u leđa. S time odred poslat od Rimskog Imperatora kao ispomoć Damasku, napao je prednji dio marširajuce kolone. Muslimani su bili totalno iznenađeni ali su uspjeli sačuvati držanje. Ovo je za njih bila smrtna klopka u kojoj su ipak ostali hladni i pribrani. Dok su oni tako bili zabrinuti i zauzeti napadom na njih, Sirijci su napali žene sa zada.

Žene su se zgledale dok je Hawla kćer Azdara progovorila ponosno: ”Sestre! Slažete li se da ponizite visokomoralne suknje pred stanovnicima Sirije!? Bolje nam je da umremo nego da se predamo ovome poniženju!” Ovih nekoliko riječi povratile su osjećaje i ponos arapske žene muslimanke i podižući štapove šatora u svojim rukama odlučile su da ostanu hrabre. Živjeti časno ili umrijeti pitanje je bilo tada. Njihov lider je bila Hawla kćer Azdara a iza nje su redove punile kćerka Atba-ova Umm Abban, Afira bint Afara i Salmah bint Nu’man i mnoge druge. Muškarci Damaska ostali su zapanjeni kad su muslimanke ubile oko trideset vojnika. Muslimani su do tada uspjeli odbiti neprijateljske Rimljane i došli su u ispomoć svojim sestrama. Sirijska vojska se povukla nakon neuspjelog napada sa leđa zahvaljujući ovim hrabrim lavicama islama a muslimanska vojska je nastavila marš prema Adžnadajnu.

Čak su i nemuslimanski historičari među kojima i Gibon zabilježili ovaj događaj u historiji islama. Nakon pozdravljanja herojstva, visoko odgovornih sposobnosti i morala muslimanske žene zapisuje kako su one učestvovale u svetim ratovima, izvršavale poslove sa velikim uspjehom i uvijek se borile za islam i čednost kada je to bilo potrebno. 18

Bitka na Jermuku je bila prva organizirana bitka muslimana. Brojali su 40.000 vojnika ali su svi bili iskusni i okaljeni veterani arapskog poluostrva. Rimljana je bilo više od 200.000 u broju i zamislili su da će uništiti muslimane u jednom pokretu. Kršćani su brojali 4 vojnika na jednog muslimanskog vojnika. Ciklon rimljanskih snaga zašao je i jako potresao muslimanske redove. Desno krilo se raspršilo do ženskog dijela smještaja. Velika je panika vladala muslimanskim redovima dok se i samo lijevo krilo borilo sa svojim uslovima teškog udara neprijatelja. Žene muslimanke su izašle iz šatora vani i trčale do prednjih linija i pogađale duboko u srce muslimanske vojnike svojim elokventnim stihovima. U ovome su bile uspješne i muslimanski vojnici su još jednom shvatili i primijenili stih živjeti časno ili umrijeti. Žene Qurejšijke izašle su naprijed sa sabljama u rukama sve dok nisu stigle do svoje braće na prednjici. Džuvejrija, Muawijina sestra imala je elitu sestara i bila je ranjena. Hawla, sestra Darar ibni Azdara osramotila je muslimanske vojnike uzvikujući ovaj stih: ”Oh vi! Dezerteri od časnih žena, postanite cilj strijele i smrti!”

Historičar Taberi navodi posebnu pažnju na Umm Hakim bint Haris u ovoj bitci.  Ibn Athir kaže da je Esma bint Jezid sama ubila devet rimskih vojnika.

Waqidi navodi imena nekih žena koje su se hrabro i žestoko borile u bici na Jermuku: Esma bint Ebu Bekr; supruga Abadah ibni Samat; Hawla, kći Talaba; Kaub, kći Malika; Salmah, kći Hasima;Naam, kći Qanasa; Afira kći Afara.

Nakon bitke na Jermuku muslimanska vojska još jednom je bila na putu da se bori protiv Rimljana. To se zbilo na Merdžu –s Safar blizu Damaska. Halid ibni Sa’id bio se tak oženio kćerkom Harisa Umm Hakim i tako je on pozvao muslimane na jelo. Šator Umm Hakim je bio postavljen blizu mosta koji se i danas zove Most Umm Hakim. Jelo još nije bilo gotovo kada su rimske snage izvele prepad. Muslimani su se iznenada spremili i uspjeli povratiti neprijateljski napad. Umm Hakim (mlada u bijelom) se također na dan njene svadbe herojski borila i ubila sedam rimskih vojnika.

