Remla bint Ebu Sufjan

Objavljeno Avg 18 u žene kategorijiod strane thekiterunnerPrint

Remla je jedna od primjernih junakinja islama o kojoj je historija nezasito pisala divne stranice i koja se često spominje među muslimanima. Njen otac je bio idolopoklonički vođa, jedan od najodabranijih uglednika Meke, Ebu Sufjan. Klanjao se kipovima i bio zadovoljan svojom mušričkom vjerom i položajem među Arapima. Međutim, njegovo zadovoljstvo nije vječno trajalo. Presječe ga nova vjera koja se počela Mekom širiti i osvajati srca ljudi.

Među prvim pristalicama islama bijase Ebu Sufjanova kćerka Remla, zvana Ummu Habiba i njen muž Ubejdullah ibn Džahs. Oni zanijekaše vjeru svojih očeva i iskreno se predaše čistoj vjeri u Jednog Gospodara obožavanja Dostojnog. Ebu Sufjanu, tada žestokom protivniku islama, teško pade na srce odluka njegove kćerke i zeta, pa pokuša da ih na bilo koji način odvrati od nove vjere i povrati u idolopoklonstvo. Stanje muslimana u Meki je iz dana u dan postajalo teže, jer nije to bila samo Ummu Habiba, već svakim danom sve veći broj ljudi koji je prigrlio predivnu i čistu vjeru – islam. Uglednici Meke su se pobojali za svoje položaje, pa počeše proganjati muslimane i dizati mekansko stanovništvo protiv njih. Mučili su ih i proganjali koristeći sva raspoloživa sredstva. Nisu im dali mira ni na ulici, ni na pijaci, ni u vlastitim kućama. Kada je stanje postalo i suviše teško i nesnošljivo, Muhammed s.a.v.s. odluči da pošalje jednu grupu muslimana u Abesiniju gdje je vladao vladar kršćanin zvani Nedžasija, koji bijaše pravedan čovjek. U toj grupi muslimana je bila i Ummu Habiba sa svojim mužem. Nedžasije, da Allah bude zadovoljan s njim, srdačno primi muslimane i pruži im utočište u svojoj zemlji.

Dozvoli im da tu borave i slobodno praktikuju svoju vjeru. Međutim, kada vijest o dobrodošlici i prihvatanju muslimana u Abesiniji stiže do mekanskih mušrika, strašno ih naljuti te skovaše plan da pošalju grupu izaslanika kod Nedžasije i da učine sve što je u njihovoj moći kako bi Nedžasija promijenio svoje mišljenje i uskratio im svoje dobročinstvo. Došavši u Abesiniju, odmah su otišli kralju i nalagali mnogo stvari protiv muslimana, a između ostalog rekli kako oni hule kršćansku vjeru. Naravno, Nedžasija je bio pravedan i pametan čovjek, pa je zovnuo muslimane da i njih sasluša. Tu su se suočili mušrici i muslimani. Ispred muslimana je govorio Dža’fer ibn Ebi Talib. Nakon što je ispričao o islamu, Nedžasija je zatražio da mu se prouči nešto iz Kur’ana, pa je Dža’fer počeo učiti početak sure Merjem: «Kaf, ha, ja, ‘ajn, sad; Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovom Zekerijjahu, kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo i rekao: «Gospodaru moj, kosti su mi oronule, i glava osijedila, a nikada, kada sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan nisam ostao…»

Čuvši ove kur’anske ajete, Nedžasija je toliko plakao da je svu bradu skvasio, a i njegovi sveštenici su isto tako plakali da su svoje knjige skvasili. Obratio se mušricima riječima srdžbe rekavši im da mogu ići, jer im on ove ljude nikada neće predati.

No, mušrici se ne predaše, već odlučiše da opet odu Nedžasiji i da mu kažu kako muslimani Isusa ponižavaju i kažu da je on rob. Tako Nedžasija opet pozva muslimane da mu podrobno objasne svoj stav o tome. Odgovor Dža’ferov je bio ono što Allah dž.š. u Kur’anu kaže o Isa a.s., a to je da je Isa a.s. Allahov rob i Njegov poslanik, Njegov duh i Njegova riječ koju je poslao Merjemi nevinoj i čistoj.

Čuvsi njegovo objašnjenje Nedžasija je udario rukom od pod i rekao: «Tako mi Boga, Isa sin Merjemin ni za jednu dlaku nije tumačio drugačije od vašeg Vjerovjesnika!»