U bici Džemel Aiša radijallahu anha je pogriješila vojnika i počela se boriti protiv Alije r.a. što nam i te kako pokazuje snagu, sposobnost i dostignuća žene muslimanke sestre slavnih mudžahida prošlosti koji im nikada nisu rekli da su im pameti krnjave nego o tome nisu smjeli ni razmišljati zbog rada i uticaja kojeg je muslimanka ostavljala oko sebe.

Pogledamo li u zapis Waqidija vidjet ćemo da je muslimanka igrala važnu ulogu u osvajanju Sirije, posebno Umm Hakim, Hind, Hawla, Umm Kesir,  Asma , Umm Aban, Umm Ammara, Hawla, Lubna i Afira a povremeno su dostizale tako velike poze u ratovanju koje čak ni muškarci nisu mogli doseći. Atba ibni Gazvan je bio komandant izabran lično od strane Omera r.a. a Azdah, kćerka Harisa i unuka Kaldah-a, fizicara Arabije je bila njegova žena. Atba se jednom suočio sa odbijanjem stanovnika Medinetul Farat dok je njegova žena hrabrila vojnike svojim govorom.

Za vrijeme invazije Damaska, gdje je Abban ibni Sabit bio ubijen od strane Tuma, guverner Damaska, njegova supruga Umm Abban bint Atba spremila se sa svim oružjem njenoga ubijenog muža da mu se osveti. Borila se herojski sa neprijateljima dugo. Jedan od glavešina je nosio zlatni križ u ruci. Umm Abban vična streljaštvu nanišanila je ponosno i izbila mu iz ruke taj krst koji je pao na zemlju među noge muslimana. Kršćani nisu to mogli tolerisati pa su žurili da podignu krst ali ko god je htio da ga podigne bivao je pogođen strijelom Umm Abban. Tuma, ubica njenoga muža je pokušao da podigne krst ali jedna od strijela Umm Abban mu se zabila u oko. Umm Abban je recitirala sljedeće stihove: ”Umm Abban! Osvetila si se i odradila neobičnu invaziju na njih. Rimljani su u agoniji zbog tvojih strijela.”

Najsmrtonosnija bitka desila se u Jawmu at Tawir gdje su još jednom muslimanske žene pokazale veličanstenu hrabrost. Muslimanski vojnici bi dobro bili potučeni da im nisu njihove sestre dodavale strijele i stajale uz njih rame uz rame protiv Rimljana. Hawla, Hind, Umm Hakim i mnogo drugih žena Qurejšijki izbacile su iz sebe paniku i borile se velikom hrabrošću. Esma bint Ebu Bekr, uvijek se borila sa svojim mužem na leđima konja. U bici Siffin veliki broj muslimanki bile su u centru Alijevog radijallahu anhu bojnog polja. Borile su se i jačale su moral umornih vojnika sa svojim elokventnim govorom. Zarq, Akrasha i Umm Kesir učinile su tako duhovite stihove da su povratile entuzijazam cijelom odjeljenju armije.

Devedesete godine nakon Hidzre za vrijeme hilafeta Waliq ibni Abdul Malika, muslimani pod vođstvom Qutejbe su izveli ekspedicijski pohod na Buharu. Pleme Azd se ponudilo da napadne Turke što im je odobreno ali nakon jakog otpora Turaka oni su uzmaknuli. Ovdje su muslimanke ponovo odigrale važnu ulogu i tukle su konje povraćenih vojnika tjerajući ih ponovo u bojno polje. Njihova braća su se zbog njih ponovo vratila u boj. Vidimo u svim ovim borbama da su muslimanke veoma mnogo zaslužne za širenje islama i nove civilizacije bez kojih bi braća nesumice imala mnogo teže ostvarive pobjede. Ona je uvijek stajala rame uz rame i čitajući sve ove činjenice o njoj teško je ne shvatiti da je ona bila veoma važna karika u napredovanju i samih muškaraca. Teško je a ne pomisliti da ona nije bila sposobna izaći i uzati sablju u ruku suocivsi se sa jakim nevjernickim vojnicima. Sta reci za danasnji jos laksi nacin ratovanja gdje se vojnici ‘prebacuju’ mecima iza brda? Jednoj sahabijki bi ovo možda izgledalo samo kao igrarija a kako li sada to izgleda jednoj današnjoj muslimanki? O muškarcima da i ne govorim, čast izuzecima ali ne bi bilo ispravno porediti mnoge današnje muškarce sa mnogim ovakvim svijetlim hrabrim primjerima žena mudžahida u ranom periodu islamske historije. Šta reći s tim o pokušajima da se ovi primjeri sakriju i žena muslimanka prikaze kao ona koja samo rađa djecu i kuha pite i nosa krnjavu pamet? A Allah nas i te kako prati i On nam je Sudac i Svjedok. Idemo sa Allahovim odobrenjem dalje upoznavajući se sa još ovakvih primjera veličanstvene muslimanke koja je nama, kasnijim generacijama, odaslala znak i podsticaj kao i onim borcima koje je hrabrila savremena žena muslimanka također može doseći njen stupanj ukoliko to uz istinski iman nastoji i želi.

Žene muslimanke u svim ovim bitkama naravno da nisu bile izostavljene iz svih teškoća koje takvima slijede već su znale podnostiti mnogo patnji u cilju pobjede i pomoći. Kada je Usama, muslimanski vođa otišao da se sretne sa Krstašima njegova majka i sestra su bile sa njim. Pomogle su Usami u njegovoj borbi protiv Krstaša i u nošenju oružja.

O tome koliko i sami muškarci muslimani nisu smatrali žene nižim od sebe govori nam slučaj koji se desio nakon ubistva Walida ibni Tareef, haridžije u vrijeme vladavine halife Haruna er Rešida koji je podigao zastavu otpora u mjestu Khabur i Nasibian. Njegova sestra Fara je nakon što je čula da joj je brat poginuo izažla ljuta i uzevši oružje htjela da ga osveti. Lično joj je na mejdan izašao Yazid Shaibani posjekao joj konja i ona je pala. Savjetovao joj je da ide kući sto je ona i učinila. Abu ‘Ali Yali govori o njoj u njegovim Amali. Ona je tada plačući spjevala stihove njenome bratu na arapskom jeziku koji su odslikavali njenu inteligentnost. Ibn Khalikan kaže da je njena sposobnost ravna sposobnostima Hanse. Ibn Athir je naziva Laili dok je Ibn Haldun spomenuo njen događaj ali nije naveo njeno ime. Vjerski entuzijazam muslimanskih majki nije ostao u njihovim grudima već se tako jako ispoljio vani ostavljajući jake obrise mnogim generacijama poslije. Njihova djeca su ih pratila u stopu u ovome.

U petom stoljeću po Hidžri u gradu Hazar, smještenom u Jemenu nalazila se stara dinastija Qadi Ali Salih. Protagonist Fatimida došao je kod njih i preokrenuo mladića Ali ibni Muhammed Salihi u Ismailizam. ‘Ali je odrastao u ambiciozna mladića. Oženio se tečišnom zvanom Esma koja je bila nedostižna u ljepoti, mudrosti, učenju i entuzijazmu. Jemen je postao mjesto napretka zahvaljući ovome paru.

Esma je uvijek pratila svoga muža u bitkama. Jednom je putovala sa svojim mužem prema Mekki kada su ih iznenada napali neprijatelji. Ostala je u zatvoru dugo vremena, ali napokon, uz pametno promišljanje uspjela je pobjeći. Po jednom glasniku poslala je pismo njenome njenome sinu u mrvicama hljeba koji je došao sa velikom armijom i prisilio njeno oslobađanje. Dok je Esma živjela vladala je Jemenom a umrla je 407. godine po Hidzri.

Esma je imala pored sebe još dvije vrijedne žene. Njena kćerka Fatima i njena pastorka Saida koje su se također pokazale kao inteligentne u njihovo vrijeme. Saida je naslijedila svoju maćehu u vlasti i veoma se pametno ponašala. Izgradila je mnoge građevine, bazirala gradove predvodila ekpedicijske konjice i odbijala neprijatelje koristeći i diplomatiju i sablju. Njoj su bila upućena poštovanja punim naslovljena pisma koje je primala od fatimidskih vladara.

Naravno da žene muslimanke nisu nikada popustile u svome imanu i to historija islama ne bilježi, uprkos tome, iako su osjećale najteže oblike patnje nikada nisu napustile ono zbog čega su patile. Sumejja je bila majka Jasira radijallahu anhuma najbolja ilustracija žrtvovanja žene muslimanke. Ona je bila razapeta zatim probodena kopljem nevjernika Ebu Džehla, la’netullahi alejhi, ali je pokazala veliko herojstvo kada ga je pljunula u lice dok su joj i ruke i noge bile vezane konopcima razapetim na četiri razlicite strane. Umm Fakih je bila sahabijka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem također. Omer r.a. ju je tukao tako žestoko prije nego je prihvatio islam sve dok se nije umorio. To joj je potvrdio riječima: ”Nisam te prestao tući zato što sam osjetio sažaljenje prema tebi nego zato što sam se umorio.” Ona mu je odgovorila: ”Ako ostaneš van islama Allah će te kazniti za ovu nevaljalštinu!” Njeno herojstvo se ogledalo i u riječima upućenim njemu lično da je nečist i da mu neće dati stihove Kur’ana u ruke dok se ne očisti.