Zatim naredi da se mušricima vrate hedije koje su sa sobom donijeli i da napuste njegovu zemlju. Vratiše se mušrici u Meku na zaprepaštenje svih Mekelija, nevjernika, a ponajviše Ebu Sufjana čija je kćerka dobila utočište u Abesiniji. Ummu Habiba, iskrena vjernica koja nije posustajala ni u najtežim trenucima, odahnula je zajedno sa svim ostalim muslimanima koji ostadoše živjeti u kršćanskoj zemlji Abesiniji. Od tada nastadoše ljepši dani po muslimane u ovoj zemlji, osim po Ummu Habibu. Allah dž.š. je ubrzo iskuša jednim teškim iskušenjem pred kojim bi i mnogi muškarci posrnuli. Pred samo iskušenje koje će je zadesiti, usni Ummu Habiba jedan nimalo lijep i jako čudan san. Sanjala je svoga muža u tami kako posrće po ustalasanom moru. Bio je u teškom stanju. Kada se Ummu Habiba prenula iz sna, bila je jako preplašena, no nije htjela nikome kazivati o tom snu.

Nakon kratkog vremena, obistini se njen san. Ubejdullah ibn Džahs, njen muž, odbaci islam i prihvati kršćanstvo. Utonu u duboke grijehe i propast. Čak stavi i svoju ženu na izbor; ili da se razvede ili da se pokrsti…

Ja Rabb, možemo li samo zamisliti kakva tuga i bol snađe Ummu Habibu, a Allah je Onaj kojem tužni poglede upućuje, On je Onaj koji tužnog tješi, On je Taj kod kojeg se smiraj nalazi… I utonu jadna Ummu Habiba u teško iskušenje, jer ona ima da bira između troga; kršćanstva, povratka ocu mušriku, ili ostanak sama i nezaštićena u Abesiniji. Ne posrnu ova jaka, iskrena, plemenita Allahova vjernica i pored teškog stanja koje je zadesi. Ni u jednom trenu ne pomisli da odbaci svjetlo islama, već odabra i dade prednost onome u čemu je Allahovo zadovoljstvo. Još jače prigrli islam i odluči da ostane u Abesiniji sve dok joj Allah Uzvišeni pošalje izlaz iz hala u kojem je.

Ubrzo nakon ovoga umrije joj muž Ubejdullah, te ona ostade čekati da joj istekne idet, nadajući se u Allahovu pomoć i zaštitu. I uistinu, nakon isteka ideta, desi se nešto što ni u snu nije sanjala, niti je ikada na to pomislila. Sreća obasu njenu kuću. Jednoga dana joj Nedžasijeva služavka Ebreha donese lijep haber. Bilo je prelijepo jutro kada joj je Ebreha pokucala na vrata. Iznenađena zbog njene posjete, upusti je Ummu Habiba u kuću, znatiželjna šta joj ima reći. Nije se uplašila, jer se na licu Ebrehe nije primjećivala nikakva zabrinutost, nego naprotiv radost. Obrati se Ummu Habibi riječima ispunjenim srećom: «Vladar te selami i poručuje ti da te je Muhammed Resulullah zaprosio za sebe. Poslao je vladaru pismo u kojem ga ovlašćuje da u njegovo ime izvrši čin vjenčanja. Ti trebaš sa svoje strane ovlastiti koga hoćeš da te zastupa.» U prvom momentu, ne mogavši povjerovati ovu vijest, zbunjeno zastade, a zatim se povrati i gotovo poleti, te od radosti ushićeno progovori: «Allah te obradovao svakim dobrom! Allah te obradovao svakim dobrom!» Zatim poče skidati sav nakit sa sebe koji je posjedovala, te ga dade Ebrehi zbog maštuluka. I da je imala cijeli dunjaluk u posjedu, dala bi joj zbog radosne vijesti koju joj je saopštila. Sjeti se ko bi je mogao zastupati, pa reče:

«Opunomoćujem Halida ibn Se’ida ibn ‘Asa da me zastupa, jer mi je on najbliži rođak od svih ljudi ovdje.»

Tako Nedžasija, da ga Allah dž.š. obilato nagradi, priredi raskošno vjenčanje za Ummu Habibu. Zovnu sve ashabe koji su bili u Abesiniji i druge goste, pa uz prigodan govor vjenča Ummu Habibu uz posredstvo Se’ida ibn ‘Asa za Allahovog odabranika i miljenika Muhammeda s.a.v.s. Cijenjeni čitatelju, vidiš li milost Allahovu? Uistinu Samilosni voli iskrene robove svoje i neće ih ostaviti nezaštićene, kao što je Ummu Habibi nakon teških iskušenja pružio utočište. Počastio je da bude supruga najodabranijeg roba, cijenjenog Vjerovjesnika Muhammeda s.a.v.s., a sa tim joj dao još jednu deredžu, a to je da bude majka svih mumina. Uistinu je Ummu Habiba i zaslužila ovaj položaj. Među prvima je primila islam, hrabro se borila u Meki, među prvima je napustila rodno mjesto i učinila hidžru u daleku Abesiniju zbog vjere svoje, nije posustala u vjeri čak i kada je muž stavio na iskušenje, niti je ikada izgubila nadu u Allahovu pomoć. Neka joj Uzvišeni osvijetli lice u džennetu i neka je vječno sa njom zadovoljan.

preuzeto sa : www.muslimanka.net