Zanira je bila također član sahabijki koje su bile mučene jer su primile islam. Ebu Džehel ju je tukao sve dok nije izgubila očinji vid. Nahdija i Umm Abis još dvije sahabijke također su podnosile patnje i teškoće bez i pomišljanja da se odreknu islama.

Abdullah ibni Zubejr uspostavio je rivalstvo u hilafetu opoziciono prema Umejjevicima u Hidžazu. Hadždžadž ga je napao sa snažnom vojskom. Većina Abdullahove vojske postali su dezerteri. Bio je srčano slomljen i otišao je njegovoj majci da traži dozvolu za kompromis sa Hadždžadžom. ”Dijete moje! Ako nisi u pravu bolje da si radio kompromise mnogo prije ali ako si u pravu ne trebaš gubiti entuzijazam zbog tvojih pristalica. Boriti se za istinu je lično – pobjeda!” – odgovorila mu je mudra majka.

Ova majka je poslala svoga sina da bude požrtvovan na putu istine i pravde. Nakon što je Ibni Zubejr poginuo u ovoj borbi Hadždžadž je objesio njegovo tijelo na ulici. Nakon nekoliko dana Esma, Zubejrova majka je prolazila ulicom ugledala tijelo njena sina okačeno. Prirodno očekivalo se da će se sažaliti ili zaplakati ali ona je ostala hladna rekavši:” Zar konjanik još nije sišao sa svoga konja.” – pokazujući na tijelo njena sina. Gdje biste mogli danas naći ovakvo ponašanje i od mnogih muškaraca a kamo li žena? Gdje danas postoji ovako visok moral i jak iman koje su naše sestre, muslimanke spisateljice islamske historije krvlju zabilježile i znojem?

Ipak, kako je vrijeme sve više pravilo razdaljinu od Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i pravednih halifa, tako se i stanje u historiji mijenja. Već nakon što su muslimani izgubili iman a zatim Španiju, njen dotadašnji vladar Sultan Granade, Ebu Abdullah predao je ključeve grada kršćanskim osvajačima. Zakoračio je nazad i pogledao zemlju kojom je vladao šest stotina godina a suze su mu napunile oči. Sultanova majka mu je prišla i rekla:” Možeš sada plakati kao žena za ono što nisi mogao odbraniti kao muškarac.”

Ovo je ukratko bio samo prikaz informacija koje sam našla o ipak nepotpuno od moje strane ispitanoj historiji muslimanke.

Na bosanskom priredila, Umm Fatima

Fotnote:

Heroic Deeds of the muslim woman

1.Ebu Davud, Feth ul Hajber

2.Ebu Davud, Vol. I, str. 252

3.Buharija, Kitab et Tibb

4.Ebu Davud, Vol. I. str. 270

5.Sahih Muslim, Vol. II. Str. 105 (Egypt)

6.Taberi, Vol. VI. Str. 2317 (Europian Edn)

7.Taberi, Vol. V. str. 2363

8.Taberi, Vol. V. str. 2363

9.Usud ul Gabe, Vol. V. str. 591

10.Isti’ab Talib ibni ‘Umejr

11.Usud ul Gabe, Safijin opis, Vol. V. str. 591.

12.Usud ul Gabe, Vol. V. str. 605

13.Sayyed Dahlan, Futuhat Islamija, str. 64

14.Taberi, Vol. V. str. 2307

15.Ovaj razgovor je slican prethodnom I spominje se isti broj djece kod obe ali one su dvije razlicite osobe. Prva zena je iz plemena Nakha a Hansa pripada muslimanskom plemenu. Govor prve je jednostavan dok je Hansin dublji, elokventan, duhovniji I dulji. Za detalje pogledati Usud ul Gaba Vol. V. str. 442. 16.Taberi, Vol. IV. Str. 2197

17.Ibid

18.Gibbon, The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, Chap. II str. 42-43

19.Taberi, Vol. V. str. 2347

20.Usud al Gabe, Vol. V. str. 398

21.Ibid, str. 577.

22.Balazuri, Futuh ul Buldan str. 343.

23.Azid, Futuh-us-Sham

25.Iqd-ul-Farid, Vol. V. I. str. 121-124

26. Huququl mer’a vel Islam, Ahmed Bek Ayaf

preuzeto sa: muslimanka.net